Životna djela Josipa Jovića

Poručuje nam Odbor za priznanja kako je Jović zaslužio nagradu zbog promicanja medijske kulture i izuzetan doprinos splitsko-dalmatinskom novinarstvu i publicistici.  Izjaviti da je Josip Jović pridonio promicanju medijske kulture i izuzetno doprinio hrvatskom novinarstvu može u najboljem slučaju zvučati kao dobar vic i svjesna provokacija mislećeg dijela javnosti. Što je u biti i bio ključni motiv ove odluke.

Nagrada za životno djelo obično se dodjeljuje ljudima na kraju životnog i profesionalnog puta. I to onim ljudima koji su svojim profesionalnim zaslugama i cjelokupnim habitusom zadužili sredinu ili instituciju koja tu nagradu dodjeljuje. Tom su nagradom dakle u pravilu počašćeni ili vrhunski profesionalci, bilo da je riječ o znanstvenicima, liječnicima, umjetnicima i sportašima ili ljudi koji su svojim javnim djelovanjem i moralnim načelima koja su ustrajno zastupali, utisnuli neizbrisiv trag u društvenu zajednicu. U pravilu je, među ovim potonjima, riječ o javnim intelektualcima koji su se tijekom života umnogome izložili, riskirajući karijeru ili život, protiv režima ili dominantnog stanja svijesti u ekstremnih okolnostima.

Obrazloženje koje je Odbor za javna priznanja Splitsko-dalmatinske županije ponudio povodom dodjele za nagrade za životno djelo Josipu Joviću, glasi ovako:

Josip Jović rodio se 1950. godine u Imotskom.
U Zagrebu 1974. godine diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti.
Dugogodišnji je poznati afirmirani novinar Slobodne i Nedjeljne Dalmacije. Pisao je analize, intervjue, reportaže, komentare u više hrvatskih listova.
Glavni je urednik Imotske krajine (1979.-1983.), Slobodne Dalmacije (1994/95, 2000/2001.) i Panorame (1996.).
Do demokratskih promjena jedan je od najcitiranijih autora u iseljeničkim listovima. Pisao je protiv beogradskog unitarizma, za prava kosovskih Albanaca i slovenski model konfederacije. Prvi ili među prvima objavio je intervju s vodećim ljudima Hrvatskog proljeća (Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo i ostali).
Josip Jović među prvima je kritizirao privatizacijske malverzacije na samim počecima tog procesa, objavljivao je tajne dokumente sa suđenja hrvatskim generalima u Haagu, zalagao se za istinu o Drugom svjetskom te o Domovinskom ratu, dostojanstvu branitelja te ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH.
Objavio je knjige: Dogmi usprkos, Rađanje Hrvatske, Iskušenje slobode, Muke po Dajtonu, Sudbonosci, Život po protokolima, Lijepa naša kolonijo, Hrvatsku mi moju, Memento.
Josip Jović zaslužuje nagradu za životno djelo za promicanje medijske kulture i za izuzetan doprinos splitskom-dalmatinskom, hrvatskom novinarstvu i publicistici kroz dugi niz godina te afirmiranje Domovinskog rata, temelja suvremene hrvatske države.

Zanemarimo li faktografske biografske momente i neutemeljenu mitološku glorifikaciju Jovićevog pisanja, koja pretendira da njegovim docirajućim, netalentiranim uratcima, prida epohalni značaj, doći ćemo do posljednje rečenice, ključne za razumijevanje konteksta i motivacije za dodjelu ovakvog priznanja. Poručuje nam tako Odbor za priznanja kako je Jović zaslužio nagradu zbog promicanja medijske kulture i izuzetan doprinos splitsko-dalmatinskom novinarstvu i publicistici. Humorističniji zaključak o nečijem djelovanju u javnom prostoru nije odavno izrečen, ako je takvog uopće i bilo. Izjaviti naime da je Josip Jović pridonio promicanju medijske kulture i izuzetno doprinio hrvatskom novinarstvu može u najboljem slučaju zvučati kao dobar vic i svjesna provokacija mislećeg dijela javnosti. Što je u biti i bio ključni motiv ove odluke.

Zapitajmo se malo, tko je Josip Jović i čime je on zadužio novinarstvo i temelje hrvatske države? Jović je relativno mlad čovjek, rođen 1950. godine i ni po jednom pokazatelju, ne bi trebao biti na kraju profesionalnog i životnog puta. Eno ga u punoj snazi, svake nedjelje u besmislenoj kolumni u matičnoj novinskoj kući. On, k tome, nije objavio nijedan relevantan autorski tekst ili knjigu koja bi doista imala neku vrijednost i bila trajno upisana u kulturnu mapu hrvatske povijesti. Riječ o jednom klasičnom partijskom apartčiku, inače posljednjem sekretaru partijske organizacije u Slobodnoj Dalmaciji, dakle režimskom novinaru, čije se djelovanje nastavilo na liniji režimskog novinarstva, samo ovaj put sa drugim predznakom. Njegovo pisanje je sukladno tome, posve kompatibilno temeljnom obilježju njegovog medijskog djelovanja. Dosadno, bezidejno i uvijek na liniji.

Kad ovo naše vrijeme prođe i ovim gradom budu šetali neki pismeniji, obrazovaniji i slobodniji ljudi, Josipa Jovića neće se, za razliku, recimo, od Miljenka Smoje i feralovaca, sjećati nitko. Jedino će pasionirani povjesničari, zainteresirani za istraživanje duha vremena, te pedantni novinski kroničari, odnekud iskopati onih par stvari po kojima je ovaj novinar poznat i zbog kojih je uostalom i nagrađen. To je prije svega činjenica da je bio jedan od prvih Kutlinih urednika, po nezakonitoj privatizaciji Slobodne Dalmacije. Taj period predstavljao je u neku ruku isključivo dobro pripremno razdoblje za ono što će uslijediti, a riječ je o njegovom drugom mandatu na mjestu glavnog urednika Slobodne Dalmacije. Jović je u tom periodu prvo na dan izborne šutnje objavio tekst o Mesićevom pjevanju ustaških pjesama u Australiji, potom je objavio tajne dokumente haškog suda, da bi čitav taj cirkus doživio klimaks prilikom skupa potpore Mirku Norcu na splitskoj Rivi. To je bio period u kojem je ulična desnica, uz pomoć dijela tajnih službi, dijela vojske i logističku potporu HDZ-a i crkve pokušala svim mogućim sredstvima srušiti legalnu koalicijsku vlast. Pri čemu je kao ključna točka te planirane revolucije označen skup potpore osumnjičeniku za ratne zločine, kasnije osuđenom ratnom zločincu, Norcu. To jutro, tijekom kojeg se zemljom valjala revolucija radikalnih nacionalista, Slobodna Dalmacija je objavila poster Mirka Norca u koloru, koji je trebao služiti kao rekvizit prosvjednicima. Potom je dan nakon toga Jović objavio lažni intervju s rečenim Norcem, tvrdeći da je s njim razgovarao u podrumima Dioklecijanove palače. Tim činom, ionako devastirano hrvatsko novinarstvo, dotaknulo je dno. Od tada, do danas prošlo je cijelih trinaest godina unutar kojih se Slobodna Dalmacija još uvijek nije oporavila od njegovog urednikovanja.

Splitsko-dalmatinska županija dodijelila je ovu nagradu upravo po vlastitoj mjeri. Beznačajnoj, sitnokarijerističkoj, nacionalističkoj i kulturno neobrazovanoj. I takvo što ne bi nas trebalo čuditi, a još manje uzrujavati. Nađe li se uostalom ijedan čovjek koji će se za pedeset godina sjećati Ževrnje i Sapunara ili ijedan student koji će nadahnuto čitati Jovićeve literarne uratke, to će biti dobar signal čovječanstvu da je moguće i da jednom Hajduk bude europski prvak.

Dragan Markovina

Druge Kolumnjare:

Regionalizam i jadranska orijentacija u sukobu sa stvarnošću

Domobranski konsenzus hrvatskih medija

Split – 24 godine nezabilježenog progresa

Od Šakića do Šimunića sve je isto

1 comments
Vesna Ka
Vesna Ka

Nakon "Didovog sna" ostvaruje se i JJ-ov san :p