UMJETNIČKE ĆAKULE: Žene na sceni rasturaju

Sara Ercegović, pratiteljima nezavisne glazbene scene poznata je kao bubnjarka sve popularnije zagrebačke grupe “Žen”. Jedna od najagilnijih domaćih promotorica nezavisne glazbene scene, organizatorica je koncerata, ali i SAP konzultantica u Fini. Polivalentna, nadarena za glazbu i informatičku znanost, Sarin umjetnički i poslovno profesionalni put obilježen je mijenjanjem rodnih stereotipa i binarnosti.

U intervjuu za “STav” prvi put govori o svom odrastanju, sazrijevanju u glazbi i poslovnoj karijeri, LGBT aktivizmu, rock promoterstvu i ostalome.

Otkada potječe tvoje zanimanje za udaraljke i bubnjeve? Postoje li neke inozemne glazbenice koje su ti bili uzori?

foto: privatni album

foto: privatni album

Glazba me zanima oduvijek, a sjećanja mi sežu do negdje četvrte godine i prčkanja po rodičinoj gitari. Fascinirao me taj instrument, tako da sam za sljedeći rođendan od nje dobila plavo bijelu plastičnu gitaru. Bila sam mala i oduševljena, žice su brzo pukle, ali sam ih zamijenila plastificiranim žicama za struju. Ta gitara je bila igračka i s improviziranim setom žica i nije davala baš nikakav zvuk, jednako kao ni mikrofon bez kabla nataknut na diy stalak u Freddie Mercury stilu napravljen od lazanjura i malo kartona, no ja sam na tome predano održavala samostalne probe i nastupe zatvorene za javnost. Kasnije sam dobila trash casio-lajk sintić koji je imao nekvalitetne tipke za udaraljke i neke apsurdne simulacije zvukova koji nisu imali veze sa stvarnošću. Entuzijazam vezan uz puhačke instrumente je u startu ugašen kada sam, u pokušaju da kupim frulu za 200 dinara na izletu u Mostaru, dobila cigaršpic. Eto, to je otprilike bio moj početni instrumentarij.

Prvi konkretan instrument je bila akustična gitara koju sam počela svirati početkom srednje škole, i svirajući je shvatila da me zapravo interesiraju bubnjevi jer sam se najviše davala u savladavanje ritmičkih zavrzlama, bila sam gotovo potpuno nezainteresirana za sviranje solaža.

Jesi li i gdje pohađala glazbenu školu ili neke drugačije, alternativnije vrste glazbene poduke? Kako je izgledao tvoj proces učenja sviranja bubnjeva? Jesu li te isprva odgovarali od sviranja bubnjeva predrasudom da si ipak djevojka…

Nemam formalno glazbeno obrazovanje. Temeljno i jako dragocjeno znanje sam stekla u KUD-u Dalmacija Dugi Rat, gdje sam godinama svirala gitaru, a kasnije kada sam napokon odlučila svirati bubnjeve upisala sam i završila prvi semestar bubnjeva na zagrebačkoj Rock akademiji tek toliko da vidim ide li to meni. I išlo mi je, pa sam skupljala pare, kupila bubnjeve, našla nekakvu garažu i asocijalno svirala. Znanje sam skupljala doslovno na cesti, raspitivala se, nabavljala neke fotokopirane knjige, išla na koncerte u Kset, upoznavala druge glazbenike, a presudno za razvoj mog sviračkog samopouzdanja i kreativnosti je bio susret sa slikarom i glazbenikom Zoranom Carem, koji me pozvao da sviram s bendom koji je okupio pod nazivom No Mind Invisible Band. Taj bend nije imao nastupe, odatle Invisible u nazivu, ali to nije bilo ni bitno, jer svaka proba je bila improvizacijski nastup za sebe,  i predstavljao slobodouman pristup sviranju. Postulati benda su bili: nema obrada, nema ponavljanja, prepusti se i sviraj sebe. Ekipa je bila zanimljiva i šarena, svi jedno ili više desetljeća stariji od mene, s hrpom nevjerojatnih priča i iskustava. Stvarali smo hipnotičan progresivan bučan psihodeličan i eksperimentalni rock. Sviranje u tom bendu je najbolje što mi se moglo desiti u tom trenutku i tom iskustvu mogu zahvaliti na ovome kako danas sviram i kako kreiram glazbu. Moje glazbeno obrazovanje je i dan danas ostalo stihijsko i neformalno. Učim razgovarajući s drugim bubnjarima i glazbenicama općenito, sviram, jammam i tako otkrivam nove stvari.

Nikad nisam marila za rodove, tako da me to što sam žena nije omelo u tome da realiziram svoje interese, no unatoč tome bila sam naravno svjesna rodnih podjela i osjećala sam njihovu težinu, čak i više u kasnijoj karijeri. Dugo sam imala manjak samopouzdanja što je prvenstveno bilo povezano sa stavom da se općenito nema smisla baviti glazbom, a pojačano činjenicom da se ženama glazbenicama često pristupa sa očiglednom dozom skepse ili u najbolju ruku čuđenja. Budući sam znala da nemam snage da se nosim s takvim komentarima, ljudima za koje sam smatrala da bi mi rekli išta što bi me omelo u mom naumu da sviram bubnjeve, jednostavno nisam govorila da se time bavim dok ja sama nisam bila sigurna da se time stvarno bavim.

Odrastala si u Dugom ratu, možeš li se sjetiti tog razdoblja i svojih bazičnih interesa za knjige, glazbu, znanost, sport, nešto drugo? Na koji si način formirala svoj identitet u razdoblju srednje škole, tko je na tebe presudno utjecao? Postoji li trenutak u kojem si ti odlučila da ćeš se baviti glazbom, sviranjem bubnjeva, IT-jem?

Da, odrasla sam u Dugom Ratu, uz more, magistralu i tvornicu ferolegura i karbida; i zato obožavam more, spretno vozim i vidim ljepotu u starim industrijskim pogonima pa čak i ako su odmah do plaže. Presudan trenutak vezan za konzumiranje glazbe se dogodio dosta rano, negdje u drugom ili trećem razredu osnovne kada sam među maminim kazetama našla album A Kind on Magic grupe Queen. Cijelu osnovnu školu sam ritualno slušala Queen, posebno njihovu raniju eksperimentalniju i žešću fazu iz 70-ih i nešto manje ritualno, ali svejedno predano Pink Floyde i još neke izvođače koji su djelovali u 60-ima i 70-ima. Srednju školu sam završila u Splitu, ali sam puno više vremena provodila u Omišu, tako da splitsku glazbenu scenu tog doba nisam značajnije doživjela, i razvila sam identitet hipi skeptika – voljela sam biti na otvorenom, svirati gitaru uz vatru i nisam nalazila nikakvo ushićenje u glazbi stvorenoj u 90-ima. Zakačila sam se na neke bendove kroz srednju školu, primjerice pratila sam Placebo i The Cranberries od njihovih početaka do otprilike trećeg albuma, a onda sam u periodu neposredno prije i nakon što sam se preselila u Zagreb otkrila Sigur Ros, Mogwai, GY!BE i počela upoznavati zagrebačku glazbenu scenu koja je supkulturno dosta disperziranija i bogatija, počela sam ići na koncerte u Ksetu, u nekim razdobljima gotovo svakodnevno, upoznavati eksperimentalniju rock scenu, i tada sam shvatila da su priče o tome da je već sve odsvirano glupost. Glazba je reciklaža prirode i osjećaja, logično je da postoji slijed i da se jedno nadovezuje na drugo. Ukratko prestala sam misliti da je sve što mene zanima stvoreno prije mog rođenja i zakačila sam se na post rock i razne srodne eksperimentalnije izričaje.

Informatika me počela zanimati kad sam prvi put čula za računalo. Nisam točno znala što ću sve raditi, ali sam jako htjela jedno imati doma, tako sam s 12 godina dobila 386-icu, nekoliko disketa sa igricama i knjigu o DOS-u i QBasicu. Tata mi je imao servis uredske opreme tako da sam uz njega jako rano počela raditi razne poslove, zainteresirala se za ekonomiju, marketing i poslovne procese, te sam završila poslovnu informatiku na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, zaposlila se na prvom projektu implementacije SAP sustava i dalje u tom smjeru razvijala svoju poslovnu karijeru.

Koliko je za tebe poticajno, a koliko ograničavajuće bilo odrastanje u nedvojbeno patrijarhalnoj sredini, na jugu Dalmacije? Žene u Dalmaciji u generacijama prije tvoje vrlo su se rijetko uspijevale izboriti za bavljenje takozvanim muškim poslovima i umjetnostima. Što je ono za što si se ti trebala izboriti u sredini iz koje dolaziš, kakav stav je trebalo zauzeti?

Sredina u kojoj sam odrasla je posve nepoticajna za razvoj bilo kakve nekonvencionalne umjetnosti ili za pokazivanje ikakve ekscentričnosti, posebno prije pojave interneta. Odrasla sam u nedvojbeno patrijarhalnoj obitelji, no unatoč strogoj rodnoj podjeli uloga između mojih roditelja, oni na sreću nisu isto očekivali od mene. Puno veći pritisak da se uklopim u zadane okvire sam osjećala iz okoline. Posebnu snagu i inspiraciju su mi dali djed i baka koji su oboje bili neuklopljeni u društvene norme, zanimljivi, opušteni, sretni i imali su jako moderan međusoban odnos. Dosta sam vremena provela s njima, i utjecali su na mene na taj lijep način da prihvatim da je dobro biti različit. Voljela sam provoditi vrijeme sa sobom, nisam radila stvari koje bi me učinile dijelom neke grupe ljudi, nekog smjera, bilo mi je primarno doživljavati ono što se meni sviđa, bez obzira što je to često prkosilo popularnoj struji. No, kada sada razmišljam o tom razdoblju, svjesna sam da sam radila svjesne i nesvjesne kompromise. Bila sam ustrajna u svojim ciljevima, ali moj stav je više bio kompromisan nego buntovan. Tek kad sam se odmakla od sredine u kojoj sam odrasla shvatila sam koliko sam se ograničavala zadanim društvenim normama.

Jedno vrijeme bavila se i aktivističkim radom u udruzi Zagreb Pride. Čega se rado sjećaš iz tog razdoblja?

Strke oko organizacije nastupa grupe Chicks on Speed, bubnjanja u Pride povorci, gostovanja moje mame na programu Mame u Mami, prolaska Trgom nakon što je policija zabranila ulazak povorke zbog održavanja antigay prosvjeda, organizacije Partycipacije – LGBTIQ partija koji je nastao u doba kada u je scena posve zamrla i koji je proširio granice queer događanja – puno je lijepih sjećanja. U udruzi Zagreb Pride sam bila od osnutka 2008. do 2012., i kroz to iskustvo sam razvila organizacijske i koordinacijske sposobnosti koje do tada nisam u tolikoj mjeri koristila. Ujedno mi je to i prvo pravo aktivističko iskustvo.

ŽEN-u si se pridružila još u ranoj demo fazi dok ste se zvali Ž/buka. Što te privuklo njima?

U to neko doba prije nego sam se priključila bendu Ž/buka, napokon sam bila u fazi da sam stekla dovoljno samopouzdanja u svoje sviračke vještine, te sam planirala okupiti bend. Za Ž/buku sam čula i jako mi se svidjela glazba koju izvode, način na koji ju izvode, a posebno mi se sviđalo to što su sve cure, jer je to i meni dalo dodatnu snagu da ustrajem u okupljanju vlastitog benda. Nešto kasnije, kada sam ih i osobno upoznala, dogovorili smo se da ću im pomoći u organizaciji nekoliko koncerata u Sloveniji, s obzirom da oni nikad nisu bili van Hrvatske. Ja sam u to doba već imala neke relevantne kontakte i počela sam se baviti organizacijom koncerata, i bila sam fan benda, tako da sam stvarno htjela da se probiju; no umjesto da mi potvrde svirke, oni su me nazvali s ponudom da sviram s njima jer su ostali bez bubnjarke. Prvi koncert smo imali već tjedan dana nakon tog poziva. Bila sam presretna i prestravljena od treme, no s vremenom je trema nestala, a sreća ostala i eto nas tu gdje jesmo.

Nedugo nakon tvog ulaska u bend počinju i najveći uspjesi benda, očito je da se tvojim dolaskom bend glazbeno i organizacijski učvršćuje i ojačava. Kako ti to vidiš?

Mislim da je za razvoj benda bilo ključno to što smo se Eva Badanjak (gitaristica i autorica većine pjesama) i ja glazbeno savršeno poklopile, međusobno smo se inspirirale, i imale smo isti osjećaj o tome kako neka stvar treba zvučati. Djelomice je radi toga došlo i do kraja Ž/buke. Stvari koje smo Eva i ja počele raditi puno više su stremile eksperimentalnom i post rocku, a manje psihodeličnom post punku, kakva je Ž/buka do tada bila. Kada nam se u bend priključila Ivona Ivković na basu, odlučili smo se nazvati Žen, jer se nismo više mogli identificirati s prilično punk imenom Ž/buka, a i osjećali smo da trebamo ovu priču graditi ispočetka. Uz to, ja sam imala i volje i afiniteta za bukiranje, organizirala sam našu prvu turneju po Srbiji i Makedoniji i još mnoge koncerte, tako da smo uz puno iskustva koje smo stekli svirali sve bolje i postajali sve zapaženiji među publikom i kritikom. Ne mogu poreći da je moja uloga u tome bila bitna, al nije bila ključna. Ključno je što je cijeli bend u fazonu da su nam koncerti najvažnije i najsretnije što nam se događa. Organiziranje koncerata je bitno, ali još bitnije je uz sebe imati ljude kojima sve što rade pada u drugi plan kada je u pitanju svirka. Dobar spoj ljudi je ključan.

Kako si se stekla samopouzdanje da se upustiš u organizatorsko promoterske poslove i s Evom osnovala kolektiv Živ Žar Žur i Kruzer queer partyje?

To je valjda jedino čine se bavim, a za što nisam trebala stjecati samopouzdanje. Organizacija mi prirodno leži, uživam u tome, a pogotovo ako se radi o bendovima koji su u neku ruku naša šira obitelj i kada je prisutan taj poriv i želja da pomogneš. Kako smo vremenom počeli više nastupati izvan Hrvatske, upoznali smo puno divnih bendova s kojima smo razmjenjivali kontakte i iskustva, i kada bi netko od tih bendova dolazio u Zagreb ugošćavali smo ih i pomagali im da organiziraju koncerte. Ubrzo smo shvatili da je, umjesto da im prosljeđujemo kontakte klubova od kojih često ne bi dobili ni odgovor, sigurnije da im mi organiziramo koncert od početka do kraja, jer poznajemo grad i ljude. Vremenom je koncerata bilo sve više, i shvatili smo da je ta priča prevelika da bi bila bezimena, pa smo se nazvali Živ Žar Žur, tako da i publika koja dolazi na koncerte može lakše uočiti kada se događa još jedan koncert benda za koji vjerojatno nikad nisu ni čuli, ali je gotovo sigurno da će koncert biti odličan ili u najmanju ruku zanimljiv i ekscentričan. Zasada smo i dalje neformalni i oslanjamo se isključivo na donacije od publike i vlastita sredstva. Partycipaciju i Kruzer partije smo izgradili i od ove godine smo ih potpuno predali u ruke novoj ekipi, jer se u toj domeni želimo više posvetiti Živ Žar Žuru. Ta priča nam je bliska, obožavamo upoznavati druge bendove, predstaviti publici glazbenike koje vrlo vjerojatno nikad ne bi imali priliku čuti u Zagrebu, jer većina bendova dolazi iz zemalja koje su par tisuća kilometara udaljene od nas, i posve su nepoznati ovdašnjoj publici.

Pretpostavljam da unatoč timskom radu unutar benda ipak imate neke podjele oko zadataka s kojima se hvatate u koštac. Što je eksplicitno tvoj dio u ŽEN-u?

Ako izuzmemo stvaranje glazbe i videa (Žen je audio vizualni bend, kao četvrta članica nam se priključila Tanja Minarik koja radi live VJing) svi zajedno se bavimo sa svim ostalim pitanjima vezanim za bend, sve odluke donosimo zajedno, a uloge su podijeljene s obzirom na afinitete i vještine. Ja se bavim bukiranjem, kompletnom logistikom što uključuje sve od brige o kombiju do dogovaranja masteringa i izdanja, brinem o financijama, te zajedno s Tanjom brinem o community managementu. Kada smo na turneji, onda tek nastaje ekspanzija organizacijske strukture, timova ima više nego nas: tim oprema, tim merch, tim hrana, tim vožnja, tim logistika, tim alternativna logistika… Iako je nastalo kao zezancija, priča s timovima funkcionira, ili IT jezikom rečeno, implementirana je. Jako smo organizirani kada putujemo, zna se točno tko što radi, lijepo se nadopunjujemo.

ŽEN je posljednjih godina postao važan nezavisni bend, cijenjen i praćen u nezavisnim, ali i mainstream medijima. Čini li ti se da je konačno izboren širi prostor afirmacije za nezavisne, DIY bendove poput vašeg? Sve je manje rodno diskriminativnog pristupa i epiteta “ženski bend”.

Trebao bi mi veći vremenski odmak za takav zaključak. Možda je izboren prostor, a možda je samo oslobođen, jer mi se čini da se zadnjih godina događa nekakva smjena glazbenih tokova i bendova na sceni. Čini mi se da su psihodelija, buka i eksperimentalniji zvuk sada zastupljeniji i zanimljiviji široj publici, nego što je to bilo prije. Što se tiče glazbenog stvaralaštva sa ženskim predznakom, tu je napravljen ogroman pomak, ali ne zato što se promijenilo stanje svijesti. Još uvijek nije došlo do toga da je većina ljudi odlučila prestati sa šovinizmom i stvaranjem atmosfere u kojoj žene prvo trebaju izgraditi samopouzdanje da bi počele nešto stvarati, umjesto da jednostavno počnu stvarati, to je i dalje prisutno čak i u jako liberalnim krugovima. Taj epitet “ženski bend” je nastao radi toga što su žene na glazbenoj sceni bile malobrojne i nažalost još uvijek jesu, ali i vjerojatno zato što je većini prva asocijacija – žene. To je već samo po sebi loše, no još gore je što se uz taj epitet podrazumijeva i to da taj bend dobro izgleda i loše zvuči. Srećom sada imamo nekoliko odličnih bendova na sceni koje čine žene i koji svi redom rasturaju. Zbog toga se sve rjeđe čuje ta floskula, jer kako reći za neki bend da je ženski, ako si istovremeno i zadivljen njihovom glazbom, i kako primjerice Žen, U pol 9 kod Sabe, Punčke i Bleeding on Wednesday strpati u istu kategoriju iako svi djeluju u posve različitim glazbenim pravcima i jedino što ih veže je slovo Ž u rubrici spol na osobnoj iskaznici?

Izvana gledajući čini se da diskretno razdvajaš svoju poslovnu karijeru SAP konzultantice u FINI i glazbenice i promotorice na nezavisnoj glazbenoj sceni? Postoji li veza između tih dvaju identiteta?

Ti identiteti su mi prilično razdvojeni, čak i dan dijelim na dva dijela, prvi dio u kojem radim u Fini, i drugi dio u kojem sviram i obavljam sve vezano za bend, pa mi se često zna desiti da kažem “vidimo se sutra” što u stvari predstavlja popodne istog tog dana. Kolege na poslu znaju da sviram i čime se sve bavim, ali malobrojni su se zainteresirali toliko da dođu na koncert, a ja ni ne forsiram, jer mi je u redu da je poslovni svijet jedan, a umjetnički drugi i da imaju što manje dodirnih točaka.

Kako se razvijala tvoja karijera SAP konzultantice? Što on konkretno podrazumijeva? Riječ je o poslu koji zahtijeva visoki stupanja poznavanja informatičkih tehnologija, u vrijeme koje ti je preostalo radiš na glazbeno-organizatorskim i sviračkim projektima, kako pomiruješ te suprotnosti? Kako nadvladavaš psiho-fizički umor do kojeg može doći uz tako gust raspored obaveza?

Najproduktivnija sam kada imam malo vremena i mnogo stvari za obaviti, tada najbolje rasporedim vrijeme, puca me adrenalin. Multitasking mi je prirodan, iako često pretjeram s hrpom aktivnosti, pa stanem da promislim što su mi prioriteti, eliminiram manje bitno i krenem dalje. Šefica me zna zezati da me neće pustiti na godišnji ako ga ne planiram iskoristiti za nešto intenzivno i naporno tipa turneja, jer u rijetkim trenucima kada se odlučim odmoriti i ne raditi ništa, tijelo iskoristi priliku i strpa me u krevet s nekom virozom, tako da u startu paralizira tendenciju da “neću raditi ništa“ postane “radim sve“. Problemi mi predstavljaju izazov, a ne ograničenje, a to je nešto što je neminovno i u poslu kojim se bavim. Posao bilo kojeg IT konzultanta se svodi na rješavanje problema, sistematično, stručno i kreativno. Bavim se redovnim održavanjem SAP sustava, rješavanjem problema koji nastanu u radu i kreiranjem novih rješenja koja su potrebna korisnicima sustava. Zbog toga imam i tako pozitivan stav prema problemima i preprekama, jer rješavanje istih mi donosi plaću, ali i zadovoljstvo. Sa SAP-om sa se susrela još na fakultetu i imala sam sreću da sam već kao pripravnik na prvom poslu završila kao voditelj SAP modula na velikom projektu implementacije SAP sustava na kojem sam surađivala s iskusnim konzultantima koji si radili na projektima širom Europe. Jako puno sam naučila u malo vremena, stekla dragocjeno iskustvo i krenula u nove projekte.

Još se nije desilo da nailazim na iste ljude u ta dva svijeta, glazbenom i poslovnom, uglavnom na poslu slušam “ne mogu vjerovati da sviraš bubnjeve!”, a na koncertima “ne mogu vjerovati da si IT konzultant”. To jesu različite stvari, a sve se u svojoj osnovi može svesti na jedno, moje kvalitete su uvijek iste, samo ih koristim za dobivanje različitih produkata. I snimanje albuma i implementacija novog IT rješenja se treba kvalitetno komunicirati, razlika je jedino što na jednom sastanku pijem pivo, a na drugom vruću čokoladu.

Antonela Marušić

Intervju sa Sarom Ercegović prvi je u nizu iz serijala “Umjetničke ćakule” u kojem ćemo u narednim tjednima objavljivati intervjue sa istaknutim dalmatinskim umjetnicama.

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.

 

 

2 comments
Milo Moje
Milo Moje

Lol, to je i mene prvo zainteresiralo ;)

Trackbacks

  1. […] Sara Ercegović: Žene na sceni rasturaju […]

  2. […] Sara Ercegović: Žene na sceni rasturaju […]