Treba li nam Bajamontuša danas?

Čemu zapravo dižemo spomenik, kada ga dižemo danas? I je li taj spomenik, bude li izveden kao replika, dostojan slojeva značenja koji su se stvorili od izgradnje preko rušenja pa do današnje inicijative? Što bilježi replika? Split koji više ne postoji. Uspijemo li se odmaknuti od topline nostalgije, replika je danas simbol poraza, a ne trijumfa kakva je bila kada je podignuta. Jednako kao što je zbrisana Bajamontuša, zbrisana je devedesetih i serija spomenika podignutih nakon Drugog svjetskog rata, a potpuno neopravdano su iz naziva ulica nestala imena niza splitskih heroja čiji potomci su jednako povrijeđeni kao i oni graditelja fontane. Hoćemo li onda kroz koje desetljeće opet ući u ciklus reimenovanja i rušenja i ponovnog podizanja?

Da riješimo odmah: replika Monumentalne fontane za mene je danas – kronika propasti, nerazumijevanja i frustracija. I, uz sve rezerve, podržavam inicijativu za njezinu obnovu i visoko cijenim trud ljudi koji su se oko toga angažirali. Čeznem, naime, za kvalificiranom raspravom o splitskoj baštini.

Za početak, memorijska i simbolička vrijednost fontane kao markera civilizacijskog iskoraka Splita za vrijeme gradonačelnika Bajamontija, pa još u kontekstu njezina financiranja samodoprinosom Splićana, pa dodatno čitana kao dio ukupne rušilačke akcije kojom je zbrisano i Sustipansko groblje, neupitna je. Argumentacija inicijatora njezine obnove i niza stručnjaka koji je podržavaju, utemeljena je u osnovi na ispravljanju povijesne nepravde počinjene eksplozivom 1947. godine. No, čemu onda zapravo dižemo spomenik, kada ga dižemo danas? I je li taj spomenik, bude li izveden kao replika, dostojan slojeva značenja koji su se stvorili od izgradnje preko rušenja pa do današnje inicijative? Što bilježi replika? Split koji više ne postoji. Uspijemo li se odmaknuti od topline nostalgije, replika je danas simbol poraza, a ne trijumfa kakva je bila kada je podignuta.

Bajamontuša, foto: commons.wikimedia.org

Bajamontuša, foto: commons.wikimedia.org

Sa mnom se ne slažu ni Ante Alujević, inicijator obnove Monumentalne fontane podržane s respektabilnih 14 000 potpisa, koji je doživljava kao “veličanstvenu pobjedu nad bezumnim šikaniranjem volje građana već 25 godina”, niti Srđan Marinić iz Društva Marjan, koji je smatra konačnom pobjedom poštivanja pravila konzervatorske struke koja se nemilo krše desetljećima.

Smisleni spomenik na tom mjestu treba biti interpretacija izvornika, takva u koju će se ugraditi prošlih pola stoljeća i ova suvremena inicijativa obnove. Hoće li ta interpretacija zadrijeti u njezino oblikovanje, najmanje je važno, uzmimo u ovoj fazi rasprave da ona ostaje historicistička. Neki smatraju da je svaki redizajn – falsifikat. Važno je da taj spomenik komunicira s današnjim trenutkom, a ne samo sa Splitom u doba Bajamontija. Koji je danas odnos Splita prema vodi, prema samodoprinosu, prema baštini? Je li replika dovoljan iskaz tog odnosa? Ili ćemo ga smatrati jednostavno spomenikom volje građana?

Dolazimo do druge razine problema koja se očituje u visokom nepovjerenju da bi ikakav redizajn ili potpuno novi dizajn mogao biti kvalitetan. To je nepovjerenje razumljivo, a strah od eksperimenta opravdan. Nakon desetljeća “stručnog” fušeraja po A zoni konzervatorske zaštite, nakon desetljeća izigravanja UNESCO-a i niza ad hoc intervencija, a potpunog odsustva sustavnog promišljanja gradske jezgre, nitko više ne bi trebao bezrezervno prihvaćati ocjene stručnjaka ili “stručnjaka”, koji su još nedavno, na primjer, izlazili i s nakaradnim idejama o “malim glavama velikih Splićana”. To ujedno znači da okvir za kvalificiranu raspravu o obnovi Bajamontijeve fontane trenutno nemamo i da bismo ga prije konačne odluke o obnovi tek trebali izgraditi. To može trajati nepodnošljivo dugo za inicijatore obnove, ali je ključan korak ako se ovaj prijepor želi kvalitetno zaključiti. Uz nešto preslagivanja i aktivne animacije javne rasprave – što u prvom redu znači da su sudionici u raspravi odgovorni informirati se – to može trajati kraće. Dogodit će se ako i samo ako to potaknu i vode inicijatori obnove.

Treća razina problema sastoji se u tome da se desetljećima, opet zaslugom institucija, potpuno izgubio normativni okvir odlučivanja o zahvatima u prostoru, a naročito o zahvatima u najosjetljivijim dijelovima grada. Rješenje komisije pa i odluka Gradskog vijeća jednostavno nisu instrumenti kojima se treba i smije odlučivati o svjetskoj baštini. Krajnju odluku verificirat će, ili neće, UNESCO. Jednako tako, nabadanja o ozelenjivanju Prokurativa, redizajnu suvremene Rive, pa i ove aktualne gradske i konzervatorske akrobacije oko Turističke palače, dio su istog problema: nepostojanja plana što se od tog vitalnog gradskog poteza, kao cjeline, uopće želi. Za početak, nepostojanja konzervatorske podloge. Za početak, nepostojanja Izjave u univerzalnoj vrijednosti. Za početak, nepostojanja plana upravljanja povijesnom jezgrom. Toga i još mnogo drugoga nužnog za odluku o izvedbi replike Monumentalne fontane – nema. U tom smislu, ova rasprava o spomeniku može i trebala bi biti iznimno vrijedan poticaj za širu raspravu o splitskoj baštini. Vjerojatno trajanje izgradnje kapaciteta za nju ne bi inicijatore obnove trebalo učiniti malodušnima, već upravo suprotno. Neka budu ti koji će mijenjati paradigmu, neka budu ti koji donose pozitivnu promjenu. Ovo kako se danas tretira splitska baština zločin je u kategoriji eksploziva kojim se rušila fontana.

Konačno, rasprava kakvoj se nadam mogla bi izbistriti i generalnu politiku postavljanja spomenika i imenovanja ulica u Splitu. Naime, na istoj je sjednici, u sjeni odluke o Bajamontuši, izglasano i postavljanje spomenika 72. bojni vojne policije, čiji su neki članovi optuženi za ratne zločine u Lori. Ta je ista komisija, iako u drugom sastavu, odlučila svojedobno popustiti pritiscima pa danas na Splitu 3, u ulici iz koje je nasilno deložirano niz obitelji, imamo spomenik i onima koji su u tome sudjelovali. Ta ista komisija, iako u drugom sastavu, uklonila je biste antifašista iz dvorišta i predvorja splitskih škola i vrtića i zbrisala njihova imena iz naziva pa time i spomen. Jednako kao što je zbrisana Bajamontuša, zbrisana je devedesetih i serija spomenika podignutih nakon Drugog svjetskog rata, a potpuno neopravdano su iz naziva ulica nestala imena niza splitskih heroja čiji potomci su jednako povrijeđeni kao i oni graditelja fontane. Hoćemo li onda kroz koje desetljeće opet ući u ciklus reimenovanja i rušenja i ponovnog podizanja? Dokle će se Split tako glupo igrati s vlastitom poviješću i identitetom?

Diana Magdić

 

2 comments
Milica Sucic
Milica Sucic

Ne jer je gradu potrebno puno više za njegove žitelje. Za djecu i zaposlene te stare gdje bi se taj uloženi novac s vremenom i vraćao u proračun Grada.