UMJETNIČKE ĆAKULE: Poremećaji u teksturi stvarnosti

Natasha Kadin: “Traces ili Tragovi je ustvari naš zajednički umjetnički rad, zajedno smo ga koncipirali, a obuhvaćao je sve one sitne stvari koje se događaju onkraj umjetničke suradnje i intimnog odnosa dvoje ljudi. Željeli smo da to bude ‘long durational’ projekt koji nikada neće završiti. Ali završio je. I to vrlo ružno. Tragovima masnica na mom tijelu i penetracijom državnog aparata u našu intimu. S Borisom nisam više u kontaktu jer nakon tragova na tijelu više nemamo jedno drugom što reći.”

Natasha Kadin je umjetnica, kustosica, kulturna menadžerica, sveučilišna predavačica i producentica koja je svojim radom uzdrmala splitsku i hrvatsku kulturnu scenu. Djeluje prvenstveno kroz udrugu Mavena kojoj je i sama bila suosnivačica 2006. godine. Što sve radi, što ju gura u tome te kako sve to stiže otkriva u razgovoru za STav.

Od 2011. godine kada Mavena je u Domu mladih organizirala Via Nova Via MKC Split redovito si prisutna na splitskoj kulturnoj sceni. Jesu li to početci tvog djelovanja u gradu ili je bilo nečeg i ranije?

To je ta godina kada sam odlučila da moja baza, nakon više od desetljeća studiranja i projekata u različitim gradovima opet bude Split, prvenstveno zbog angažmana na Umjetničkoj akademiji u Splitu, ali i zbog toga što sam bila umorna od stalnih putovanja i činjenice da mi nigdje zaista nije dom, da su mi stvari posvuda i da trebam malo usporiti tempo. Poželjela sam odložiti i otvoriti kofer negdje i tamo ostati neko vrijeme. Ne zauvijek, naravno. I prije toga smo radili i u Splitu, a Mavena je i osnovana u Splitu krajem 2006. godine. Prvi projekt koji smo radili tu bio je multimedijalni performans baziran na životu i djelu André Bretona i nadrealističkog pokreta općenito, posebno jedne žene, Nadje, koja je nakon kratkog i burnog susreta s vođom nadrealističkog pokreta, završila u umobolnici do kraja života. Taj projekt prezentirali smo u Gradskom kazalištu lutaka, tada nam je mnogo pomogao Francuski institut u Splitu, a iste godine smo jednu međunarodnu suradnju, s francuskim umjetnicima Ariane Labed i Malwenom Voirin, započeli u Splitu, performansom u amfiteatru Doma mladih. Tada je on izgledao potpuno drugačije nego što izgleda danas i bio je pravi pothvat raditi tamo.

Split te poznaje kao Natashu Kadin. Ali to nije ime koje stoji u tvojim dokumentima. Koja je priča sa pseudonimom?

To me pitaju stalno, čini mi se kao već ispričana priča. Umjetnički pseudonimi postoje otkad postoji umjetnost, i uvijek me iznenadi kako ljudi to doživljavaju kao nekakvu neobičnu, čak začudnu stvar. Natasha Kadin će uskoro pisati u svim mojim dokumentima (između ostalog i zato što mi je dosadilo odgovarati na ovakva pitanja, već mi stoji u NSK pasošu, na koji sam vrlo ponosna.

S Borisom Kadinom ne veže te samo prezime već i zajednički početci u udruzi Mavena. Prezime ostaje, ali Borisa više nema u Maveni?

Da, udrugu Mavena osnovali smo Boris, Tihana i ja, poslije su nam se pridružili ostali, i prvih godina rada udruge mnogo smo putovali, radili smo više u inozemstvu nego u Hrvatskoj, jednostavno jer nam je bilo lakše izgurati produkciju vani ili u koprodukciji. Kad sam se odlučila vratiti u Split, Borisu ovaj grad nikako nije sjeo, specifičan, prgav i bahat, kakav Split jest. Tu smo se počeli razilaziti i u kreativnom smislu, jer je on uvijek bio prvenstveno izvedbeni umjetnik, a ja sam se bavila novim medijima, kustoskim konceptima i vizualnom umjetnošću.

Uz razilaženje tebe i Borisa veže se umjetnički rad Traces?

tragoviTraces ili Tragovi je ustvari naš zajednički umjetnički rad, zajedno smo ga koncipirali, a obuhvaćao je sve one sitne stvari koje se događaju onkraj umjetničke suradnje i intimnog odnosa dvoje ljudi. Dok smo putovali mnogo smo snimali, dokumentirali, pisali, fotografirali i to smo sve stavljali u nekakav zajednički arhiv koji je bio naše intimno u javnom, naš doživljaj svijeta oko nas i našeg odnosa, naši tragovi, jedinice memorije koje smo mi odredili. Željeli smo da to bude “long durational” projekt koji nikada neće završiti. Ali završio je. I to vrlo ružno. Tragovima masnica na mom tijelu i penetracijom državnog aparata u našu intimu. I onda sam imala potrebu terapeutski zatvoriti i taj arhiv te sam projekt prezentirala sama kroz 13 fotografija i 3 video rada (od kojih je jedan Borisov i u njemu se na neki način nalazi esencija tog projekta), čime se on završio, a sad je dio izložbe Država u krevetu. S Borisom nisam više u kontaktu jer nakon tragova na tijelu više nemamo jedno drugom što reći.

Od nevidljivog nasilja u vezama došla si do velike izložbe Država u krevetu koja je ove godine održana u splitskoj Galeriji umjetnina te koja je nastala kao rezultat kolegija kojeg si držala na splitskoj Umjetničkoj akademiji. Koliko te osobno iskustvo profesionalno odredilo i zašto nam je feministička umjetnost potrebna danas?

Sve što radim u odnosu je na ono što mi se događa, na društvo u kojem živim i na ono što mi smeta i što me muči u tom gradu, svijetu, životu. Kad primijetim neki problem, neko odstupanje ili neki poremećaj u teksturi stvarnosti, onda ga istražujem, znanstveno, teorijski i umjetnički, i iz tog istraživanja nastaju projekti. Uvijek se trudim uključiti stručnjake, znanstvenike i umjetnike, koji se određenom tematikom bave, i koji su spremni eksperimentirati s postojećim materijalom i/ili materijom. Konkretno na projektu Država u krevetu sudjelovalo je dosta ljudi i zajedno smo napravili konačan projekt, moja je bila samo inicijalna ideja i želja za istraživanjem.

Sprema li se još koji takav projekt uskoro? Što je ovaj put na tapetu?

Osim kontinuiranih manjih izložbi i projekata, trenutno kroz ciklus NMG @ PRAKTIKA, otprilike svake godine napravimo i veliku međunarodnu izložbu s temom i konceptom koji je društveno i umjetnički aktualan i relevantan. Započeli smo s izložbom feminističkog predznaka, She-story 2010., zatim u vrijeme velikih globalnih occupy pokreta radili smo projekt i izložbu Revolution now and forever 2011., zatim izložbu Re: Referendum 2012., u vrijeme referenduma o ulasku u EU, te ovu posljednju, Država u krevetu početkom ove godine u Galeriji umjetnina u Splitu, koja sada gostuje u drugim gradovima, upravo je postavljena u Puli.

Biti nezavisni kustoski kolektiv iznimno je teško, mi u projekt uvijek ulazimo od nule, uvijek s drugim timom, bez svog prostora za izlaganje, pa tako uvijek tražimo prostore koji na neki način, stvarno ili simbolički, zadovoljavaju naš koncept i ideju. Izložbu RE:Referendum radili smo u Staroj gradskoj vijećnici jer je to prije bio gradski prostor odlučivanja, a i danas se tamo vrlo često potpisuju peticije. Prvu izložbu, She-story, radili smo u prostru starog kina Pobjeda u Zadru, simbolički, te smo cijeli prostor prenamijenili u izložbeni i izvedbeni prostor, što je uvijek zanimljivo i dovodi nas u nove odnose s prostorom, simbolikom mjesta, njegovom poviješću i uspomenama. Revoluciju smo, naravno, radili na ulicama.

Novi projekt je trenutno u fazi istraživanja i bavi se institucijom crkve i njenim položajem i utjecajem na društvo, ekonomiju, intimni i javni prostor, kao i poziciju moći danas, te njen odnos prema pojedincu. Planiramo je u predstaviti u više gradova istovremeno krajem 2015. i početkom 2016.

Nedavno je splitska publika imala priliku uživati u koncertu benda Cul-de-Sac, u Amfiteatru Doma mladih. Koncert je ukazao na nove prostorne i programske mogućnosti Doma mladih ali i tvog djelovanja. Što planiraš dalje s Cul de Sacom i s glazbom općenito?

cule de sac2Cul-de-Sac je jedna suradnja koja se dogodila slučajno, ali svi jako uživamo u njoj. Naime, kada sam sastavljala program za glazbeni festival na Silbi ove godine, bila sam u kontaktu s Darkom Rundekom i željela sam dovesti neke od sjajnih glazbenika da improviziraju. Jer cijeli glazbeni program festivala na Silbi želim okrenuti eksperimentu i improvizaciji, a imala sam priliku čuti Cul-de-Sac ranije, još dok je Pajo, jedan od osnivača tog nestabilnog kolektiva, bio među nama. Usput sam im dogovorila i nastup na Zadru snova, jer sam radila na festivalu, i to je ispala jedna, kako ju je Rundek nazvao “divna umjetnička ekskurzija”. Osim što su koncerti bili sjajni, posjećeni i primijećeni, mi smo na Silbi postali prava banda i meni je nakon toga bilo nezamislivo ne surađivati dalje s njima. Tako smo krenuli, malo po malo, nedavno su imali zapažene koncerte u Splitu i Šibeniku, ove zime bit će još Pula, Rijeka i Zagreb, na proljeće je planirana regionalna turneja a na jesen europska.

Amfiteatar Doma mladih je u mnogo boljem stanju, i vizualno i akustično, nego je bio prije, mi smo imali uspješan i oku i uhu ugodan koncert u tom prostoru i smatram da se u Amfiteatru apsolutno mogu raditi koncerti eksperimentalne, ambijentalne i impro glazbe. I sama ću ih organizirati još nekoliko sljedeće godine. Oduvijek najviše cijenim eksperiment u umjetnosti općenito, pa tako i u glazbi i sigurno ću još razvijati ovu priču, ali i raditi na interdisciplinarnim multimedijalnim projektima koji uključuju fuziju i simbiozu eksperimenta u više vrsta umjetnosti istovremeno.

Kroz Mavenu kao jednu od članica Platforme Doma mladih, čija si koordinatorica i sama bila jednu godinu, upoznata si s radom zagovaračkih platformi koje već dvije godine djeluju u nekoliko hrvatskih gradova. Što se u te dvije godine napravilo za prostore nezavisne kulture i kulture mladih kojima se platforme bave?

Jako se puno bavimo kulturnom politikom na lokalnoj i nacionalnoj razini u posljednjih par godina, i općenito borbom za bolji položaj umjetničkih i organizacija nezavisne scene, i to je već polučilo neke rezultate. Umrežili smo se, više surađujemo nego prije i općenito kada se borimo za poboljšanje statusa nezavisnih u kulturi, idemo zajedno pa nas i gradske i nacionalne strukture mnogo ozbiljnije doživljavaju. No, daleko je to od idealnog. Ali radimo na tome.

Jedan od ključnih faktora kulture mladih u Domu mladih je i klub Kocka, kojim upravlja KUM (Koalicija udruga mladih). Po samom otvaranju sezone klub je zatvoren. Što se tu događa i kakav ishod možemo očekivati?

Mavena je članica Upravnog odbora KUM-a i time direktno uključena u rad KUM-a i kluba Kocka. Početkom sezone imali smo seriju ekcesa te smo odlučili zatvoriti Kocku do daljnjega, napraviti unutarnje preslagivanje i strateško planiranje, no uskoro krećemo s radom.

Već godinama organiziraš SEA Silba Environment Art na Silbi, a sad krećeš i sa umrežavanjem otoka. Koje su pretpostavke kulturnog rada na otocima i što te potaklo na to? Kako biraš otoke na kojima ćeš raditi?

n_ kadinDa, to je još jedna moja velika želja i san; umrežavanje organizacija na otocima. Ima ih i rade sjajne stvari, a umrežavanje će nam pomoći da svi radimo kontinuirano i kvalitetnije. Otoci su vrlo specifične društvene zajednice koje me upravo zbog svoje izoliranosti i zatvorenosti privlače. Tamo nedostaje mnogih sadržaja a ima puno prostora za rad, kao i devastacija kako infrastrukture tako i društvenih zajednica koje nam donosi masovni turizam. Trenutno radim na projektu rezidencijalnih centara na otocima koji će dovoditi umjetnike izvan turističke sezone, koji bi radili na zajedničkim projektima korisnim za lokalnu zajednicu u suradnji s lokalnim stanovništvom, te na umrežavanju organizacija na otocima vezanih za kulturu, umjetnost, ekologiju i održivi razvoj. Vidjet ćemo gdje će nas to odvesti, ali negdje hoće zasigurno. Otoke biram po principu što manji i izoliraniji, to bolji za rad i meditaciju.

I za kraj, kako sve to stižeš?

Pa evo, ovaj intervju pišemo u autobusu na putu, završavamo na autobusnom kolodvoru usred noći. Kad imaš volju i želju i kad istinski uživaš u onom što radiš, a pogotovo kad imaš sjajnu ekipu s kojom sve to možeš izgurati, i kad to što radiš ipak donosi neke promjene, onda itekako sve stižeš.

Tonči Kranjčević Batalić

Ostali tekstovi iz serijala Umjetničke ćakule:

Oriana Kunčić: Ljevica je u Dalmaciji prirodno stanje

Ana Opalić: Bila sam zbunjeni civil u okupiranom Dubrovniku

Slobodanka Boba Đuderija: Za moje pisanje je zaslužna privatizacija

Renata Poljak: Neke svoje radove nikada ne bih napravila da sam živjela u Splitu!

Sara Ercegović: Žene na sceni rasturaju

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.

 

 

 

0 comments