Skok u kreativni Vis + FOTOGALERIJA

Proveli smo nekoliko dana u Visu razgovarajući sa tamošnjim kreativkama pokušavajući saznati što je to što ih privlači otoku i životu uvjetovanom velikom udaljenošću od kopna te na koji način takva vrsta izoliranost utječe na njihovo stvaranje. Pjesnikinja Sanja Nenadov o tome kaže: “Pišem o otoku, ali pišem o njemu s određenom dozom nostalgije, valjda zbog tog perioda koji sam provela izvan njega. Za mene je Vis Nigdjezemska, čarobni otok koji tek treba doseći”.

Jedanaesti mjesec na otoku. Ljetni šušur utihnuo je odavno. Glasno je samo jugo koje malo po malo tare nerve otočana. Jugo na Visu snažno je i zamorno, toliko da se čini da služi jedino kovitlanju misli u njihov živčani besmisao. Svima teško pada i svi se žale. I oni koji ispijaju kavu u kafiću Bejbi, centralnom mjestu okupljanja stalnih stanovnika, i prodavačice u dućanima, i rijetki  prolaznici na ulicama. “Južina mi je”, najčešća je rečenica koju čujemo.

Viška ravnateljica i književnica

anela2Nalazimo se s Anelom Borčić, pjesnikinjom, spisateljicom i ravnateljicom viške osnovne škole. Kako kaže, ona i svi njezini su s Visa i sve njezino je viško. Odrasla je i cijeli život provela na otoku. Jedino vrijeme kad je malo duže izbivala je vrijeme kad je studirala u Splitu, a i to nije nikad bilo duže od dvadesetak dana. “Čini mi se da se nikad nisam znala odvojiti od otoka”, kaže u jednom od razgovora koje vodimo sporadično kroz nekoliko dana, pokušavajući uhvatiti vremena između njezinih brojnih obaveza oko pripreme pedesete godišnjice osnovne škole koju vodi. Viška osnovna škola poznata je po brojnim izvannastavnim aktivnostima organiziranih preko učeničke zadruge. Za obljetnicu spremaju veliku predstavu u kojoj će sudjelovati čak 64 djece i koja će se baviti dramskom rekonstrukcijom školstva na otoku kroz različita povijesna razdoblja.

O njezinom pisanju i stvaranju razgovaramo tako tek po povratku u Split, na trajektu kojeg šiba jako jugo. Naslov njezine zadnje zbirke poezije Beračica soli odaje uronjenost u otočke i morske teme, ali ona ne vidi svoju književnost samo kroz prizmu otočkog pjesništva: “Uvjetovani smo prostorima u kojima živimo. Način pisanja i teme oko mene su više mediteranskije i morskije nego da živim na kontinentu pa mi je takva i poetika. Da živim u Karlovcu, možda bi pisala o vodi i rijekama. Utopljena sam u ovu sredinu, od nje živim i o njoj pišem. Moje teme su uglavnom univerzalno ženske i ljudske. Pišem o suočavanju sa starošću, kraju ljubavi, onom trenutku kad odlučiš prestati dojiti, o smrti žene… Zapravo, Beračica soli je velikim dijelom posvećena svim otočkim ženama i njihovom ogromnom trudu”.

Ipak, ne misli da ju je život na otoku nužno odredio da izraste u onu koja piše. Oduvijek je osjećala sebe kroz pisanje i dok je bila mala stalno je razmišljala kad će doći to vrijeme da može pisati. “Uvijek sam se lijepila na priče, na bajke i na pričanje drugih i uvijek sam razmišljala kako će to biti kad napišem svoju prvu knjigu. Dobro osjećamo sebe dok smo mali i dok je sve čisto i nije zatrovano idejama roditelja što bi mi mogli ili trebali postati, i prije nego razvijemo neki svoj ego. Moraš raditi na talentu i moraš se radom pročišćavati, a hoćeš li doseći onaj sloj duše koji je najplodonosniji i hoćeš li ući u ta kreativna polja zapravo ne ovisi o nama”, zaključuje.

Do sada je objavila nekoliko zbirki pjesama, priča i jedan roman i zapravo bi se moglo reći da je trenutno najpoznatija književnica s otoka, neopterećena naslijeđem od ranije, epitetom Visa kao pjesničkog otoka, poznatijeg po svojim muškim predstavnicima poput Ranka Marinkovića ili Jakše Fiamenga: “Ne treba robovati broju knjiga ni priča ni pjesama jer to oduzima snagu kreativnosti i vodi u zamku stvaranja. Jednom kad čovjek doživi uspjeh osjeti moć, a moć tjera dalje u rad. Ali ako se na taj način pristupi kreativnosti ona se zapravo gubi”.

Erotska poezija u malom mistu

sanja I Sanja Nenadov, novinarka i voditeljica Nautic radija te tajnica viškog ogranka Matice hrvatske, bavi se pisanjem. Nakon trinaest godina života u Rimu prošle godine vratila u rodni Vis sa sinom Oscarom Vicencom. “Kad sam odlazila, bila sam uvjerena da ću se već sutra vratiti, ali onda me život odveo u drugom smjeru. Udala sam se za Rimljanina koji nikad ne bi mogao živjeti na otoku i kad nam se brak raspao odlučila sam se vratiti kući, ali zapravo mi je taj raspad braka bio samo okidač da se vratim jer sam cijelo vrijeme o tome sanjala”, započinje svoju priču Sanja koja piše još od malena. Prvu zbirku pjesama objavio joj je lokalni ogranak Matice hrvatske dok je još bila srednjoškolka. Ni ona se ne pronalazi u kategoriji otočke pjesnikinje jer je smatra ograničavajućom. Za razliku od Anele ne piše na dijalektu, viškoj cokavici. “Pišem o otoku, ali pišem o njemu s određenom dozom nostalgije, valjda zbog tog perioda koji sam provela izvan njega. Za mene je Vis Nigdjezemska, čarobni otok koji tek treba doseći. Na talijanskom se Nigdjezemska kaže L’isola che non c’e, otok kojeg nema i upravo tako sam o njemu uvijek i razmišljala“.

U zadnje vrijeme piše uglavnom erotsku poeziju i zbog toga često osjeća ograničenja sredine u kojoj živi: “Na Visu te ne pitaju kako se zoveš nego čiji si – ‘cihov si’ – i po tome te znaju. Svaka mala sredina živi po principu ‘ca ce svit rec’ i uvijek moraš paziti da se nekome ne zamjeriš jer od dvanaest mjeseci u godini, osam moraš provesti s uvijek istim ljudima za uvijek istom kavom na uvijek istom mjestu”.

Slab internet kao jedini problem na otoku

Otkad se vratila na otok uključila se u rad otočkog Kazališta BESA u kojem pod vodstvom redateljice Marice Grgurinović skupina viških entuzijasta i kreativaca pokušava djelovati. Trenutno rade na dramskom uprizorenju jedne njezine pjesme. “Prvo pitanje koje sam postavila ekipi kad sam im pročitala pjesmu bilo je da li Vis može ovo probaviti. Pjesma je ljubavna, ali s jednim strašnim seksualnim nabojem i to je već previše. Tu vlada kultura etiketiranja, netko će možda i voljeti moju poeziju, ali nikad je neće pozitivno ocijeniti ili kritizirati jer zapravo ne sude moju poeziju već mene kao osobu”.

vis marica grgurinovicMarica Grgurinović splitska je kazališna redateljica koja je adresu u Kaštelima skupa s dvoje djece, Valom i Soli, prije godinu dana zamijenila viškom i zbog svoje odluke nikad nije ni približno zažalila. Kod otoka obožava to što je tjera na stvarno suočavanje sa samom sobom jer je priroda i okruženje takvo. “Upravo zbog toga sam i došla na Vis. Rekla sam sama sebi da ne želim više ništa što mi odvraća pozornost od onog što je bitno i u tome sam pronašla svoju snagu. Tek tu sam shvatila koliko sam zapravo snažna”, priča nam Marica, iznimno energična mlada žena čiji je cjelokupni rad usmjeren na zajednicu.

Radi s djecom iz viške i komiške osnovne škole, vodi jedino profesionalno otočko kazalište u državi, ljeti Besa kazališni kamp Skok u Vis, a u budućnosti planira osnivanje eko-kazališne kolonije. Prije svega želi ljude na otoku osvijestiti koliko im kreativno kazalište može pružiti: “Ova sredina doživljava kazalište prvenstveno kao pučko, dakle kazalište lake komedije i van tih gabarita se ne ide. Moja je želja pokazati ljudima da postoji toliko drugih svjetova unutar kazališta”. Kroz Besu se bavi autorsko-poetskim kazalištem koje funkcionira tako da autor/ica dođe i radi predstavu, ali ne na način klasičnog dramskog kazališta niti inscenacije dramskih tekstova. Kazalište je to slike, simbola, metafore koje time prelazi jezične barijere i pogodno je za sve, gluhonijeme, djecu, odrasle ili pak strance.

Kako nije s otoka, često je pitaju kako preživi zimu i od čega zapravo živi. “Kad živiš u manjoj sredini, automatski su ti manje i potrebe, pogotovo ako ti je to svjesni izbor. U ljudskim navikama tu primjećujem da se svi stalno žale, na ovo jugo koje sad puše i tko zna kad će prestat ili na bilo što drugo, uvijek se nešto nađe. S druge strane, domet mojih problema je mobilna mreža čiji signal često puca i onda ih zovem i šizim na njih jer mi je internet glavno oruđe rada. To je moj glavni problem, drugih problema nemam”, zaključuje Marica koja je na Visu, baš poput Anele i Sanje pronašla način ispunjene egzistencije i stalne kreacije.

Jelena Svirčić

Igor Mušić (FOTOGALERIJA)

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.

  • vis 1
  • vis 2
  • vis 3
  • vis 5
  • vis 6
  • vis 7
  • vis 8
  • vis 9
  • vis 10
  • vis 12
  • vis 13
  • vis 14
  • vis komiza
0 comments