UMJETNIČKE ĆAKULE: Ljevica je u Dalmaciji prirodno stanje

Ovaj tjedan u Umjetničkim ćakulama razgovaramo sa Šibenčankom Orianom Kunčić, glumicom i casting direktoricom o različitim stvarima, a ponajviše o njenom rodnom gradu i Dalmaciji: “Fališ se primio u Šibeniku jer je u prirodnom okruženju, samo se ono bilo utišalo.Postojala je, postoji i postojat će ljevica u Šibeniku i Dalmaciji. To nam je, ma što o tome imali reći oni što se stide didove spomenice i stričeve fotografije sa Sutjeske, prirodno stanje.”

Glumica i casting direktorica Oriana Kunčić, veći dio svoje profesionalne karijere ostvarila je u Sarajevu odakle se prije par godina sa suprugom novinarom i piscem  te djecom, vratila u rodni Šibenik, gdje je na stalnom angažmanu u lokalnom HNK. Rođena 1971., diplomirala je povijest teatra u Veneciji i glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Radila je kao casting direktorica u nizu uspješnih regionalnih filmova poput “Grbavice“, “Na putu“, “Snijeg“, “Gospođica“, “Krugovi“, “Obrana i zaštita“… Prva je hrvatska filmska djelatnica koja je sudjelovala u žiriju filmskog festivala Berlinale i birala najbolje mlade europske glumce, dobitnike nagrade “Shooting Stars”. S Orianom smo popričali o njezinom pogledu na život u Šibeniku i Dalmaciji, radu i stvaranju u malim sredinama poput šibenske, njenim ograničenjima i mogućnostima.

Odrasli ste u šibenskom Varošu, u ulici koja je dala Arsena Dedića, Mišu Kovača, Ivu Pattieru i druge. Što je za vas posebno u tom prostoru ili ozračju, što ste tamo dobili i kako vas je formirao, te je li utjecao na vaš umjetnički rad i odluku da se bavite glumom?

Netko je jednom rekao da postoji jedan dom, a sve ostalo su stanovi. Da, moj dom je u Ulici Nikole Tesle u kojoj valjda svaka druga kuća ima nekoga tko se bavi umjetnošću. Ako postoji nešto što me je tu definiralo, onda to jesu svakodnevni susreti sa glumcima, glazbenicima, autorima iz drugih oblasti i demistifikacija koja slijedi iz toga. U takvom okružju umjetnost se pokaže kao dostupan posao.

No, koliko susjedi, toliko je, ako ne i više, na mene utjecalo to što živim na pet minuta hoda od kazališta, u kojem sam, puno prije nego ću se zaposliti, provela lijep komad života i bilo mi je jedno od centralnih mjesta djetinjstva. Pamtim cijelu plejadu divnih ljudi u našem kazalištu, šjor Dragu Putnjikovića, šjor Antu Balina, Branka Matića, moju kumu Uranku Belamarić, tetu Adelu, šjor Srećka Šestana, Ninu Cvek, itd. Tu sam se trajno zarazila scenom ,a veliki utjecaj na mene je ostavila teta Sokola i 12 godina provedenih u baletnom studiju. Uostalom, pored svih susjeda zvučnih imena, mene su nekoj životnoj školi učili i oni čestiti meštri, njihove supruge, roditelji težaci, kao i obitelj iz koje sam potekla.A tu je bilo posebnih “umjetnika“…

Uz kazališnu glumu bavite se i filmskim castingom i to prilično uspješno u nizu nagrađivanih regionalnih filmova poput Na putu i Grbavica Jasmile Žbanić, Gospođica Andree Štake, Snijeg Aide Begić, Obrana i zaštita Bobe Jelčića. Da li je zapravo svejedno gdje živite unutar ovih postjugoslavenskih prostora ukoliko se bavite poslom koji i dalje funkcionira u njegovim simboličkim granicama?

sibenik2Nije nevažno. Lakše je ako je adresa u nekom od centara, naprosto je tako čovjek bliže zanatskim krugovima, postoji, istina, krivi dojam da je dostupniji za suradnju… Ja sam, međutim, u Šibenik došla s karijerom casting direktorice, pa mi je lakše. Ispalo je da je svejedno. Ne znam kako bi bilo neko tko tek počinje. Nisam sigurna da bi išlo lakše nego nekome iz Zagreba ili Sarajeva, Beograda…

Što se tiče drugog dijela pitanja: u filmu glume glumci, a jezik je glumcu domovina. U filmovima na kojima sam radila bilo je malo, jako malo, ne više od dvoje – troje, glumaca iz Slovenije, Makedonije i Kosova. Iz BiH, Hrvatske i Srbije jeste, jer mi, kako kaže lingvistika, govorimo jedan jezik, a svačije je pravo da ga naziva kako god želi. Odatle dojam da film funkcionira u nekadašnjim granicama Jugoslavije. Ne, on funkcionira u granicama profesije, u granicama umjetnosti, a u njima je sve svejedno, osim da se izaberu glumci, koji najbolje mogu odigrati napisane karaktere. Tako Leon Lučev može igrati Bosanca, Bogdan Diklić Hercegovca, a Emir Hadihafizbegović Hrvata. A Nina Violić, Mare Škaričić, Mirjana Karanović…sve.

Nakon dugo godina života u Sarajevu, vratili ste se u Šibenik. Može li se uopće usporediti život u Sarajevu i Šibeniku i kako bi izgledala ta usporedba?

U Šibeniku je lakše, sve je bliže, svakodnevno se troši manje energije na ono što bi u Sarajevu pojelo pola dana.

Realno, ne može. U Šibeniku je lakše, sve je bliže, svakodnevno se troši manje energije na ono što bi u Sarajevu pojelo pola dana. S druge strane, u Sarajevu bih izašla na kavu sama, a popila tri u lokalu u kojem bi bili Jasmila Žbanić, Danis Tanović, Dino Šaran, Damir Šagolj, Benjamin Isović, naišao bi Boris Dežulović, tu bi se prijavila ekipa iz Dalmacije na gostovanju u Bosni… Svim mojim prijateljicama tu bi bio nekakav meeting point, bez obzira jesu li stigle taxijem od kuće ili avionom od nekuda. Sarajevo je za socijalni život daleko, daleko bolje od Šibenika, točno koliko je Šibenik ugodniji i udobniji za obiteljski. Svoje sarajevske godine smatram ako ne najljepšim, onda jednim od najljepših i najvažnijih u životu. No, sada sam u onim šibenskim.

Kako je stoga raditi u malom kazalištu poput šibenskog, koje zapravo potresaju veliki politički potresi kao i ostale kulturno-umjetničke institucije u Hrvatskoj, što se moglo vidjeti na primjeru ostavke ravnateljice kazališta Nere Gojanović?

Problem šibenskog, kao i drugih kazališta, su zakoni koji te institucije politiziraju, ograničavaju u produkcijskim planiranjima i demotivirajući su.

.Antun Gustav Matoš je rekao kako se i u nagorim novinama može najbolje pisati. Tako se i u najmanjem kazalištu mogu raditi veliki i važni komadi. Veliki ne produkcijski, već onim čime se i kako bave. Šibenki teatar je imao veliku šansu kada je Senka Bulić umalo postala vršiteljica dužnosti intendantice. Ona bi, sigurna sam, pokazalo kako se veliko kazalište ne dešava u nužno velikim zgradama i gradovima. Sada je, istina, bolje nego u vrijeme Nere Gojanović, a da može bolje….

Problem šibenskog, kao i drugih kazališta, su zakoni koji te institucije politiziraju, ograničavaju u produkcijskim planiranjima i demotivirajući su. Dakle, tako je kako je, kao valjda i drugdje. Trenutno, dok surađujem s Neni Delmestre je sjajno, a kako će biti za dva mjeseca, nemam pojma. Imala sam, iskreno, veliku energiju i želju da pomognem da se HNK Šibenik profesionalizira, razvije, postane prepoznatljiv, ali sam se u međuvremenu umorila od juriša na vjetrenjače. U najkraćem, nije sjajno, ali ima ona stara sarajevska “dobro je, zna Mujo i za gore…“ Već smo to probali. I jedno i drugo.

Kakva je uopće lokalna publika, tko posjećuje kazalište u Šibeniku? Da li je kazalište otvoreno široj publici ili se radi o zatvorenom, zapravo elitnom krugu?

Najotvorenije moguće, s publikom koja pokazuje kako intelektualna glad i očekivanja od kazališta nisu ekskluzivno pravo velikih gradova. Kazalište je još uvijek bez obzira na svakakve periode kroz koje je prošlo, jedna od temeljnih institucija kulture, a publika je kakva i treba biti – šarolika na svaki način, odana, zainteresirana, zaljubljena u njega. Mogu to potvrditi kolege koje su tu bile s gostujućim predstavama, za koje je zbilja trebalo imati sreće i upornosti pa stići kupiti kartu. Mi Šibenčani smo naopaki, malo smo, uvjetno rečeno, previše svoji i ta publika je održavala kazalište u životu i kada se činilo da nikoga ne zanima i nikome ne treba. Naše je, a mi to ne damo.

U Šibeniku je dosta naglašena ta ponositost “šibenskim tićima“ koji se ponekad, doduše najčešće ipak nevoljko, vrate u svoj grad, ali zapravo neke od najvećih promjena u zadnje vrijeme dolaze od ljudi sa strane poput vašeg muža ili ekipe oko Azimuta ili Terranea. Što to govori?

Ništa točno. Terraneo nije odabrao Šibenik, već je tadašnja gradska vlast prepoznala taj festival i otvorila mu prostor, nakon što oni nisu bili zadovoljni onim što su mogli naći u Zadru. Azimut je stigao u istom paketu i dobio i ima potporu. Moj muž, Emir Imamović Pirke, suorganizator festivala Fališ, je sam rekao da su on, Kruno Lokotar i Srećko Horvat zamjenjivi, ali da su šibenska publika i Ante Filipović Grčić, formalno art direktor, a suštinski noseći stup Festivala, nezamjenjivi.

Uz to, prije osam godina je pokrenut Off, jazz i blues festival u Šibeniku i od Šibenčana i još postoji i sve je bolji. Pokojni Milivoj Zenić je iza sebe ostavio veličanstvenu gradsku knjižnicu. Ivo Brešan i Jela Godlar nikada nigdje nisu otišli. Šibenik je dugo bio u stanju kome, a uz buđenje koje mu se počelo dešavati prije nekoliko godina, desile su se i stvari, koje jesu pokrenuli ljudi iz drugih gradova, a one su, istina, ponajviše odjeknule. No, nije ovo bila pustinja, već grad kojem je trebao poticaj, a kada se desio u njemu su se lako pronašli i ekipa iz Azimuta i moj suprug i mnogi drugi.

No postoji i druga strana Šibenika. Iščitavajući lokalne šibenske medije kao da se može steći dojam nekog vedrog optimizma. Bar što se kulture tiče, prisutna je neka vrsta uvjerenosti u veliku kvalitetu ljudi i običaja, a zapravo nitko ne govori o specifičnim zatvorima male sredine i uvjetima stvaranja u zapravo prilično patrijarhalnom i nacionalističkom okruženju. 

Ništa Šibenik nije specifičniji od drugih gradova, bez obzira na njihovu veličinu, a od mnogih je, uz sve njegove mane, a ja mu ih znam milijun, otvoreniji. Istina, postoji to naporno šibenčarenje, karikaturalno i iritantno. Ja se ospem kada pročitam kako je predstava bila pun pogodak i da su je iznijele šibenske snage. Kao da se igrala na streljani i kao da je dramski tekst stari kauč, pa ga treba iznijeti. Karikaturalno je, baš onako provincijski, tako pristupati kulturi, a oni koji umjesto djela, prate rodne listove, naravno da nisu u stanju kritizirati zatvorenost neke sredine. Naravno, kod onih kojima je beskrajno bitno je li netko iz Šibenika ili ne i tko u tome odakle je netko nalazi mjeru kvalitete, lako se prelazi granica primitivizma i nacionalizma.

Govori se o zagrebačkoj, splitskoj, dubrovačkoj sceni. Postoji li šibenska scena i od čega je ona ponajviše sačinjena?

Svi se mi u Dalmaciji tražimo, naš identitet od prije tridesetak godina je umnogome promijenjen, prošlih dvadesetak smo imali cunami kontrarevolucije u svakom smislu i opet se gradimo, a to podrazumijeva ogromne kontraste.

Ne znam niti što su splitska, zagrebačka i dubrovačka scena pa ne bih znala ni što je šibenska. Prije svega, Zagreb možemo odmah izuzeti: kao centar, velik i, ipak, ozbiljan grad, on iz svoje pozicije, bogatstva i činjenice da je mjesto dolazaka daleko više nego odlazaka, crpi puno toga dobrog, odličnog ponekad. Split ima Utorkaše i Urbanu desnicu, TBF i Jelenu Rozgu, Dubrovnik Ljetne igre i…eto.

Šibenik ima, dakle, dobrog i lošeg, živ je, daleko življi nego je bio, proizvodi i ono što bi jednako dobro bilo svugdje i ono što je toliko bez veze da se ne može opisati. Zapravo, svi se mi u Dalmaciji tražimo, naš identitet od prije tridesetak godina je umnogome promijenjen, prošlih dvadesetak smo imali cunami kontrarevolucije u svakom smislu i opet se gradimo, a to podrazumijeva ogromne kontraste: Ultru i Thompsona na Poljudu, Sašu Matića u Aurori, i Dubiozu kolektiv za Novu godinu u Šibeniku, cenzuriranje Bobe Jelčića u Dubrovniku i Olivera Frljića na istim igrama… Zagreb je daleko od nas, toliko daleko da se i meni, kao nekada Ivici Ivaniševiću, čini da sam, kada u njega stignem, prespavala pasošku kontrolu.

S druge strane, Boris Buden je u jednom intervju za vrijeme gostovanja na festivalu ljevice Fališ rekao da iz perspektive Berlina, razlika između Zagreba i Šibenika i nije tako velika. Postoji li uopće ljevica u Šibeniku ili je ona ponovo uvedena pojavom festivala Fališ?

Lijepo zvuči, ali jeste, velika je, jako velika. Jednostavno je tako i to ne mora biti nužno loše, ako je poticajno. Što se ljevice tiče, organizatori su za predavanje Borisa Budena donijeli tridesetak stolica, a imali 150 ljudi u publici. Ove godine je to bio najmanji broj posjetitelja, dok je Teresu Forcades slušalo 500 ljudi. Fališ se primio jer je u prirodnom okruženju, samo se ono bilo utišalo. Da, postojala je, postoji i postojat će ljevica u Šibeniku i Dalmaciji. To nam je, ma što o tome imali reći oni što se stide didove spomenice i stričeve fotografije sa Sutjeske, prirodno stanje.

Jelena Svirčić

Ostali tekstovi iz serijala Umjetničke ćakule:

Ana Opalić: Bila sam zbunjeni civil u okupiranom Dubrovniku

Slobodanka Boba Đuderija: Za moje pisanje je zaslužna privatizacija

Renata Poljak: Neke svoje radove nikada ne bih napravila da sam živjela u Splitu!

Sara Ercegović: Žene na sceni rasturaju

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.

0 comments

Trackbacks

  1. […] Oriana Kunčić: Ljevica je u Dalmaciji prirodno stanje […]