Učitelji – posao a ne poziv

Arhitektu i liječniku se ne sugerira kako da rade svoj posao, dok su učiteljima to nije slučaj.

U javnosti se čuje uvriježeno mišljenje o učiteljstvu kao pozivu pa se rade intervjui sa starijim kolegicama i kolegama koji se sa sjetom sjećaju svojih generacija, različitih anegdota o učiteljstvu i ponose se na svoje slavne učenike. Te divne kolegice i kolege koje su trideset ili četrdeset posvetile provele u zbornicama, učionicama i školskim igralištima uistinu trebaju biti u medijima jer to zaslužuju i njihov uspjeh posljedica je njihova marljiva rada. Međutim, preko njihovih leđa, potura se priča o učiteljstvu kao životnom pozivu. Je li učiteljstvo poziv i treba li biti poziv?

Nemoguće je biti učitelj bez kvalifikacija

Kad govorimo o životnim pozivima, većina nas zamišlja časne sestre, svećenike ili marljive volontere, aktiviste različitih udruga i civilnih skupina. To su ljudi koji su vođeni entuzijazmom, strašću ili ljubavlju odlučili svoj život i svoje vrijeme posvetiti različitim plemenitim ciljevima. Za poziv je najznačajnija volja, unutarnji poziv i želja. Dakle, dominiraju emocije.
Kad govorimo o učiteljskom zanimanju, potrebno je završiti učiteljske ili nastavničke studije te nakon godinu dana prakse položiti stručni ispit. Dakle, nemoguće je biti učitelj bez tih kvalifikacija. To znači da neovisno o nečijoj volji, želji i entuzijazmu učitelj se postaje tek s diplomom i pripadajućim zaposlenjem.

S druge strane, prihvaćanje učiteljstva kao poziva stvara se platforma za daljnja smanjenja radničkih prava učitelja, smanjenja plaća, položaja u društvu i uvjeta rada (opremljeni kabineti i učionice, zaštita od nasilja, plaćeno usavršavanje itd.). Zašto? Naime, kod poziva osobu vode nematerijalni uvjeti, želja, ljubav prema poslu. Stoga se mogu zanemariti sve gore navedene materijalne stvari koji oblikuju uobičajeni učiteljski dan. Osim toga, kad govorimo o pozivu, možemo li tražiti odgovornost ili znanje? U pravilu ne jer te osobe pokreće motivacija. Volonteri ili osobe koje pokreće poziv u pravilu to rade duže vremena ili cijeli život. Učitelji imaju svoje radno vrijeme, radni staž i odlaze u mirovinu s navršenih 65 godina. Nakon toga, oni formalno više nisu učitelji, nego umirovljenici kao i svi drugi njihovi vršnjaci.

Učiteljstvo je profesija

Što trebamo zahtijevati? Prije svega, treba zahtijevati da se učiteljstvo klasificira kao profesija, a učitelji kao profesionalci koji su plaćeni za određeni posao koji će raditi određeno vrijeme tijekom svog radnog vijeka i kao takvi imaju odgovornost za posao koji rade i rezultate svog rada. Takvi profesionalci trebaju biti stručnjaci iz vlastitog predmeta, ali i stručnjaci za pedagogiju i metodiku nastave. Da bi se provelo, potrebna je stroža selekcija prilikom upisa na fakultete (poznato je da svako veće mjesto ima neki od nastavničkih ili učiteljskih studija što je dovelo do prevelikog broja nastavnika koji svake godine izlaze na tržište rada, a većina njih, nažalost, duže vremena ostaje nezaposlena), ali i prilikom zaposlenja. Moraju postojati jasni kriteriji kako bi pojedinac znao što i kako treba raditi, što je poželjno raditi, što nije poželjno, a što se ne smije. Uz to, potrebno je raditi na uvjetima rada (često smo svjedoci škola koje prokišnjavaju, ruše se fasade, nedostatak je informatičke opreme i brojne druge stvari koje otežavaju ili onemogućuju rad, kao i nedostatak stručnog usavršavanja). Budući da očekujemo od učitelja profesionalizam, nužno je osigurati uvjete za postizanje maksimuma.
Kod poziva dominiraju emocije, a kod profesije jasna i strukturirana pravila. Upravo se zbog negativnih emocija događaju različiti problemi (primjerice, popuštanje učenicima pri ocjenjivanju jer su oni “dobri“ ili zbog učenikovog samopouzdanja ili rušenje discipline) kao i česta nadmetanja kolega međusobom (borbe za pojedinog učenika radi natjecanja, svađe oko razredništva, ljutnja na djecu zbog neuspjeha).

Potreba za kvalitetnim sustavom

Temeljna antiteza pozivu je sustav. Izgradnja sustava koji će od postojećih učitelja stvoriti kvalitetne djelatnike te uspješno detektirati anomalije najveća je nagrada kolegama s početka članka. Jasno je da ne postoji savršeni sustav, ali pokušaj izgradnje sustava je korak naprijed da sve više učitelja bude apostrofirano kao kvalitetni, a ne da se kvalitetnima smatraju samo rijetki entuzijasti.

Kao što se nameće ideje poziva za učitelje, očekujemo li da je poziv za druga zanimanja? Imaju li bankari ili odvjetnici ili pak novinari poziv? Želimo li da liječnici imaju poziv? Neovisno o mom entuzijazmu, pretpostavljam kako nitko ne bi dao da mu operiram slijepo crijevo ili namještam slomljeni lakat. Možda bih djelovao iznimno zainteresirano, govorio nadahnuto, ali sumnjam da bi pomoglo. Štoviše, bez kvalifikacija ne bih mogao ni pristupiti poslu. Zato što se očekuje moje formalno znanje i diploma s pečatom relevantnog sveučilišta i grbom Republike Hrvatske koji jamče da sam sposoban za liječničku profesiju.

Arhitektu i liječniku se ne sugerira kako da rade svoj posao

Još jedan problem koji se pojavljuje kod poziva je nedostatak permanentnog i cjeloživotnog učenja jer se smatra da je poziv dovoljan motiv pa se često učenicima mogu prezentirati različite pseudoznanstvene teorije, paraznanost ili znanstveno zastarjeli zaključci.

Budući da se za bankare ili odvjetnici ne očekuje da imaju poziv, od njih se očekuje profesionalizam i javnost im pokazuje poštovanje. Kod učitelja gdje se predočava poziv kao odrednica, takvo poštovanje izostaje. Primjerice, rijetko koji hrabri pojedinac će upitati odvjetnika kojeg sretne na ulici ili u trgovini o svom predmetu, dok će mnogi zaustaviti razrednika svog sina ili kćeri na ulici ili trgovini i opravdati izostanak od prošlog petka ili priupitati o ocjenama iz fizike. Jednako tako, nisam primijetio da se arhitektu ili liječniku sugerira koju terapiju propisati ili kako izraditi nacrte zgrade ili pak negativno prokomentirati njegovog kolegu ili kolegicu.

Učiteljima se pak savjetuje kako ocjenjivati ili na koji način podučavati. Upravo zbog stava o pozivu, a ne profesiji koja je pokrepljena znanjem, diplomom i profesionalizmom. Iako ne zagovaram model škole kao tvrtke ili vojarne, mislim da se treba poraditi i na profesionalizmu kolega. Često se komentiraju pojedini učenici ili se prenose odluke sa sjednica ili procjene stručnih službi. Naime, uvjeren da se to ne radi u lošoj namjeri. Štoviše, vjerojatno je riječ o dijeljenju problema s prijateljem ili kolegom, supružnikom ili susjedom. No tim potezom pojedini nalaz ili odluka se širi i time se nanosi nemjerljiva šteta učeniku, ali i roditeljima. Radi se o nepoznavanju poslovne tajne. Nisam primijetio da se nečiji nalazi prepričavaju ili da se prepričava nečiji sudski postupak ili pak financijsko stanje. Te se informacije smatraju poslovnom tajnom, a otkrivanje iste bit će sankcionirano.
Ne želim reći kako bi učitelji trebali biti roboti niti da odabir zanimanja nije povezan s interesom, zanimacijama, vjerojatno i nekim aspektom ljubavi prema poslu. Za pojedinca je svakako poželjno da je odabrao zanimanje i da radi posao koji ga ispunjava i čini sretnim jer će takvi radnici biti efikasniji. Međutim, ljubav prema poslu nije dovoljna da bi se posao radio kvalitetno. Posebno se treba naglasiti u učiteljskom poslu jer je ovaj posao (ne poziv) ključni za razvoj djeteta i oblikovanje budućih naraštaja naših građana. Dakle, reciprocitet je jasan – što veći profesionalizam učitelja, učiteljski rad će biti bolji i kvalitetniji, a rezultat će biti zrelo društvo s ozbiljnim, kvalitetnim građanima.

Goran Đurđević

Autor teksta završio je povijest i arheologiju u Zadru, a trenutno radi u osnovnoj školi u Požegi.

0 comments