Trafostanice – skrivena splitska kulturna dobra

Misli o nepokretnoj kulturnoj baštini Splita najčešće su usredotočene na povijesnu jezgru grada i njene povijesne stilove. Ipak, u zadnje vrijeme sve je više inicijativa za vrednovanje modernog arhitektonskog nasljeđa pa i njegovih industrijskih ostvarenja. Jedna takva zdanja, smještena na trasi stare ceste koja je povezivala Spliti i Solin, trafostanice su nastale 1926. godine kada je u Split dovedena električna struja iz Dugog rata.

Projektirao ih je arhitekt Josip Kodl, a kako zbog svoje uloge u razvoju grada, tako i zbog formalnih elemenata koji ih čine bitnim djelima splitske međuratne arhitekture i samog opusa arhitekta, trafostanice su upisane u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske 2012. godine.  Konzervatorska zaštita osigurala je ova vrijedna arhitektonska zdanja od neadekvatnih prenamjena ili čak rušenja, ali i otežala pronalazak nove funkcije objekata.

Konzervatorski odjel odlučuje o namjeni

U očekivanju adekvatne namjene trafostanice tako već desetljećima zjape prazne, bez funkcije i života prepuštene su propadanju.

 Kao zaštićeno kulturno dobro trafostanice se mogu koristiti u izvornoj namjeni, namjeni za koju se već neko vrijeme ne koriste, ili za namjenu određenu od nadležnog tijela, dakle nadležnog Konzervatorskog ureda Ministarstva kulture Republike Hrvatske. U očekivanju adekvatne namjene trafostanice tako već desetljećima zjape prazne, bez funkcije i života prepuštene su propadanju. Strategija kulture Grada Splita usvojena ove godine donijela je zanimljivu inicijativu oživljavanja trafostanica kroz muzej znanosti. Ali prije nego razmotrimo samu inicijativu osvrnut ćemo se na povijest i arhitektonske karakteristike samih objekata.

Povijest trafostranica

Josip Kodl češki je arhitekt koji je svoju profesionalnu karijeru ostvario u Splitu. Neke od prepoznatljivih zgrada koje je projektirao između dva rata su Meterološki observatorij na Marjanu, Gusarov dom na Matejuški, Oceonografski institut, Hotel Ambasador te osnovne škole Manuš i Dobri. Tako je i za Električno poduzeće Split 1926. godine Kodl igradio i dvije trafostanice u Dujmovači. S obzirom na lokaciju veliki broj građana nije upoznat s izgledom ovih građevina pa stoga prenosimo u cijelosti njihov opis iz konzervatorskog elaborata:

“Trafostanica u Solinskoj ulici 70 podignuta je kao glavna trafostanica. Jednokatnica je pravilnog četvrtastog tlocrta, građena u kombinaciji betona i opeke, s detaljima u kamenu. Njeno oblikovanje u cjelini, posebice u detaljima otvora, u ovom slučaju glavnog ulaza s bogato razvedenim kamenim okvirima od bijelog kamena, odaje prepoznatljivi rukopis Josipa Kodla. U sredini građevine ističe se viši volumen kvadratnog tlocrta koji završava četverostrešnim krovištem s pokrovom od kupe kanalice, a počiva na isturenoj betonskoj strehi. Ostali dio građevine je prekriven ravnim krovom. Prizemlje je građeno u betonu i ožbukano, a kat u opeci s pravilno raspoređenim pravokutnim otvorima uokvirenim glatkim kamenim okvirima i oblikovanim u rasteru stakala, kako bi se postiglo što veće osvjetljenje unutrašnjosti ove utilitarne građevine. Jedino dva otvora na glavnom pročelju, iznad reprezentativnog ulaza, imaju drvenu stolariju i nisu usječeni u zidno platno poput ostalih otvora. Jedinstveni prostor unutrašnjosti s pogonom trafostanice do danas je zadržao izvornu funkciju. Trafostanica u Solinskoj cesti 72 razlikuje se od susjedne trafostanice, manje dekorativnim oblikovanjem i materijalima, a tlocrtnom i visinskom razvedenošću kubičnih volumena, ravnim krovovima i jednostavnošću u cjelini i u detalju približila se arhitektonskom izričaju moderne kojeg upravo Kodl donosi u splitsku arhitekturu. Građena je u potpunosti u betonu; sastoji se od tri osnovna kubična volumena različite visine od kojih najviši ima visoko prizemlje i dva kata. Dio u kojemu je smješten glavni ulaz je najniži i ima samo prizemlje, dok drugi dio građevine ima dva kata. Svi završavaju s istaknutim vijencem iznad kojega je atika i ravna terasa. Prozori su raspoređeni pravilnim ritmom, usječeni u zidno platno i oblikovani u rasteru stakala, samo s prozorskim klupčicama od bijelog glatkog kamena. Unutrašnjost je zadržala izvorni izgled i funkciju.”

Danas skrivene pod gustom šumom čempresa

Vjekoslav Ivanišević, foto: split.hr

Vjekoslav Ivanišević, foto: split.hr

Danas su trafostanice smještene na parceli koju još uvijek omeđuje zid i ograda koju je osmislio sam Kodl, a od direktnog pogleda prolaznika sa Solinske ulice skriva ih gusta šuma čempresa. Takav arhitektonski i ambijentalni sklop, te fascinanantnu tehnologiju jednog vremena koja se još uvijek nalazi u unutrašnjosti objekata ono je što je arhitekt Vjekoslav Ivanišević otkrio kada je 1992. godine sa ondašnjim direktorom Elektrodalmacije Božidarom Budankom radio na reorganizaciji tvrtke. Ideja o Muzeju znanosti koja je 2015. zabilježen u Strategiji kulture otkrivamo od Ivaniševića, rođena je upravo tada. Rat je prekinuo razvoj ideje, a negdje u to vrijeme Budanko kao glavni inicijator priče o Muzeju znanosti je otišao u mirovinu te uskoro i preminuo.

Ideja o Muzeju znanosti

Ivanišević ipak nastavlja gurati ideju te 2010. godine okuplja niz akademika i profesora koji u nadi za utemeljenje Muzeja znanosti izrađuju elaborat muzeja te u nadi za osnutak muzeja potpisuju povelju. Uz arhitekta Ivaniševića tu su bili i Nenad Cambi, Željko Kovačević, Ante Maletić, Damir Sapunar i Gorki Žuvela. Ideja o Muzeju znanosti bazirana je na muzeju kao mjestu prezentacije i diseminacije specifičnih znanja, s posebnim ciljem razvijanja znanstvenog razmišljanja kod mladih ljudi.

Specifična znanja koja sugeriraju inicijatori muzeja bila bi iz područja mora, energije, zdravlja, ekologije, gradnje i informatike a u postavu bi se realizirale u suradnji s splitskim fakultetima i industrijom. Osim same uloge u promociji znanosti razvoj muzeja na ovoj lokaciji doprinosi revitalizaciji cijele zone koja u nekoj razvojnoj viziji grada ima potencijala postati jedno od važnijih žarišta te očuvanje arhitektonske baštine u javnoj namjeni.

Uvrštenjem Muzeja znanosti u Strategiju kulture Grad je prihvatio ideju i na neki načini se i obavezao da će je razvijati. Ivanišević nam otkriva kako je idući ključni korak u realizaciji ove ideje suradnja sa HEP-om u čijem vlasništu su trafostanice kao mogućim suosnivačem muzeja. Iz HEP-a doznajemo da su “pregovori s Gradom Splitom trenutno na nivou idejnog rješavanja lokacije, a u tijeku je administrativno rješavanje pravne osnove vlasništva budućeg muzeja”. U ovom trenutku kao predstavnik HEP-a u pregovorima sudjeluje Saša Kraljević, direktor Elektrodalmacije Split. Od Igora Bakovića, savjetnika za kulturu, koji zastupa Grad u ovim pregovorima saznajemo kako Grad predlaže model u kojem HEP ostaje vlasnik trafostanica te postaje suosnivač muzeja, što mu je statuom omogućeno. Činjenicu da proračun Grada za 2016. godinu ne donosi stavku koja bi se odnosila na ovaj novi muzej obrazlaže time što je predviđeno financiranje muzeja iz fondova EU.

Po svemu sudeći priča oko Muzeja znanosti se pozitivno razvija. Ipak put do stvaranja muzeja je dug. Veliki dio do sada postignutog rezultat je zalaganja entuzijasta okupljenih oko ove inicijative. Sporazum između Grada i HEP-a tek je temlj na kojem novi muzej može počivati. Nakon toga slijedi zagovaranje prema Ministarstvu kulture, točnije Hrvatskom muzejskom vijeću koje mora prihvatiti muzeološki program, idejna rješenja postav i funkcija muzeja pa i sam budžet. Također, s obzirom na zaštitu, Konzervatorski odjel pri istom ministarstvu mora odobriti novu namjenu te plan rekonstrukcije zgrada. Entuzijazma će trebati još puno.

Tonči Kranjčević Batalić

Ovaj tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Ostvarivanje prava građana na javno informiranje.

0 comments