Slučaj Lora – petnaest godina do uhićenja

Emilio Bungur uhićen je prošlog ljeta, također na svom terenu – Šibenčanina Bungura policija je naime, zatekla u kući u Žaboriću. Tomislav Duić, posljednji bjegunac i osuđenik za ratne zločine nad civilima u Lori, koji je osuđujuću presudu dočekao u bijegu, uhićen je ispred zgrade u kojoj živi s obitelji. Na optuženičkoj klupi u postupku u tzv. slučaju Lora 2 zbog ratnih zločina nad vojnim zarobljenicima, prvi put od pokretanja postupka naći će sva osmorica nekadašnjih vojnih policajaca. Petnaest godina poslije.

split lora zlocini

Lora

Tog toplog poslijepodneva potkraj rujna 2001. godine – još jednog u nizu koje su tih dana rijetki novinari i fotoreporteri provodili “kampirajući” na parkiralištu između zadnjeg ulaza u Policijsku upravu splitsko-dalmatinsku i zgrade Županijskog suda, očekujući uhićenje osumnjičenih za ratne zločine u Lori, ime Tomislava Duića široj javnosti bilo je potpuno nepoznato, baš kao i imena preostale sedmorice koja će se kasnije naći u kaznenim spisima splitskog tužiteljstva, a potom i suda. Bilo je rano poslije podne, jedan od onih vrućih i tromih dana babljeg ljeta, a na ranije spomenutom parkingu muvalo se par čudnih likova, ne baš prijateljski raspoloženih spram nekolicine predstavnika medija. Sve do nekih 19 sati ništa se bitnije nije događalo, a onda je krenulo: gužva na policijskom parkingu koji vodi do ulaza u Istražni centar suda, a zatim i blicevi fotoaparata – počeo je pravosudni epilog koji će napokon potvrditi spremnost procesuiranja ratnih zločina iz nekadašnje splitske ratne luke i vojnog zatvora u Lori, a koji će tadašnjeg županijskog državnog odvjetnika Mladena Bajića koji je pokrenuo postupak, uskoro inaugurirati u prvog hrvatskog tužitelja. Vijest o uhićenju preplavila je gotovo sve medije – nešto manje od desetljeća nakon najbrutalnijih iživljavanja nad civilima na splitskom području počeo je tzv. slučaj Lora, kojemu je kasnije, po otkrivanju novih zlodjela dodijeljen redni broj 1.

Te večeri privedena su šestorica osumnjičenih: nekadašnji zamjenik upravitelja vojnog zatvora u Lori Tonči Vrkić te još petorica tadašnjih mu kolega – Miljenko Bajić, Josip Bikić, Davor Banić, Ante Gudić i Anđelko Botić. Dan kasnije uhićen je sedmi osumnjičeni Emilio Bungur, dok prvoosumnjičeni Tomislav Duić, bivši upravitelj vojnog zatvora Lora, nije pronađen na kućnoj adresi u Jeretovoj ulici u Splitu – dogodilo se to tek ovih dana, na istoj adresi. Informaciju o uhićenju navodno je par dana prije privođenja, od kojeg je minulo petnaest godina, dobio iz povjerljivih i dobro upućenih izvora.

Prema navodima istražnog zahtjeva, osmorka je bila osumnjičena za “ponižavanje, fizičko i psihičko zlostavljanje civila srpske nacionalnosti, kao i za tjelesno iživljavanje sve do usmrćenja Nenada Kneževića i Gojka Bulovića“, kao i za torture nad još trojicom civila – pravnim rječnikom kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. U najučestalije metode tog zvjerskog postupanja spadao je tzv. poljski telefon – priključivanje žrtava na izvor inducirane električne energije, uz neizbježno premlaćivanje. Knežević i Bulović preminuli su od posljedica višestrukih ozljeda. Neki od preživjelih odselili su doslovno na drugi kraj svijeta, a dio ih je ostao u Splitu. Oni će tijekom istražnog postupka još jednom proživjeti sva mučenja, ali doživjeti i prijetnje od kojih ih te 2001. godine, gotovo desetljeće nakon preživljenih zločina, nitko nije štitio.

Do tada su većinu materijala o događajima u Lori 1992. godine prikupljali aktivisti Helsinki Watcha te Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, a o strahotama u Lori pisala je svega nekolicina kolega, čiji su tekstovi bili objavljivani u rijetkim medijima. Iako su dijelovi iskaza nekih žrtava već bili ugledali svjetlo dana, trebale su godine i godine do pokretanja postupka. U to doba od osmorice osumnjičenih u crnim kronikama moglo se tek vidjeti ime Miljenka Bajića, koji je bio optužen i u slučaju premlaćivanja Dalibora Sardelića (u kojem pak u konačnici nitko nije odgovarao, jer su splitski suci dopustili da nakon punih dvadeset godina od događaja nastupi zastara). Taj postupak vukao se otprilike u isto vrijeme pred splitskim Županijskim sudom. Ostatak osumnjičenih među kojima je bio i netom uhićeni

Tonči Majić

Tonči Majić

posljednji bjegunac-optuženik za ratne zločine, činili su svi redom pripadnici Vojne policije: Duić kao upravitelj mučilišta, Vrkić kao njegov zamjenik, Bikić i Banić kao pripadnici interventne grupe 72. bojne Vojne policije, a Bungur, Gudić i Botić kao stražari. U iskazima svjedoka često se spominjala i bivša Duićeva supruga, Tanja Belobrajdić. Nju je nekoliko svjedoka navelo kao mučiteljicu u Lori, a temeljem njihovih iskaza Dalmatinski komitet za ljudska prava podnio je kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu. Ako je za vjerovati predsjedniku Dalmatinskog komiteta Tonču Majiću, nitko od nadležnih još uvijek nije kontaktirao svjedoke koji su vrlo eksplicitno opisivali navodna mučenja, iako njihova imena i adrese nisu nepoznati. Dapače, Vukovarka Tanja Belobrajdić ovih je dana ponovno prisutna u medijima, ali ne zbog navoda žrtava iz Lore, već kao autorica antiratnog romana.

Te jeseni 2001. godine, kada je počeo istražni postupak, u Splitu nije bilo “berača kestenja” kao što je to bio slučaj nekoliko godina kasnije pred generalskim vilama u elitnim zagrebačkim četvrtima. Nekim novinarima koji su pratili slučaj, kao i onima koji su ranije pisali o Lori te aktivistima nevladinih udruga ubrzo su stale pristizati prijetnje. Već dan nakon privođenja i pritvaranja sedmorice, pred zgradom splitskog Županijskog suda zapaljene su svijeće u čast “nevinih hrvatskih branitelja lažno osumnjičenih za ratne zločine”, pripadnici nogometne elite, estrade, ali i politike, među kojima su prednjačili ondašnji, sad već preminuli župan Branimir Lukšić i njegov zamjenik Tadija Barun hodočastili su k osumnjičenima na Bilice, organizirali koncerte potpore te javno izražavali nadu da će “istina brzo izaći na vidjelo te da ćemo hrvatske branitelje nakon objektivnog nalaza suda uskoro vidjeti na slobodi kao nevine ljude”, što pretjerano i ne čudi, jer kojih godinu dana ranije na splitskoj rivi svi skupa bili su odbjegli general Mirko Norac.

Carla del Ponte, foto: wikipedia.org

Carla del Ponte, foto: wikipedia.org

U slučaj Lora bila je upućena i najpoznatija tužiteljica Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu Carla del Ponte, a navodno je upravo Haag taj postupak prepustio hrvatskom pravosuđu kao svojevrsni test kojim bi se trebala dokazati spremnost za procesuiranje, a zatim i provođenje postupaka u slučajevima ratnih zločina. A hrvatsko pravosuđe tzv. slučaj Lora 1 prošlo je tek na popravnom ispitu. Naime, već prvih dana po pokretanju istražnog postupka, karike policijskog i pravosudnog aparata su zakazale: jedan od ključnih svjedoka u postupku, i sam žrtva brutalnih iživljavanja, ostavljen je bez ikakvog osiguranja u hodniku istrage splitskog suda. Okružila ga je skupina nepoznatih uz prijetnje da će ga ubiti progovori li samo riječ. Prije odlaska, izvadili su fotoaparat i slikali svjedoka. Drugi svjedok koji je u predistražnom postupku iznio svoj iskaz, zbog učestalih prijetnji koje su mjerodavni propustili sankcionirati, bio je prisiljen odseliti skupa s obitelji.

Uoči čitanja optužnice za ratni zločin u velikoj dvorani Županijskoga suda čijim je vijećem predsjedao Slavko Lozina, čestitalo se hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, skandiralo se optuženicima te navijalo za njihovo oslobađanje i prije provedenog postupka, burno se aplaudiralo, ali su se i glasno dobacivale uvrede svjedocima. Zbog svega toga tužiteljstvo je zatražilo da se suđenje delegira drugom sudu, a glavni državni odvjetnik Mladen Bajić upozorio je da čitav slučaj skreće u pravosudnu farsu za koju ćemo u konačnici svi biti odgovorni. Vijeće Vrhovnog suda ustvrdilo je kako Bajić u dovoljnoj mjeri ne poštuje sudačku neovisnost te zaključilo da se ne može govoriti o ometanju postupka. S podjednakom euforijom koja je vladala na suđenju, dočekana je i prvostupanjska, dakako oslobađajuća presuda osmorici.

Iste godine koalicijska vlada suočavala se s duhovima iz devedesetih, a iz pravosudnih ormara ispadali su kosturi davno zaboravljenih slučajeva. Predmet Lora praćen budnim okom haaške tužiteljice del Ponte, pokrenuo je i druge: Zagreb su posjetili haaški istražitelji s brojnim upitima o počiniteljima ratnih zločina u Paulin Dvoru, koji je do tada također bio tabu, a počeo se odmotavati i zloglasni slučaj ubojstava sisačkih civila. Vrhovni sud 2004. godine poništio je prvostupanjsku presudu osmorici optuženih u slučaju Lora 1 i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, 2007. godine proglašeni su krivima, a osmorica su osuđena na ukupno 53 godine zatvora. Iduće godine Josip Bikić koji je, uz Duića i Bungura osuđujuću presudu dočekao “u bijegu”, predao se policiji i zatražio obnovu postupka.

Emilio Bungur uhićen je prošlog ljeta, također na svom terenu – Šibenčanina Bungura policija je naime, zatekla u kući u Žaboriću. Tomislav Duić, posljednji bjegunac i osuđenik za ratne zločine nad civilima u Lori, koji je osuđujuću presudu dočekao u bijegu, uhićen je ispred zgrade u kojoj živi s obitelji. Na optuženičkoj klupi u postupku u tzv. slučaju Lora 2 zbog ratnih zločina nad vojnim zarobljenicima, prvi put od pokretanja postupka naći će sva osmorica nekadašnjih vojnih policajaca. Petnaest godina poslije.

Tina Disopra

0 comments