UMJETNIČKE ĆAKULE: Za moje pisanje je zaslužna privatizacija

U trećem u nizu intevjua Umjetničke ćakule razgovaramo sa Slobodankom Bobom Đuderijom: “Za moje pisanje je zaslužna privatizacija – prvo javno objavljivanje se dogodilo kad sam se u Željezari Split, gdje sam tada radila, nasmrt dosađivala jer je firma bila u procesu privatizacije – proizvodnja je bila stala, nitko nije ništa radio, svi smo samo čekali, strepili i nadali se da nećemo završiti onako kako je završila većina privatizacijskih priča u Hrvatskoj. Eto, u tim trenucima sam otvorila moj prvi blog i počela sve svoje tjeskobe iznositi pred javnost.

Blogericu i književnicu Slobodanku Bobu Đuderiju nije potrebno posebno predstavljati. Nakon što se proslavila svojim blogom Marčelina, nedugo kasnije ukoričenim u zbirku priča, Boba je postala neizostavno ime suvremene hrvatske književne produkcije. Uskoro sprema drugu nastavak prve zbirke, a i roman je negdje u pripremi pa smo iskoristili trenutak da s njom popričamo o pisanju, Dalmaciji, iskustvu gubitka posla, samohrane majke…

Poprilično si aktivna na Facebooku. Kako si sama izjavila, tamo testiraš svoje priče, provodiš poprilično vremena, majka ti je na Facebooku. Što društvene mreže predstavljaju za tebe, koje su im mane, a koje prednosti? 

Najveća prednost toga što smo i ja i mama na Facebooku je u tome što ona s donjeg kata javi meni na drugom katu preko inboxa da je gotov ručak. Sad ozbiljno, ja i inače volim tu brzu komunikaciju koju nam društvene mreže omogućavaju. Kao prvo, stvarno sam pravo laprdalo, mogu komunicirati i dok spavam. Znatiželjna sam, volim pratiti statuse i crtice ljudi koji su pametni, analitični, duhoviti, ili smrtno ozbiljni, ili jednostavno ćaknuti. Često puta se recimo na Facebooku nasmijem do suza. A smijeh, meni je to neprocjenjivo. Živim za smijeh, čini mi se. Volim zasmijavati druge, volim kada drugi nasmiju mene. Ima recimo ljudi koji pišu genijalne statuse, to su statusi koje ja doživljavam kao čistu književnost. Ima ljudi koji uopće nisu svjesni koliko su dobri!

bobaaaa2Na Facebooku se i informiram. Što bi ja, recimo, lunjala po raznoraznim portalima kad na fejsu točno znam koji će moj FB prijatelj redovno objaviti najnovija splitska, ili zagrebačka, ili regionalna politička i kulturna događanja? I još ću uz to dobiti i njegov/njezin inteligentan i duhovit komentar na pojedino događanje.

Loše strane su ono kad ljudi počnu previše ozbiljno shvaćati i društvenu mrežu i sebe na njoj. Neshvatljivo mi je recimo da odrasli ljudi u određenim godinama broje koliko su “lajkova” dobili na određeni status, ili kada im kriteriji za “prijateljstvo” na društvenoj mreži postanu isti ti lajkovi, komentari ili učestalost aktivnosti nekog FB “prijatelja” na vlastitom profilu.

Možeš li zamisliti život bez Facebooka danas?

Mogu li bez Facebooka?Mogu. Nedavno, kad sam pisala nešto za što mi je trebalo mira i tišine, bila sam se makla, i bilo mi je dobro. Bome sam bila iznenađena tim izostankom ovisničke krize. Međutim, ne mislim se još trajno maknuti, jer u ovoj situaciji, bez posla i neke jasnije perspektive, idem tamo gdje su “moji” – ljudi koji zafrkancijom na Fejsu bar na momente razbijaju tjeskobu življenja u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, a svi znamo kakva je.

Država nas je napustila i ne javlja se na telefon

Ima li tjeskoba veze s činjenicom da si samohrana majka i  koliko te to iskustvo obilježilo?

Na ovo pitanje uvijek imam problem odgovoriti. Pazi, razvesti se, oprostiti se od svojih snova o ljubavi “dok nas smrt ne rastavi” je u svakom slučaju teško. Ali, uz to još biti i nezaposlen, e, onda ta samohranost postaje jako mučna. Da nisam oko sebe imala prijatelje koji su mi pomogli i pomagali ne znam kako bi sve to prošla… Koliko me obilježilo? Ne znam. Muči me pomisao da nisam uvijek bila dovoljno hrabra…

Jesi li osjetila ikakve društvene pritiske zbog te uloge u još uvijek patrijarhalnoj sredini u kojoj živimo?

Razvodi su tako česti da će uskoro traume imati djeca ljudi koji nisu rastavljeni.

Društveni pritisci? Pa i ne baš. Mislim, ne više nego pritisci koje žena u patrijarhalnoj sredini i inače proživljava, bez obzira na bračni status. Danas se toliko brakova raspada da je svaka druga, treća žena koju sretneš na ulici samohrana majka. Razvodi su tako česti da će uskoro traume imati djeca ljudi koji nisu rastavljeni. Međutim, u zemlji s ovolikim brojem nezaposlenih generalno smo svi mi postali samohrani – država nas je napustila i ne javlja se na telefon…

U jednom tekstu Četnikuša opisala si iskustvo nacionalne netrpeljivosti u Dalmciji. Je li ta netrpeljivost još uvijek prisutna? 

Bila je jako prisutna u prvim godinama nakon rata, a ako je čovjek baš pegula, naleti i danas. Mene su recimo netrpeljivošću znali zasipati komentatori dok sam pisala tjednu kolumnu na Net.hr-u. Znaš ono, ispod kolumne se nije komentirala kvaliteta i sadržaj kolumne, nego moje ime. To me je, priznajem, uvijek, ma baš svaki put boljelo. Jako. Baš bi me rastužilo i nekad sam znala skroz infantilno po glavi vrtjeti pitanje “Zašto mene mrzi netko kome nisam ništa loše u životu napravila?” Van toga, na netrpeljivost ne nailazim toliko često da bi bilo nepodnošljivo. Ok, nepodnošljivo je i kad se dogodi samo jednom, ili jednom u deset godina, ali tu moraš napraviti izbor – ili ćeš dopustiti da te frustracije preplave i da zbog toga budeš kronično ogorčen, ili ćeš se naučiti nositi s tim, kao i sa svim drugim mračnim dimenzijama života na ovim prostorima. Svi smo mi ovdje, ili bar većina nas, šampioni u preživljavanju, radilo se o nacionalnim ili ekonomskim pitanjima.

Svaka firma u kojoj se ja zaposlim propadne

Rekla si da ti se pisanje dogodilo slučajno. Je li se ta slučajnost desila pokušavajući ostvariti titulu šapmiona u preživljavanju, kako kažeš?

marcelina2Cijeloga života sam bila strastveni čitatelj, ali nikada mi nije palo na pamet da bih se i sama nekad aktivnije bavila pisanjem. Naravno, kroz mladost sam pisala poeziju i dnevničke crtice, ali to sam brižno sakrivala od tuđih pogleda. U biti, za moje pisanje je zaslužna privatizacija – prvo javno objavljivanje se dogodilo kad sam se u Željezari Split, gdje sam tada radila, nasmrt dosađivala jer je firma bila u procesu privatizacije – proizvodnja je bila stala, nitko nije ništa radio, svi smo samo čekali, strepili i nadali se da nećemo završiti onako kako je završila većina privatizacijskih priča u Hrvatskoj. Eto, u tim trenucima sam otvorila moj prvi blog i počela sve svoje tjeskobe iznositi pred javnost. Dobro, “dogodila” mi se i suradnja sa Slobodnom (bila sam poslala priče na jedan fiktivni natječaj i tako je to krenulo), gdje sam neko vrijeme pisala za Pomet, u vrijeme dok je Ćićo Senjanović bio urednik. On je bio moj prvi urednik, i prvi koji mi je “uvalio” bubu u glavu, tj. ideju da to što pišem može biti nešto što bez straha mogu izvući iz ladice. Čak i kad sam prestala pisati za Slobodnu, Ćićo je ostao “tu negdje” kao prijatelj, savjetnik i najoštriji kritičar.

U međuvremenu od gubitka posla u Željezari do pisanja bavila si se raznim poslovima. U jednom intervjuu si rekla da godišnje ostaneš barem dva puta bez posla. Čime si se sve bavila?

Uh, nema posla kojeg nisam radila – prije rata sam uglavnom radila u turizmu jer govorim nekoliko stranih jezika i jer obožavam raditi s ljudima. To su bili sezonski poslovi, međutim, u ta davna, “mračna” vremena ti su se poslovi tako dobro plaćali da bi tijekom sezone uštedjela dovoljno para da preživim bar pola zime. Bilo mi je dobro, odgovaralo mi je da nemam stalni posao nego baš takav gdje sam ljeti rintala skoro 6 mjeseci bez slobodnog dana (tada su postojale predsezona i podsezona), ali sam zato zimi odmarala i putovala. Kao sezonski radnik, imala sam duplo veću plaću, recimo, od moje mame koja je radila kao medicinska sestra u KBC Firule. Tko je tada mogao i zamisliti da će doći rat i da mi nakon njega više ni jezici ni znanje ni iskustvo neće moći pomoći da se negdje “skrasim”? I tako je nakon rata počela moja avantura – radila sam kao tajnica uprave u Željezari, pa kao voditeljica ureda u jednom sportskom savezu, a zadnji posao je bio u novoosnovanoj brokerskoj firmi gdje sam radila kao prevoditeljica. Iz Željezare me makla privatizacija, iz sportskog saveza sam sama otišla zbog mobbinga, a zadnja firma je propala nakon samo 6 mjeseci. Na kraju su mi prijatelji počeli govorit da svaka firma u kojoj se ja zaposlim propadne, to je detalj kojeg ne spominjem u CV-u.

A pisanje – može li se živjeti samo od toga?

Možda, netko tko je stvarno jako, jako dobar, tko je “ime”. Ja to nisam. Ali možda jednog dana budem.

Je li dalmatinska sredina poticajna za ženu autoricu? Misliš li da je ženama teže pisati i od pisanja zarađivati?

Meni osobno nema ničeg poticajnijeg za pisanje od dalmatinske sredine. Naime, čak i sve ono što djeluje obeshrabrujuće, ono što uopće nije poticaj, mene potiče na pisanje o… pa, o nepostojanju poticaja. Da li je ženama teže pisati i od pisanja živjeti? Koliko ja vidim, tu smo dosegli punu ravnopravnost – poznajem skoro isti broj talentiranih, divnih pisaca i spisateljica koji jednako loše ili nikako žive od pisanja.

Moja priča uvijek trči dva koraka ispred mene

Je li pisanje na dijalektu ograničavajuće ili oslobađajuće? S obzirom na čitalačku publiku misliš li da sužava prostore i je li to razlog zbog čega u suvremenoj književnoj produkciji u Hrvatskoj nema previše dijalekta?

Moja priča se sama obuče i izleti vanka pa ti trči za njom i viči “Vraćaj se doma, ne mo’š takva među ljude!”

Nisam nikada o tome ni razmišljala, iskreno. Pišem slijedeći nekakav unutarnji impuls, u principu bez predumišljaja u smislu odabira jezika i stila. Moja priča uvijek trči dva koraka ispred mene, tako da je ne stignem dohvatiti, odgajati, preodgajati, obući joj dijalektalno ili standardno, svečano odijelo za nedjeljne izlaske. Ona se sama obuče i izleti vanka pa ti trči za njom i viči “Vraćaj se doma, ne mo’š takva među ljude!” Isti užitak mi je pisanje i na dijalektu i na standardnom jeziku. Ne mislim da pisanje na dijalektu sužava prostore, a razlog što nema previše dijalekta ne znam. Možda ljudi vjeruju u ono što je i meni rečeno više puta – “Dok god pišeš na dijalektu, nitko te neće ozbiljno shvatiti”. Kao da pisanjem na standardnom jeziku trebaš dokazati da si “pravi” pisac. Mislim da je pisanje kao i glazba, nađe svoj put ako je dobro. Dok god je iskreno, dok god se u njemu ne osjeti svjesni napor da “budeš nešto”. Znaš ono, kad “zabriješ” i kad sam sebe uslovljavaš umjesto da se pustiš, pustiš da olovka piše srcem. A, dijalekt stanuje u srcu.

Pišeš drugu knjigu priča, a kako si najavila nedavno na jednoj tribini već imaš spreman i roman. Za drugu zbirku kažeš da je ozbiljnija. Koliko se ona sadržajno, a koliko formalno razlikuje od prve ili je riječ o nastavku? Kakvo je iskustvo pisanja druge knjige?

U biti, da, druga zbirka će biti kao neki nastavak prve, Marčelina 2. Sadržajno će se razlikovati utoliko što ja pišem stvarnosnu i ispovjednu prozu, pa se sadržaj mijenja zajedno sa mnom i mojim životnim okolnostima. Dobro, počela sam se malo odmicati od ispovjednog načina, sve češće eksperimentiram sa 3. licem. U drugoj zbirci će biti dosta priča koje su već bile objavljene negdje, ali i dosta novih. Kao i u prvoj Marčelini, jedan dio će biti humoreske, uglavnom na dijalektu, a drugi dio ozbiljnije priče na standardnom jeziku. Kad sam rekla da će biti ozbiljnija, prije svega sam mislila na činjenicu da sam se od izlaska prve zbirke prestala praviti da ja u stvari ne želim pisati, pa sam se potrudila obratiti više pažnje na stil i formu. Prva zbirka je bila, naime, takoreći nelektorirani zbir mojih tekstova sa bloga, a tekstovi na blogu su bili pisani doslovno samo za mene, kolege sa bloga i za moju dušu. Nisam ni sanjala da će ih netko jednom poželjeti ukoričiti. Usput, veliki pozdrav blogu.hr i svim mojim dragim blogerima.

Izdavač druge zbirke će biti Profil a urednik Velimir Visković, koji me i nagovorio na pisanje romana. Međutim, s obzirom na, hm, moju kompliciranu (eufemizam) egzistencijalnu situaciju, za pisanje romana nisam imala ni snage ni volje, pa je gospodin Visković predložio da idemo sad sa zbirkom a roman ostavimo za neki bolji trenutak. Iskreno rečeno, ja nisam ni sigurna mogu li uopće prijeći u tu formu romana. Imam li znanja, sposobnosti i talenta za to? Sama pomisao me plaši, i htjela sam odustati, ali eto, urednik tvrdi da ja to mogu, pa sam odlučila pokušati.

Mašenjka Bačić

Ostali tekstovi iz serijala Umjetničke ćakule:

Renata Poljak: Neke svoje radove nikada ne bih napravila da sam živjela u Splitu!

Sara Ercegović: Žene na sceni rasturaju

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.

0 comments

Trackbacks

  1. […] Slobodanka Boba Đuderija: Za moje pisanje je zaslužna privatizacija […]

  2. […] Slobodanka Boba Đuderija: Za moje pisanje je zaslužna privatizacija […]

  3. […] Slobodanka Boba Đuderija: Za moje pisanje je zaslužna privatizacija […]