Ne bude li Marinića, ni Marjana neće biti!

Halabuka koja se podigla jer je Srđan Marinić profesionalizirao svoju tajničku poziciju u Društvu Marjan, odnosno konačno za svoj bezrezervni angažman u cilju očuvanja park šume Marjan počeo ostvarivati primanja, izazvala je brojne reakcije. Cijelu lavinu pokrenula je splitska gradska vijećnica Ljubica Vrdoljak, koja je pozvala da se Marinića “ugosti” na naslovnici jer je čovjek u sukobu interesa. A tko je zapravo Marinić, i kakve on ima veze sa Splitom, pokušala nam je pojasniti i Žana Krželj.

Njeno pismo objavljeno na facebook-u prenosimo u cijelosti.

Obožavam ovaj nas lipi grad, ali mi se ljudi u njemu sve manje sviđaju. I sve me vise podsjećaju na onaj vic ‘neka i komšiji crkne krava’.

Ima nezaposlenih na sve strane, a bijeda i siromaštvo svuda su vidljivi. I svi ti, egzistencijalno ugroženi, koliko god se trudili biti optimistični, ne vide nikakav izlaz iz ovog mraka. Jedino svjetlo, svima onima koji su se ni krivi ni dužni našli u ovoj bezizlaznoj situaciji, je često samo ljepota ovog našeg grada. Sjedneš negdje na šentadu, upijaš toplinu sunca i čini ti se kako će sve biti dobro. Pa onako ponosno gledaš oko sebe… ma vidi ti to šta nam je lipa ova naša Riva, ma vidi kako je lip ovaj nas Marjan… ovako velik I zelen.

Da, zelen je, velikim dijelom je još uvijek zelen, i to samo zahvaljujući zalaganju jednog jedinog čovjeka koji se godinama bori da se Marjan ne pretvori u betonsko naselje beskrupuloznih političara, prebogatih sportaša I novokomponiranih bogataša koji su prodali svoj selo I žele kupiti grad.

Taj čovjek se zove Srđan Marinić. Ne sjećam se točno kad sam ga upoznala, ali se sjećam da je bio jedina osoba koja se novinarima javljala na svaki poziv bez obzira je li bio na poslu ili za ručkom, je li bio vikend ili praznik, je li bilo rano jutro ili kasna večer. Bila sam fascinirana njegovim entuzijazmom, njegovom neiscrpnom energijom I nesebičnom ljubavlju prema gradu i posebno prema Marjanu.

Nemjerljivo je vrijeme koje je Marinić uložio u očuvanje Marjana. Nije to mjesec, ni dva. To su godine I godine uloženog slobodnog vremena, mukotrpnog rada, znanja, živaca, vlastitog novca i velike hrabrosti… I sve to samo zato da bi zaštitio Marjan od betonizacije I da bi svima nama, koji smo sve te godine sjedili na Rivi I pili kavu, osigurao da i nadalje uživamo u toj našoj prekrasnoj splitskoj zelenoj oazi.

Ne ulazeći u mogući sukob i interesa o kojemu u se mediji raspisali, a i iskreno rečeno, nije me ni briga, šokirana sam brojem licemjernih dušobrižnika koji su se raspisali o toj temi. Ma vidi vraga. Društvo Marjan se usudilo zaposliti ga. I plaću mu dati. Ali procedura nije zadovoljena. A i principi su u pitanju. I hoćeš-nećeš, takvi tekstovi su u pravilu uvijek negativno konotirani. Jer to im i jest namjera. Pljuvanje po onima koji se usude raditi tako pokazuju koliko drugi ne znaju i ne rade, postaje sve češća takmičarska disciplina.

Da je Majka Tereza živa i da je neka humanitarna udruga zaposli, brzo bi se našlo u Splitu desetak onih koji bi digli medijsku hajku sto to radno mjesto nije najprije ponuđeno braniteljima, drugi bi tražili odgovarajuću stručnu spremu I barem petogodišnje iskustvo upisano u radnju knjižicu, a treći bi tražili trenutnu deportaciju jer kao strana državljanka nije, u zakonom predviđenom roku, dobila dozvolu za rad.

Slažem se, idemo se držat procedure i principa, ali počnite od velikih procedura i velikih principa. A Marinića pustite da radi. Dok se mi u Marjan kunemo samo u pjesmi o Marjanu, Marinić se brine za Marjan. Za svih nas. I samo zahvaljujući Mariniću još uvijek imamo ovaj djelić splitskog zelenog raja koji nam je ostavljen u nasljeđe. Ali teško da ćemo ga mi našoj djeci ostaviti ako Marinić digne ruke od njega. A trebao bi. Jer ovaj ga grad nije zaslužio.

S.T.

 

2 comments

Trackbacks

  1. […] 30.03.2014. Žana Krželj – Da nema Marinića, ni Marjana ne bi bilo […]