Novinarski prekarijat

Većina vlasnika medija nema ništa protiv toga da novinari budu obični prekarni radnici.

Novinarka  Morana Panjkota za Lupigu objašnjava kafkijanski razvoj radnopravne situacije novinara koji rade na autorske ugovore i ugovore o djelu. Tekst prenosimo u cjelosti.

Ovim tekstom želim ukazati na gotovo kafkijanski razvoj radnopravne situacije mnogih novinara i drugih radnika koji su putem autorskih ugovora i ugovora o djelu plaćani za dugogodišnji kontinuirani posao koji je po uvjetima i okolnostima bio identičan poslu radnika u radnom odnosu. Oni, naime, premda u Zakonu o radu postoji članak čija je svrha spriječiti upravo takvu vrstu zloupotrebe spomenutih ugovora na štetu radnika i države, u zadnje vrijeme masovno gube sudske sporove, koje su pokrenuli kako bi ostvarili svoja prava (što ukazuje na to da nije problematično samo kakav će ZOR biti na snazi ubuduće, nego i kako će se primjenjivati i provoditi oni njegovi dijelovi, koji služe zaštiti radnika).

Nije ništa novo (što nipošto ne znači da bi stoga trebalo biti irelevantno) da je broj nezaposlenih u Hrvatskoj oko 380 000 (stvarni je, prema nekim tvrdnjama, još viši), slobodnih radnih mjesta je tek negdje oko 4 000, zaposlenih je samo otprilike 1 300 000, a većina među zaposlenima (navodno oko 75 posto njih) ima plaću nižu od prosječne plaće, dok niti prosječna (5 500 kn neto), prema sindikalnim izračunima, nije dovoljna za, primjerice, uzdržavanje obitelji s djecom (prosjek, naravno, nije isto što i medijan, nego ga dižu visoke plaće onih najbolje plaćenih).

Dobar dio zaposlenih živi u stalnom i izrazitom strahu od gubitka posla te su mnogi – naročito u privatnom sektoru, u kojemu ih rijetko štite sindikati i kolektivni ugovori – spremni na razne ustupke na račun vlastitog integriteta kako bi posao zadržali, što je istodobno i strašno (i duboko devastirajuće u više smislova) ali i prilično razumljivo s obzirom na crnu perspektivu nezaposlenosti. Usput, tek petina nezaposlenih prima naknadu za nezaposlene, i to samo tijekom prva tri mjeseca nakon gubitka posla (ako su prethodno radili duže od 9 mjeseci a kraće od 2 godine), te tijekom godine dana ako su prethodno u kontinuitetu radili duže od 10 godina. U slučaju da su radili kraće od 9 mjeseci ni na kakvu naknadu nemaju pravo. No i ovi deprimirajući brojevi odnose se isključivo na one koji su bili u radnom odnosu (koji ponekad u slučaju otkaza dobivaju i otpremnine) – nipošto na razne vrste prekarnog rada.

Dakle, nažalost postoji i prilično brojna kategorija radnika, kojoj je još gore nego navedenima, a to su ljudi koji su bili u situaciji višegodišnjeg honorarnog rada – nisu bili zaštićeni radnim pravima, mnogima nije uopće išao staž, bili su u stalnoj situaciji svojevrsne ucijenjenosti tj. ovisnosti o nečijem hiru ili “milosti” premda su mnogi od njih radili posve isti posao u posve istim prostorima i uvjetima kao stalno zaposleni, s istim radnim vremenom i stupnjem odgovornosti itd… a poslodavac je neisplatom pune plaće tj. nepriznavanjem stalnog radnog odnosa, osim tih radnika, zakidao i državni proračun (neuplaćivanjem doprinosa itd., jasno).

Većini ljudi koji su bili u takvoj situaciji to se, naravno, nipošto nije sviđalo, ali nisu imali izbora osim nezaposlenosti. Postoji, doduše, i manji broj onih koji su imali drugi stalni posao ili izvor prihoda, a tek tu i tamo honorarno odradili nešto za nekog, kao i oni koji su imali visoke honorare i više im je odgovarala takva pozicija nego stalni radni odnos (što je, doduše, i dalje na štetu države ali nije na njihovu, barem ne kratkoročno) – no na manjinu takvih se, naravno, ovaj tekst ne odnosi.

radnicka pravaNovinarima je veći dio ove tematike itekako jasan, no napisat ću malo više detalja zbog čitatelja koji se s njom nisu susretali. Naime, ova tema nailazi na bojkot većine medija (zbog čega o ovome gotovo nigdje ne možete čitati, nego se vijesti šire uglavnom usmenom predajom ili putem društvenih mreža), i to iz vrlo jednostavnog razloga – gotovo svi mediji imaju “putra na glavi” vezano uz nju. Naime, porazno velik broj hrvatskih novinara je u opisanoj prekarnoj radnoj situaciji, a prema mnogim indikatorima može se zaključiti da većina vlasnika medija u ovoj zemlji ne bi imala ništa protiv ni da većina novinara bude u njoj (jer im je tako jeftinije te jer je na taj način novinarima koji su u stalnom strahu za svoje radno mjesto lakše manipulirati, nametati im autocenzuru itd.). Novinarski posao, naročito ako se obavlja angažirano i srčano, nerijetko je sam po sebi stresan (naravno, istodobno i lijep i inspirativan) i nadam se da je suvišno naglašavati da su nužni preduvjeti za profesionalno obavljanje novinarskog posla prostor autonomije i slobode te osjećaj nepritisnutosti radnim uvjetima, tj. nepostojanje neposredne prijetnje egzistencijalnom ugroženošću (što bivanje nezaposlenim ili nezaposlenom svakako jest – ambis užasa bez premca, izuzevši teške bolesti i smrti bližnjih, da kombinaciju svega toga ne spominjem).

Iole osviještenim i mislećim osobama ne treba objašnjavati koliko je novinarstvo važno za demokraciju i permanentnu demokratizaciju neke zemlje. Premda u njemu, među ostalima, nažalost postoje i ljudi i novinarska djela koja su teško spojiva s novinarskom etikom (neka i sa zdravom pameću), novinarstvo je još uvijek jedini način neovisnog posredovanja i interpretacija informacija velikim grupama ljudi. Ono je ugroženo na razne načine – od ograničenosti interesima oglašivača i vlasnika medija nadalje – i važno je da ga se, kao struku od iznimne društvene važnosti, zaštiti. Za razliku od nekih umjetnika – a i nekih koji se takvima nazivaju samo formalno – novinari koji nisu u stalnom radnom odnosu nemaju staž koji im plaća država putem strukovnih udruženja. Tendenciji prekarizacije novinarskog rada bi se, dakle, društvo u vlastitom interesu trebalo suprotstaviti, jer je kvalitetno novinarstvo itekako važno za formiranje i sazrijevanje društva te za suvisli javni dijalog o bitnim temama. Nepostojanje radnih prava pogubno je za novinara i njegov rad (naravno, i za sve druge radnike). Tragikomično je to da je korijen riječi “honorarac” u latinskoj riječi koja znači “čast, ugled”, dok se u nas njezino značenje dobrim dijelom svelo na sinonim za obespravljene u svijetu rada.

 Zakon o radu sadrži stavak osmišljen upravo radi zaštite radnika u ovoj poziciji, koji glasi:

članak 8., stavak 2.:

“Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.”

Nakana zakonodavca bila je očito – u suprotnom bi ovaj stavak bio suvišan i besmislen – ovime spriječiti takve vrste izigravanja zakona kao što je višegodišnji honorarni status unatoč istim uvjetima, načinu i količini rada kao u stalno zaposlenih ljudi. Kako mi je naglasilo (i ne samo meni, nego i široj javnosti na nekim tribinama) nekoliko stručnjaka za radno pravo, poanta tog stavka je u sljedećem: prvospomenuta riječ “koji” evidentno se odnosi na “posao” a ne na “ugovor”, jer ugovor ne može “imati obilježja posla”, mogao bi u ovom kontekstu imati jedino “obilježja ugovora o radu”. Dakle, neovisno o tome kakav je ugovor bio potpisivan, sud u slučaju radnopravnog spora ove vrste treba utvrditi je li nečiji kontinuirani i dugotrajni posao imao spomenuta “obilježja posla za koji se zasniva radni odnos” (dakle je li bio, na neki način, “prikriveni radni odnos”) te ako utvrdi da jest, u skladu s time donijeti presudu da je o njemu de facto bila i riječ. Ugledni pravnici uvjeravali su me da bismo (ja i svi drugi u sličnoj situaciji) s obzirom na okolnosti našeg rada trebali dobiti presude u našu korist. Među tim stručnjacima je bila i, danas nažalost pokojna, gospođa Dušanka Marinković-Drača (koja je o ZOR-u napisala i brojne knjige), zatim sveučilišni profesori radnog prava, neki suci te, naravno, odvjetnici koji su se odlučili boriti u ovakvim predmetima. Usput da dodam, u ZOR-u postoji i članak koji glasi “Propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora.”, čime zakon još jednom naglašava da su uvjeti i okolnosti rada ti koji zapravo definiraju situaciju, a ne “stanje na papiru” u vezi s kojim jedna strana nema mogućnost postavljanja uvjeta. Treba dodati i da je plaćanje putem autorskog ugovora poslova koji prema zakonskoj definiciji nisu autorska djela – kao što su uređivanje novosti i vijesti, pisanje članaka za gradsku rubriku novina itd. – također izigravanje zakona.

hrtHRT je javna medijska kuća (s nemalim budžetom), jedini preostali masovni javni medij u Hrvatskoj s iznimnim simboličkim kapitalom i važnošću, koji bi u ovakvim stvarima svakako trebao biti primjerom drugima, no višegodišnja praksa na HRT-u bila je postojanje čitave vojske tzv. “vanjskih suradnika”, honoraraca po statusu višestruko inferiornih u odnosu na stalno zaposlene, koji su radili isti posao kao ljudi s ugovorom o radu. Štoviše, mnogi su radili kvantitativno više od nekih “stalnih”, a i u kvalitativnom smislu među honoracima je često znalo biti i boljih radnika od dobrog dijela stalno zaposlenih – da ne pričamo o tome da su, zbog stalnog straha od otkaza suradnje, ljudi dolazili na posao i kad su bili bolesni i općenito se maksimalno trudili kako bi zadržali posao koji vole. Među tim vanjskim suradnicima na HRT-u bilo je novinara, asistenata režije i raznih drugih radnika i radnica. Zanimljiv je i podatak da su to većim dijelom bile ženske osobe (među kojima ima i samohranih majki), koje su i prema raznim drugim pokazateljima u nepovoljnijem položaju od muškaraca na “tržištu rada” u Hrvatskoj.

Ja sam, primjerice, radila kao novinarka na Hrvatskome radiju u potpunom kontinuitetu od 1997. do kraja 2010. godine (dakle skoro punih 14 godina – uređivala sam emisije, vijesti i novosti), bez ijednog dana radnog staža! Dakle, nisam bila čak ni u često spominjanom RPO-u (tzv. “slobodna profesija”, što se u praksi također obično svodilo na jedan od načina izbjegavanja obaveza poslodavaca prema novinarima – jer najčešće nije bila riječ ni o kakvim frilenserima nego o ljudima ugovorom i količinom te načinom rada vezanima isključivo za jednu novinsku kuću, a praktički jedina razlika između RPO-ovaca i onih koji nisu bili u tom statusu jest to što je RPO-ovcima uplaćivan staž, no također nisu imali druga prava koja proistječu iz radnog odnosa). Zatim, bila sam bez prava na bolovanje, na puni godišnji odmor, vrlo često radeći i “nepopularne” smjene kao što su noćne, rad za blagdane i praznike itd., cijelo vrijeme plaćana putem autorskih ugovora, istodobno nastojeći da mi takvi radni uvjeti ni na koji način ne utječu na sadržaj novinarskih djela (u smislu meni moralno neprihvatljivih kompromisa) a mjesečni honorari su mi bili manji od prosječne novinarske neto plaće na radiju.

Tijekom tog razdoblja dobila sam i godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređenu radijsku emisiju. Dakle, ozbiljno sam shvaćala svoj posao, a javni medij me kao mjesto za novinarski rad zanimao upravo zbog naglaska na javnoj funkciji i s njom povezanim pretpostavljenim sadržajnim usmjerenjem i razinom ozbiljnosti novinarstva (a i slobode, jer mu opstanak ne ovisi o oglašivačima). Kažem “pretpostavljenim” jer se, kao što je poznato, ni svi novinari javnog medija nisu baš uvijek držali tematsko-kvalitativnih standarda kojih bi trebali. Naposljetku sam se i ozbiljno razboljela od stresa uslijed događaja koji su potaknuli moju tužbu – uz hipertireozu, u 39-oj godini dobila sam dijabetes tip 1, nimalo laku a i “skupu” neizlječivu kroničnu bolest (skupu zbog nužnosti dokupljivanja vrlo skupih trakica za mjerenje GUK-a, da sad ne duljim, to je problem za sebe) te istodobno ostala bez posla i ikakvih prihoda.

Neki su me nagovarali da tužim HRT i zbog toga, kao i zbog (jasno, protuustavne) cenzure, na koju se de facto svodilo ranije ukidanje moje emisije koje mi je u usmenoj izjavi nadređeni obrazložio njezinom lijevom orijentacijom (emisiju sam morala zamijeniti drugom, apolitičnijom, no nisam kverulantica, a nemam ni novaca za toliko sudovanje). Naglašavam da se emisija bilo kakvim strankama ni dnevnom politikom uopće nije bavila – bavila se, na analitički i argumentiran način, raznim ozbiljnim temama vezanima za društvo, od kojih većina nije bila izravno povezana s politikom (a neizravno su, jasno, s njom povezane gotovo sve novinarske teme), pri čemu ne bih vidjela problem ni u tome da je bila – to je legitimna i važna novinarska tema, a svaki komentator ili kolumnist mora imati svoj stav o događajima.

Naime, krajem 2010., kada su se na HRT-u događala masovna otpuštanja honoraraca, (tadašnji ravnatelj HRT-a Popovac izjavio je u jednom intervjuu: “Radi se zapravo o vanjskim suradnicima koji su imali elemente prikrivenog radnog odnosa, a što prema Zakonu o radu televiziji stvara velike štete. Svatko tko misli da mu je neko pravo povrijeđeno, ima pravo zatražiti odštetu.”), nadređeni urednici su mi rekli da meni neće otkazati vanjsku suradnju ali su hladnokrvno dodali da “sada mjesec dana neću raditi kako bi se razbio kontinuitet te ja time izgubila zakonsko pravo da protiv HRT-a ikad pokrenem radnopravni spor zbog neprimanja u stalni radni odnos”. Prema zakonu, 15 dana je rok za podizanje tužbe u slučaju prekida kontinuiteta rada. Vrlo teška srca, jer sam jako voljela svoj posao i nisam baš vidjela što bi mi ga zamijenilo, odlučila sam, nakon konzultacija s pravnicima (koji su mi rekli da bih, sudeći prema svim okolnostima, trebala dobiti spor – u suprotnom ga ne bih pokretala!), podići tužbu kojom tražim priznavanje staža i radnog odnosa, smatrajući pravosuđe jedinim moralnim načinom da se u ovom slučaju izborim za svoja prava. Naglašavam da – za razliku od stalno zaposlenih koji pokrenu sudski spor protiv poslodavca i kojima ne smije biti uručen otkaz dok spor traje – honorarci koji pokrenu spor automatski gube posao, bez ikakvih otpremnina, prava na naknadu od HZZ-a ili sličnoga.

Temeljni razlog postojanja pravosuđa je upravo zaštita slabijih (jer se, nažalost, jači vrlo često izbore za svoja prava i putem materijalizacije pukog “zakona jačeg”) – to jest donekle simplificiranje (postoje i slučajevi u kojima i po nekom kriteriju “jači” trebaju pomoć pravosuđa), no načelno je to temeljna vokacija ne samo svakog pravdoljubivog čovjeka nego i pravosuđa kao takvog, od njegova nastanka. Pravosudni sustav je jedino što u ovoj zemlji (osim samoorganiziranja) još može bar donekle zaštititi radnike, a među njima i novinare, od ugrožavanja njihovih prava, važnih i za njih i, posredno, itekako važnih i za cijelo društvo, njegovu zrelost i sposobnost samorefleksije i mijenjanja. Duboko onespokojavajuće je pitanje kako će budući Zakon o radu regulirati s ovim povezana pitanja, no prema zakonu koji je vrijedio u trenutku naših tužbi (i prema kojemu sud treba suditi bez obzira na to vrijedi li još uvijek u trenutku donošenja presude), te tužbe su itekako utemeljene i bilo bi doista apsurdno ako bi HRT – ili bilo koji drugi poslodavac u toj poziciji – za ovakve svoje postupke koji melju egzistencije desetljećima mu vjernih radnika (a, kako sam rekla, zakidali su i državni proračun) bio nagrađivan presudama u svoju korist.

Tu dolazimo do neočekivanog razvoja situacije na sudovima. Nakon što je najmanje jedna osoba dobila pravomoćnu, drugostupanjsku presudu protiv HRT-a na temelju ovog tipa tužbe (možda i više, ali nemam uvid u to, no njezinu presudu sam vidjela svojim očima) te neki radnici drugih institucija također – pa je zatim više radnica HRT-a dobilo prvostupanjske presude u svoju korist – odjednom se situacija mijenja i suci prije negdje godinu dana počinju unisono presuđivati u korist HRT-a. Prvo na drugostupanjskom sudu, a onda i na prvostupanjskom, pozivajući se, među ostalim, na “sudsku praksu”, premda spomenuta sudska praksa očito sadrži i suprotne primjere. O toj temi, unatoč spomenutoj gotovo jednoglasnoj “blokadi” vijesti ove vrste, koju su uveli vlasnici medija, napisan je prošle godine i jedan novinski tekst: http://www.novossti.com/2013/06/sudstvo-u-sluzbi-hrt-a/. U njemu se, među ostalim, navodi primjer sutkinje koja je na prvostupanjskom sudu presudila u korist tužiteljice pa onda prešla raditi na drugostupanjski i, kao članica tročlanog sudskog vijeća (ne istoj osobi ali u posve identičnoj vrsti i svim okolnostima tužbe, protiv istog poslodavca) donijela presudu u korist tuženog (HRT-a), što je, ako je točno, pravosudni skandal svoje vrste. Usput naglašavam da ovakvi procesi nisu pokrenuti samo protiv HRT-a, pokrenuli su ih i novinari nekih drugih redakcija, koji sada jednako očajavaju nad neobjašnjivim zaokretom u sudskoj praksi.

Ja sam nepravomoćnu presudu – u korist HRT-a, dakle na moju štetu – dobila prije nekoliko dana i, naravno, žalit ću se drugostupanjskom sudu. Smatram da u presudi ima i više nego dovoljno elemenata za to, premda sam već na kraju psihičkih snaga jer je sve ovo izrazito iscrpljujuće i duboko frustrirajuće. Da ne govorimo o tome da mi, sada nezaposleni, moramo jednom platiti i odvjetničke troškove. Većina ljudi dogovorila se s odvjetnicima da će ih platiti po završetku procesa, vjerujući da će biti riješeni u njihovu korist. No doista me sablažnjava razvoj događaja, to jest mogućnost da se, istodobno s izjavama o “dostignutim europskim standardima u pravosuđu”, arbitrarno i olako donose odluke o sudbinama ljudi koje, kako sam rekla, u ovom slučaju štiti i zakon (situacije u kojima su radnici oštećeni a zakon ih ne štiti, ili ih ne štiti dovoljno, tužna su priča za sebe, u kojoj se također vrijedi boriti za boljitak, jasno).

Najtoplije se nadam da priče o (uspješnim!) pritiscima raznih moćnika na pravosuđe – koji, kako neki tvrde, stoje iza ovakvog razvoja događaja – nisu točne te da u našem pravosuđu postoji dovoljno moralno i intelektualno zrelih i izgrađenih, ozbiljnih, principijelnih i pravdoljubivih ljudi neovisnih o bilo kakvim “centrima moći”, koji dubinski razumiju ovu tematiku i čija argumentacija se neće iscrpljivati na razini “uvažavanja sudske prakse” (što je otprilike slično kao da kažete – “i drugi su tako, pa sam i ja”), k tome dijelom falsificirane tj. prešućene. Kako rekoh, itekako je bilo pravomoćnih presuda ove vrste u korist tužitelja, a takve presude podržali su i najbolji stručnjaci za radno pravo. Nadam se da u pravosuđu postoje ljudi čija argumentacija se ne svodi na tvrdnju da “u ugovorima ne piše da je riječ o radnom odnosu, dakle nije riječ o radnom odnosu”. Naime, nakon višegodišnjih sudskih postupaka tijekom kojih se svjedoči te sud istražuje je li posao imao obilježja radnog odnosa, na kraju se sva svjedočenja itd. diskreditiraju time da u potpisivanim ugovorima ne piše da je riječ o radnom odnosu, pa se postavlja pitanje zašto su sudovi prethodno po tri godine istraživali je li o njemu bila riječ. Sve skupa – posve apsurdno!

U ugovorima to, naravno, ne piše upravo zato jer je poslodavcu bila namjera nezakonito uštedjeti na onom što treba platiti radniku i državi. Nisu blesavi da u ugovorima napišu da je riječ o radnom odnosu pa onda ljudima ne plaćaju doprinose i/ili uskraćuju radna prava! Suvišno je naglašavati koliko je pravna sigurnost, uz dobro sastavljene zakone, važna za neku zemlju (daleko od toga da je dovoljna, no svakako je važna, naročito u ovakvim slučajevima kad je pravosuđe jedini način da deprivirani i ugroženi dođu do nekih prava, i to u zemlji koja je Ustavom definirana kao “socijalna država”) i koliko je apsurdna sama mogućnost da pravosuđe postane a priori antiradnički ili antinovinarski orijentirano te da takva sigurnost jednom bude zajamčena samo onima koji su moćni, utjecajni i/ili bogati (među kojima mnogi, kako je poznato, od države dobivaju i razne poticaje, “impulse”, oproste dugova itd. – a istodobno su npr. iznosi socijalne pomoći za one bez ikakvih prihoda (pri čemu se kao prihod tretiraju i prihodi članova kućanstva osim ako su niži od sramotno niskog cenzusa, dok za samce soc. pomoć iznosi 800 kn) premali da bi se od njih moglo iole dostojanstveno živjeti (k tome takvu pomoć prima samo oko 115  000 građana Hrvatske, a svima je jasno da siromašnih ima kudikamo više).

Naposljetku, tragično je koliko sposobnih ljudi u ovoj zemlji nema priliku realizirati svoje potencijale ili staviti svoja već postojeća znanja “u upotrebu”, koliki neiskorišteni društveni kapacitet propada (da ne spominjem posljedične teške osobne drame), naročito kad se zamisli kakvo bi društvo moglo biti kada bi svi danas “suvišni” ljudi dobili priliku pridonijeti mu, na vlastitu i opću dobrobit. O budućnosti mladih ljudi u ovakvom “svijetu rada” bolno je i razmišljati. No, neću dalje o tmurnoj socijalnoj slici o kojoj bi se još štošta moglo reći i s kojom se svi skupa sablasno lako mirimo, citirat ću samo na kraju jednu slovensku sociologinju koja je u nedavnom razgovoru za novine rekla da joj je moto “pesimizam u analizi, optimizam u akciji”.

Hvala svima koji su shvatili da se ova tema, svojim širim implikacijama, tiče i njih, a ne samo grupe unesrećenih koji, premda posve uvjereni da su u pravu, jedva održavaju nadu da će im to biti i priznato u nekoj od pravosudnih instanci ove države koja pretendira na kvalifikacije tipa “pravna”, “sređena”, “odgovorna” i “socijalna”.

Morana Panjkota

0 comments