Nekadašnja slava sinjske Dalmatinke

I dok sinjska Dalmatinka Nova d.d. u stečaju čeka svoje šesto dražbeno ročište, koje je najavljeno za 18. veljače ove godine, podsjećamo na izložbu koju je o tom nekadašnjem tekstilnom divu u srpnju prošle godine organizirala Sinjska umjetnička komuna, te prenosimo njihov tekst i fotografije.

Do izgradnje Dalmatinke gradić je mirovao, bez ikakvih većih događaja, jedino je sinjska feratina mještane svaki dan odvozila u Split i natrag. A čitav život Sinjana zbivao se u centru, zapravo u jednoj ulici. Tako je teklo godinama! Tako je o gradnji Dalmatinke izvještavala Slobodna Dalmacija.

dalmatinka 1

Pregovaračkim i političkim umijećem Sinjanina Vice Buljana, tadašnjeg ministra ribarstva, tvornica konca koja se trebala zvati Livnjanka i biti izgrađena u Livnu, sagrađena je u Sinju i dobila je naziv Dalmatinka. Već poratne 1946. godine počinje povijest dugotrajnoga etapnog projektiranja i izgradnje najveće jugoslavenske tekstilne tvornice Dalmatinka u Sinju, i to najprije predionice, a potom i končare. Autor projekta bio je arhitekt Lavoslav Horvat – jedan od najvažnijih predstavnika moderne hrvatske arhitekture dvadesetog stoljeća. Projekt je definiran u početku prvoga Petoljetnoga razvojnog plana, a potpuno dovršen 1953. godine u gabaritima od približno 30.000 metara četvornih. Pojedini živući svjedoci svjedoče o uzastopnim dolascima predstavnika domaćih i inozemnih tekstilnih tvrtki, posebice iz skandinavskih zemalja, na obuku i savjetovanje u tu tvornicu. Premda je tvornica od samog početka građena etapno, segmenti su postupno, ali skladno nadograđivani u logičnu i funkcionalnu cjelinu.

dalmatinka 2

Tvornički je sklop godinama dograđivan pratećim građevinama radionica, skladišta, tehničkih i energetskih postrojenja te garaža, ali su oblikovno najznačajniji zahvati načinjeni dogradnjom istočne zgrade bojadisaonice 1973. godine i kompletnom dogradnjom sjevernoga dijela tvorničkog sklopa 1976. godine. Tada su na sjeveru izvornoj građevini aneksirana proširenja predionice i končare te središnji ulazni i restoranski dio s radničkom kuhinjom. Posljednji Horvatov projekt za tvornički sklop bio je izrađen 1975. godine, a uključivao je samostojeću dvoranu s kazališnom i kinopozornicom, društvenim i upravnim prostorijama, te sa sportskim sadržajima poput kuglane i streljane, površine 8000 metara kvadratnih, ali je, nažalost, ostao neostvaren.

dalmatinka 3

Konjanik – Alkar: rad grafičara Jakova Budeša uzet je za zaštitni znak tvornice

Nakon izgradnje tvornice postavilo se pitanje radne snage, budući da Sinj i Cetinska krajina u to vrijeme nisu imali nikakvih iskustava niti tradicije u industrijskom radu pa tako ni u tekstilnoj industriji. Privremeno rješenje bilo je zapošljavanje stručnog kadra iz drugih tekstilnih tvornica u zemlji, a potom u osposobljavanju vlastitog domaćeg kadra putem priučavanja praktičnim radom u drugim tvornicama. U tu svrhu grupa radnika poslana je na izučavanje  u poduzeća u Dugoj Resi, Mariboru, Kranju i dr. Godine 1954. poduzeće je pristupilo redovitom školovanju budućeg kadra u srednjim i visokim školama.

dalmatinka 4

Končaona

Radnica Ljuba Karadžić imala je 14 godina kada je otišla iz Sinja na obučavanje u Dugu Resu. “Otišla sam 27. 7. 1950. godine na praksu u Dugu Resu u tamošnji pamučni kombinat. Ugovor smo imali na godinu dana. Radili smo punom parom, nije bilo radnog vremena, radiš koliko je potrebno od 10-12 h, a ponekad i više. Na posao smo dolazili u sedam sati, jer je osvjetljenje bilo slabo. U Dalmatinki u početku sam radila na kružnim predilicama, a nakon dvije godine prešla sam u končaonu gdje sam radila na obučavanju radnika. Uvjeti su bili strašni. Prilikom montaže strojeva bilo je tako hladno da smo palili krpe kako bi ugrijali promrzle prste. U to vrijeme tvornica je bila gradilište puno stranih radnika, a među njima najviše Engleza koji su montirali strojeve. Radilo se je koliko je tko mogao i koliko je tko znao, samo vrlo dobro znam da nitko nije žalio truda, željeli smo da što prije i što bolje osposobimo našu tvornicu za rad. Kada sirovina nije bilo dovoljno išli smo na izgradnju bazena, morali smo svi sve raditi. Međuljudski odnosi bili su divni. Odnos rukovodilac-radnik prožet sa puno povjerenja i poštivanja tako da je bila milina raditi iako su radovi bili teški…Teškoća je bilo, mi smo tek počeli raditi, bili smo mlada tvornica, svojih stručnjaka nismo imali, te smo ih morali tražiti sa strane. Stambena pitanja su se vrlo teško rješavala jer nije postojala nikakva mogućnost za njihovo rješenje. Ali velika volja i ljubav radnika za tvornicu nadjačali su sve ostale nedaće i naša tvornica počela je malo po malo mijenjati svoj oblik… teško i naporno se radi svugdje gdje se radi uz stroj, radi se sve rukama, ali uvjeti su kudikamo gori u predionici, jer je velika zagađenost, visoka temperatura, velika prašina….

dalmatinka 5

80% radnika tvornice bile su žene

Osiguravši tako najosnovnije za rad u pogonu Predionice, tvornica je 20 rujna. 1952. počela proizvoditi pamučno češljano predivo. Pogon Končare počeo je raditi 1. svibnja 1953. godine, a ostali proizvodni pogoni tvornice konca (bojadisaonica, polirnica i konfekcija) počeli su pokusnu proizvodnju krajem 1954. godine kada su se počele proizvoditi prve veće količine konca za šivanje. Iako je tvornica ovisila o sirovinama iz Egipta, Sudana i bivšeg Sovjetskog Saveza, u kratkom vremenu postala je jednim od najuspješnijih poduzeća i najveći proizvođač prediva i konca na Jugoistoku Europe. Izvoz je bio preko 50 % ukupne proizvodnje. Godišnja proizvodnja s pogonom vrgonj-prediva u Vrlici prerasla je 2000 tona. Izvoz je bio orijentiran prema Njemačkoj, Kanadi, bivšem Sovjetskom Savezu i dr.

dalmatinka 6

Predionica

Tokom izgradnje tvornice gradili su se i drugi važni objekti. Među prvima bilo je potrebno proširiti i povećati kapacitet postojećeg gradskog vodovoda kako bi se udovoljilo potrebama proizvodnje. Istovremeno je započela i gradnja modernog stambenog naselja koje je uključivalo veći broj obiteljskih stanova i nekoliko zgrada za samce. Godine 1953. izgrađen je i gradski bazen koji se i danas koristi.

dalmatinka 7

Gradski bazen 1971. godine

Godine 1963. kupljeno je i odmaralište u Strožancu kod Splita koje je služilo kao godišnje izletište svih radnika tvornice. Odmorište su mogli koristiti svi članovi radne organizacije i članovi njihovih obitelji. Slobodni kapaciteti odmarališta bili su dani nakorištenje Dalmatinkinim umirovljenicima i članovima njihovih obitelji.

Društvena aktivnost Dalmatinke kroz čitavo je vrijeme bila vrlo značajna. Ona se očitovala u pružanju znatnih materijalnih i financijskih sredstava u raznim akcijama, a radilo se o elektrifikaciji sela, izgradnji puteva, škola itd. Izgradnjom Dalmatinke grad Sinj i Sinjska krajina doživjeli su ekonomski i kulturni preobražaj koji je iz osnova izmijenio njihovu fizionomiju budući da je to bio zaostao poljoprivredni kraj bez temeljnih uvjeta za bilo kakav privredni razvitak. U okvirima jugoslavenskog tržišta Dalmatinka je prodajom šivaćeg konca i prediva na domaćem tržištu pokrivala preko 60% ukupnih potreba za šivačim koncem, kao i 15 % češljanog pamučnog prediva, te na inozemno tržište plasirala konac i prediva do 15 milijardi dinara, za reprodukcijske svrhe, konfekciju i široku potrošnju.

Krajem studenoga 1977. godine Dalmatinka je dobila novi radnički restoran. Tih dana prestalo je plaćanje “marende”, a financiranje se vršilo iz Fonda zajedničke potrošnje na prijedlog Izvršnog odbora Sindikata Tvornica konca. Novi radnički restoran imao je osigurano skladište, kompletno uređenu kuhinju i potreban broj radne snage. Kapacitet restorana bio je 300 mjesta te je proizvodio oko 1600 toplih obroka na dan.
Tranzicijskim okolnostima u Republici Hrvatskoj tijekom 1990-tih i početkom 2000-tih godina, zatvoren je najveći dio hrvatskih tekstilnih industrijskih pogona, a istu sudbinu doživjela je i Dalmatinka. Raspadom Jugoslavije Dalmatinka je izgubila veliki dio svoga tržišta, a u skladu s tržišnim okolnostima racionalizirana su i radna mjesta što je dovelo do otpuštanja radnika. Vlasnik tvornice i predionice konca bila je država, s više od 96 posto udjela. Zbog dugovanja prema državi, na ime neplaćenih poreza i doprinosa, Porezna uprava je tvrtku gurnula u stečaj. Iako im je obećana isplata potraživanja čim se proda imovina Dalmatinke u stečaju, kada je dio imovine u Vrlici prodan dobili su manje od pet posto od priznatih im 30 milijuna. Od imovine u Sinju, koja se sastojala od oko 60.000 četvornih metara proizvodnoga prostora s postrojenjem i opremom na parceli od 112.000 kvadrata, koja je prodana braći Ladini iz Italije, radnici nisu dobili ništa. Nakon brojnih previranja, Dalmatinka je konačno zatvorena 17. srpnja 2009. godine.

Sinjska umjetnička komuna (SUK)

STav

0 comments

Trackbacks

  1. […] Nekadašnja slava sinjske Dalmatinke […]