UMJETNIČKE ĆAKUKLE: Neke svoje radove nikada ne bih napravila da sam živjela u Splitu!

Splićanka Renata Poljak jedna je od rijetkih domaćih umjetnica priznatih i cijenjenih na svjetskoj umjetničkoj sceni. Svoje filmove, video radove i fotografije Poljak je izlagala u regiji, ali i u metropolama poput Pariza, Berlina, New Yorka, San Francisca. U intervjuu za Stav razgovaramo o njenom umjetničkom sazrijevanju, odrastanju u Dalmaciji i statusu slobodne umjetnice i nomatkinje.

U jednom od svojih najpoznatijih radova, kratkom filmu Velika očekivanja dovodite u vezu divlju urbanističku gradnju i položaj dalmatinske žene u patrijarhatu. Nasilje nad ženama i nasilje nad krajolikom/urbanitetom u tom je radu dio istovrsnog strukturnog nasilja. Smatrate li da se ovi procesi u post tranziciji koju živimo produbljuju ili im se smjer mijenja?

Velika očekivanja nastao je iz ideje da se nasilje prenosi iz generacije u generaciju ali da mijenja oblik u odnosu na socijalno politički kontekst pripadajuće mu generacije. Inspiracija (i centralni dio filma) dolazi od arhitektonskog nasilja, koje sam promatrala više od deset godina i nikako nisam uspjela artikulirati rad ili film s tom temom. Bio mi je veliki izazov i želja o tome na umjetnički način progovoriti i komentirati, a ne samo promatrati silovanje u arhitekturi koje se događa u Dalmaciji oko mene od 1995. godine. Imala sam “genijalni” primjer ispred kuće u Bolu, koju je sagradio moj ujak samo dvadesetak centimetara udaljenu od naše (i dva metra višu), tako da je pogled s našeg balkona bio zaklonjen u potpunosti njegovim velikim crvenim krovom. Počela sam razmišljati kako staviti u kontekst to nasilje, koje nije izolirani slučaj, i što s tim napraviti kako bih dala komentar na društvo koje dopušta, “normalizira” i ignorira to nasilje prihvaćajući ga. Tada se rodila ideja o nasilju kao motivu koji povezuje film. Ukratko; prvoj generaciji (djedinoj/ Jugoslavija) pripisujem “emotivno” nasilje (djed je htio sina, a ne dvije “pišulinke”, moju mama i njenu sestru), njegovom sinu (ujaku/mlada Hrvatska država) pripada “arhitektonsko” nasilje (gore opisano), a njegovom sinu (post-ratna Hrvatska) pak “fizičko” nasilje (u to vrijeme on je bio skinhead i veliki navijač Hajduka). Tako se priča ‘zaokružila’.

Uz tri “nasilja” kao light motiv filma javlja se priča o ženama koje dobrovoljno pravdaju “svoje muškarce” (jer ipak su to “njihovi” muškarci) i njih se bez obzira na očitu krivicu podržava. To su žene koje su za sebe izabrale takve uloge i same nad sobom, zapravo, u tom trenu omogućile nasilje. Film govori i o tome, kroz tragi/komične replike inspiriran realnošću.

Kako su se članovi vaše obitelji nosili s filmom Velika očekivanja, budući da ste u njemu uvelike ogolili obiteljsku dinamiku?

Mama je bila ljuta i rekla da ništa u filmu nije istina, a ovi drugi nisu nikada vidjeli film. Tata nije ništa rekao – nije njegova familija. Kada sam, u procesu odgovaranja na vaš intervju tati pročitala ovo pitanje rekao je: “Vrlo malo ljudi u povijesti ljudskog roda je ogolilo tako svoju familiju i za to treba puno hrabrosti a ja, tata, radi mame nisam imao komentara.” U svakom slučaju, u dokumentarnom filmu realnost je onakva kakvu autorica filma vidi, zaključio je i tata.

Jeste li i kakav vid opresije (akademske/kreativne, obiteljske) osjetili živeći u Splitu?

Prvo sam htjela odgovoriti “Ne, apsolutno nikada”, ali zapravo “Da“. Potisnula sam neka sjećanja, valjda zato jer za Split i ljude koji su me formirali danas imam samo lijepa sjećanja. Radila sam kao asistentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu prve godine osnivanja i rad sa studentima je bio odličan ali zakulisne igre i laži, cijela atmosfera koja je tamo vladala – zapravo su mi dali razloga “da pobjegnem” bez grižnje savjesti. Imala sam velike sreće da su me izabrali za postdiplomski studij u Francuskoj odmah nakon tog iskustva, a dobila sam i stipendiju. Nadam se da se situacija na UMAS-u danas promijenila ili bar stabilizirala, u svakom slučaju to mi danas iz ove pozicije izgleda kao respektabilna ustanova.

U Splitu i Dalmaciji posljednjih godina jača nezavisna kulturna i umjetnička scena. Bavljenje novim medijima više nije onakav bauk kao što je bio pred desetak i više godina? Pretjerujem li u optimizmu? Koliko često dolazite u Split i Dalmaciju i kojom prigodom? Pratite li i splitsku i dalmatinsku kulturnu i umjetničku scenu?

Mislim da je sada situacija puno bolja, sigurno, i ne mislim da pretjerujete u optimizmu, dapače. Dolazim često u Split i Dalmaciju, zbog privatnih i profesionalnih razloga, sudjelovala sam u grupnim izložbama i pregovarala za neke samostalne, a već treću godinu organiziram Dane Video Umjetnosti u Bolu koji se održavaju na Braču u osmom mjesecu i traju tjedan dana. Dovodim goste iz Hrvatske i svijeta, pokušavam približiti suvremenu umjetnost široj publici uz podršku Centra za Kulturu u Bolu te Općine Bol. U Bol ljeti dolazi jako šarena publika, koja se sastoji od ljudi iz svih dijelova Hrvatske vezanih za Bol koji su kulturno znatiželjni i otvoreni, te turisti zainteresiranih za oblik kulture koji nije vezan samo za folklor.

Obrazovani ste kao slikarica na splitskoj Umjetničkoj akademiji, no slikarstvom se nikad niste aktivnije bavili, iako se može reći da ste nekima od svojih radova (medijem fotografije, filma etc.) naslikali nešto od kulturnog i mentalnog “pejzaža” Dalmacije. Kako je u Vašim ranim formativnim godinama došlo do prijelaza sa slikarstva na nove medije?

Rad "I need you to believe in something"; foto: renatapoljak.com

Rad “I need you to believe in something”; foto: renatapoljak.com

To se dogodilo nakon radionice podvodnog videa profesora Ive Dekovića u Ražnju s njegovim studentima iz Aachena na koju me poslao moj tadašnji profesor i umjetnik Gorki Žuvela. Tada nisam znala ni što je video, teme nije bilo, ali Gorki je savjetovao da idem napraviti nešto na temu žene domaćice budući da sam već na tome dugo radila i tako je ideja koju sam pokušala razviti kroz šest mjeseci slikanja dobila svoj pravi medij i pripadajuću joj naraciju. Sve se posložilo dok sam skicirala ideju u Bolu, a kad sam stigla u Ražanj to sam iskomunicirala sa studentima iz Aachena koji su mi jako pomogli. Kolegica Ivana Jelavić i ja bile smo prve “studentice” i tamo smo napravile naše prve video uratke. Kasnije je montažu napravio Bruno Anković u Zagrebu koji je u to vrijeme baš počeo za studijem montaže na ADU. Tako mi se konačno “otvorio” medij kojim sam mogla “naslikati” slike pokretnom naracijom, i učinilo mi se da napokon mogu “izreći” kontradikciju koja me to vrijeme opsjedala, a kamera i kontekst pod vodom su mi u tome jako pomogli. Nakon tog iskustva se sve promijenilo i trebalo mi je gotovo dvije godine da prihvatim tu novu realnost – jer sam  tada bila uvjerena da ću u životu samo slikati i slikati zauvijek. Najveći problem je bio u tome što više nisam imala potrebu svaki dan crtati ili slikati, rad u novomedijskim umjetnostima je potpuno drugačiji i to mi najviše nedostaje, ta svakodnevna praksa gledanja bijelog papira i razmišljanja što “staviti” na njega.

Kakav Split pamtite u vrijeme vašeg studiranja i odrastanja? Tko su bili ljudi/umjetnici iz Splita i Dalmacije koji su na Vas izvršili važan utjecaj? U Splitu krajem 80-ih i početkom 90-ih je postala mala, ali žilava alternativna kultura. Koje ljude i mjesta pamtite iz tog razdoblja?

Pamtim kafić Ziggy kao svakodnevno mjesto izlazaka i razmjena ideja i misli. Tu sam jako puno naučila. Kada sam počela studirati bio je rat, bili smo zakinuti za knjige i informacije koje su imale generacije prije nas, a bile su pisane na srpsko-hrvatskom jeziku koji je u to vrijeme bio izbačen iz upotrebe. Suvremena umjetnost je postojala u nekom jadnom kolegiju i tek na zadnjoj godini, a i tu nismo stigli niti do 60-tih godina. Profesor koji nam je predavao nije bio baš profesor za taj predmet već se nalazio na nekoj zamjeni ili slično. Sjećam se da mi je to bilo jako frustrirajuće i pamtim da kada sam ga pitala hoćemo li učiti o Josephu Beuysu, on se iznenadio  i rekao: “Pa, kolegice, vas umjetnost stvarno zanima.“

foto: renatapoljak.com

foto: renatapoljak.com

U vrijeme studija imala sam potrebu putovati, odlazila sam sama do Ancone pa vlakovima dalje kako bi u Italiji vidjela slike o kojima sam učila, tamo sam naišla na retrospektivu Kandinskog koja me emotivno jako uzbudila i “objasnila” mi apstraktno slikarstvo onako kako ni jedna knjiga ili teorija nije uspjela. A nakon što sam, na četvrtoj godini faksa bila u Kölnu i vidjela retrospektivu Josepha Beuys-a, jako sam se zainteresirala za konceptualnu umjetnost. Preko tih studentskih putovanja sam formirala svoje znanje i ukus. Stvari su mi se “otkrivale” iz godine u godinu i to pamtim kao nevjerojatno jake emotivne doživljaje koji su u meni samo učvrstili želju i odluku da je to “posao” kojim se želim baviti. Festival Novog Filma i Videa, Branka Karabatića je za mene bio odskočna daska. U dijelu festivala s multimedijalnim instalacijama prvi put sam izložila rad Ja, domaćica!, moj prvi video, napravljen u Ražnju kod Ive Dekovića i inspiriran crtanjem i slikanjem u klasi Gorkog Žuvele. Video je vidjelo puno ljudi i nakon toga sam dobila pozive za još izložbi i rezidencija. Zapravo je tako sve i počelo. Sretna sam da taj festival traje i danas i mislim da bi ga gradske i državne vlasti trebale puno jače podržati.

Kada me pitate za ljude koji su na mene presudno utjecali, tu je na prvom mjestu Gorki Žuvela koji je bio jedini profesor koji je “zastupao” suvremenu umjetnost na fakultetu i u njegovom ateljeu sam vidjela neke knjige i kataloge koji su mi u to vrijeme mnogo pomogli. Također su mi mnogo pomagali i razgovori sa Gorkim, dok sam bila studentica. Njegov odnos prema meni se nakon što sam postala asistentica promijenio i tu su se počele događati neke spletke na UMAS-u, radnim mjestima, dogovorima, nekomunikaciji, ne toliko direktno vezane za mene, ali to je bio jako loš period UMAS-a, pa sam zapravo bila sretna da mogu iz te atmosfere emotivnih ucjena pobjeći u Francusku. I Mirko Petrić je u to vrijeme došao u Split, bez njega ne bi došlo do osnivanja UMAS-a, po meni su Gorki i Mirko “dobili” akademiju za Split. Mirko je također bio jako važna osoba u mom formiranju kao umjetnice. Moram spomenuti i umjetnicu Alietu Monas, jer da nje nije bilo ne bih nikada upisala fakultet. Alieta me naučila osnovama crtanja kako bih uopće prošla prijemni, jer sam završila srednju školu za kemijsku tehničarku. Tu je i Ivica Jakšić – Puko iz Bola na Braču, čovjek koji mi je svojim savjetima također pomogao da upišem fakultet. Njih dvoje su mi otvorili jedan poseban svijet slobode i odgovornosti koji joj pripada te me potakli da se bavim umjetnošću.

U jednom intervju kazali ste kako vam je bila potrebna “fizička distanca da biste dobili kritičku“. Kako je vaš odlazak iz Dalmacije i Hrvatske oblikovao vaše umjetničke motive i tematske prioritete? Možete li o tome govoriti na temelju nekih od Vaših radova?

Mislim da Velika Očekivanja ne bih nikada napravila da sam prije deset godina živjela u Splitu, iako je potpuno inspiriran Splitom, Dalmacijom, Hrvatskom. Sada sam u Zagrebu i tamo živim zadnje dvije godine i čini mi se kada pratim svakodnevno novine i vijesti da “upadam” u svakodnevnicu u kojoj je jako teško biti kreativan i kritičan na situaciju oko nas, jako je teško ostati budan i ne prihvaćati stvari onakve kakve nam se serviraju, a mislim da je to baza svakog dobrog rada.

Budući da živite kao slobodna umjetnica koliko ste za sve ove godine ovladali kulturnim managementom? Pretpostavljam da unatoč dobrim kontaktima i suradnjom s inozemnim kustosima i agentima veliki dio posla ostaje i na vama. Život slobodne umjetnice s respektabilnom inozemnom karijerom može se laicima činiti pomalo glamuroznim, no kako on u stvarnosti izgleda? Postoji li adresa na kojoj živite veći dio godine, mjesto koje je trenutno vaše “sidrište”?

Glamurozno. Od nedavno skoro su sve moje stvari preseljene u Hrvatsku, sada su između Splita, Zagreba i Bola.

Koju ključnu kvalitetu ste stekli posljednjih deset godina na putovanjima, izložbama, rezidencijama..? Čemu vas je iskustvo umjetničkog nomadizma naučilo?

Slobodi i odgovornost individualne slobode i težini koju ona nosi.

Smatraju Vas jednom od najaktivnijih domaćih umjetnica u inozemstvu? Što je intimno ili faktički, posljedično bio “okidač” za vašu inozemnu karijeru, koja Vaša odluka/spoznaja/namjera?

Ne znam točno, to se nekako dogodilo, imala sam izložbe. Moja putovanja počela su nakon već spomenutog festivala Novog filma i videa i otada su se nastavila. Bila sam prilično mlada i putovanja te život u kuferu nisu mi predstavljali nikakav problem. Uvijek bi se snašla da iznajmim stan, upoznam zanimljive ljude i nastavim s radom. Uspjela sam obnavljati “carte de séjour” dozvolu boravka iz godine u godinu te mi je kretanje i “preživljavanje” time bilo olakšano. Nikada zapravo nisam “odlučila” da ću otići iz Hrvatske, “samo” sam negdje drugdje živjela neko vrijeme. To mi je bilo neophodno i samo po sebi razumljivo, ništa me nigdje nije čekalo ali u to vrijeme, nakon rata, nemoguće mi je bilo zamisliti da živim u Splitu ili u Zagrebu, pogotovo nakon iskustva postdiplomskog u Francuskoj, putovanja i kolega i kolegica sa kojima sam dijelila tu godinu dana (1998/99). Prije nekoliko godina, prvi put mi se učinilo da bih možda mogla živjeti u Hrvatskoj, upravo radi ideje “sidrišta”, a i sada imam osjećaj da sam dosta “prošla” i da mi na dnevnoj bazi ne treba neka od svjetskih metropola. Postale su mi važne neke druge stvari, a i fokus rada se promijenio. Trenutno mi se jako sviđa živjeti u centru Zagreba, godi mi činjenica da su mi svi festivali “ispod kuće”, da mogu spontano otići na premijere, projekcije, da mi je produkcija radova jednostavnija. Zagreb je super grad za takve stvari i par dobrih i inspirativnih ljudi živi tamo kao i u Splitu, Bolu, Parizu.

Antonela Marušić

Ostali tekstovi iz serijala Umjetničke ćakule:

Sara Ercegović: Žene na sceni rasturaju

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.

 

 

 

0 comments

Trackbacks

  1. […] Renata Poljak: Neke svoje radove nikada ne bih napravila da sam živjela u Splitu! […]

  2. […] Renata Poljak: Neke svoje radove nikada ne bih napravila da sam živjela u Splitu! […]