Ljudi ne djeluju na liniji velikih ideologija

Ozren Žunec, sociolog sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nedavno je u suradnji s mlađim kolegama i kolegicama objavio istraživanje pod nazivom “Oficir i časnik”,  čija su tema vojnici koji su prešli iz JNA u HV. Profesor Žunec za STav priča o samom istraživanju, poteškoćama na koje su naišli tijekom samog procesa, iznenađenjima u rezultatima, motivima prelaska i drugim temama.

Kada je riječ o stručnoj literature analize o prelascima iz jedne vojske u drugu nisu česte. Zbog čega je to tako i koja je bila Vaša osobna motivacija da se upustite u ovo istraživanje?

Literatura ne postoji jer je riječ o rijetkoj pojavi. Nema puno primjera u povijesti da su časnici masovno prelazili iz jedne vojske u drugu. To su manje više obično pojedinačni događaji.
Pojava prelaska časnika iz JNA, kojom smo se mi bavili, bila je važna i igrala je određenu ulogu u stvaranju Časničkog zbora Hrvatske vojske. O njoj se moglo doznati samo iz medija i to na način na koji već mediji pišu o tome. Dakle, ovisno o političkim raspoloženjima i društvenoj situaciji. Iz tog razloga meni je bilo zanimljivo upustiti se u jedno takvo istraživanje.

I sami ste bili u Hrvatskoj vojsci, je li to utjecalo na odabir teme?

Da, nisam bio u JNA, osim za vrijeme služenja vojnog roka, no Hrvatskoj vojsci sam se pridružio tijekom rata, gdje sam upoznao dosta časnika, koji su prešli na hrvatsku stranu. Nakon rata istražujući vojsku susreo sam se sa mnogim časnicima JNA i njihove priče su mi bile zanimljive.

oficirTijekom samog istraživanja naišli ste na određene prepreke. Prilikom prikupljanja podataka odgovore od MORH-a čekali ste godinu dana.

MORH je bio u najmanju ruku nekooperativan, iako sam im ponudio suradnju u smislu da i oni mogu koristiti rezultate istraživanja i priključiti se, ali im to nije bilo zanimljivo.
Nama su trebali brojčani podaci o prelascima, međutim MORH dugo nije odgovarao, a onda su poslali odgovor iz kojeg je bilo jasno da su podaci netočni. Do tog zaključka sam došao razgovarajući s nekim ljudima iz sistema koji su zbog naravi svog posla i sami imali te brojke pa se ispostavilo da su podaci MORH-a krivi.

Zbog čega?

Nemam pojma, to njih treba pitati.

Osim toga, s obzirom na delikatnost tematike, na kakve ste problem nailazili tijekom samog procesa intervjuiranja?

Nikakve. Imali smo pedesetak potencijalnih kazivača, koje smo sveli na trideset.

S obzirom na početne teze i očekivanja, koja su vam bila najveća iznenađenja na koja ste naišli nakon što ste prikupili podatke i obavili intervjue?

Generalno uzevši, najinteresantnija jest činjenica da ne postoji nikakav obrazac kad je riječ o iskustvima prelaska iz JNA u HV. To se jedino može objasniti raznolikošću životnih iskustava čak i u profesiji poput vojske koja je po svojoj prirodi rigidna i dosta utječe na privatne živote.

Jedino što je zajedničko svim ispitanicima, osim jednome, jest da su se za vojnu profesiju odlučili zbog siromaštva. Taj podatak je neobičan jer pokazuje da je vertikalna mobilnost ili dostupnost obrazovanja bila nedostupna najširim masama i u socijalizmu.

Iz moje perspektive uvijek sam zaključivao da je u to vrijeme sve svima bilo dostupno, ali očito nije. Ti ljudi su izabrali vojnu profesiju jer je to bilo najisplativije za njihove roditelje koji su željeli obrazovati djecu.

To je bacilo jednu zanimljivu sliku na bivšu socijalističku državu koja se činila zemljom seljaka i radnika gdje je njima sve dostupno. No život je bio dosta oskudan što se danas zaboravlja. O socijalizmu se iz suvremene perspektive govori kao o totalitarnoj političkoj tvorbi tvorbi dok se socijalni moment sistema zaboravlja. O njemu se više i ne raspravlja.

Kad je riječ o iskustvima u JNA, zanimljivo je i kako su neki govorili o tome da su u vojsci prosperirali zbog svoje nacionalnosti s obzirom da Hrvata nije bilo previše u vojsci. I zahvaljujući tome brže su napredovali što je suprotno nekim ustaljenim vjerovanjima.

Što se samog prelaska tiče, tu nema nikakvog obrasca – neki su se sami javili Hrvatskoj vojsci, drugi su bili kontaktirani, od nekih je traženo da još neko vrijeme ostanu u JNA kako bi sakupili podatke…

No sami motivi prelaska mogu se ugrubo podijeliti na domoljubni osjećaj, tj. želju za priključenjem vojsci čijoj nacionalnosti pripadaju te pragmatične razloge u koje spada osiguranje egzistencije, briga za obitelj i sl. Vaše istraživanje je pokazalo određeni stupanj konformizma u odgovorima, tj. nastojanje da se istakne ovaj domoljubni razlog prelaska.

Ideološka priča o potrebi pomaganja hrvatskom narodu i težak trenutak u kojem se zemlja našla je prevladavajući diskurs kod ispitanika. Vjerujem da je dobrim dijelom to istinito i točno, no iz samih intervjua proizlaze i pragmatični razlozi, koje ne treba podcjenjivati. Ne smije se zaboraviti da je većina Hrvata, koja je bila u JNA, tamo i ostala. I njih su vodili neki pragmatični razlozi.

Ovi koji su prešli k nama su o svemu razmišljali. Ljudi ne djeluju na liniji velikih ideologija kao što je pripadnost naciji. To se događa samo kod rijetkih idealista. Ovi ostali važu svoje mogućnosti, gledaju što je bolje za njih, njihove obitelji. To treba razumjeti.

Nacionalno identitetski motivi su uvijek prožeti pragmatičnim, no možda zbog prevladavajućih nacionalnih diskursa ne izlaze u prvi plan, iako su prisutni.

Vaši ispitanici su prošli kroz nekoliko faza prihvaćanja i odbijanja unutar vojske u koju su prebjegli. No i okolina van profesionalnog okruženja nije im bila naklonjena. Ilustrativan je primjer stanodavca koji je zamolio svog podstanara hrvatskog časnika iz JNA da izađe iz stana.

Meni je najinteresantnije da su se ti ljudi na početku rata dobro uklopili te da su se osjetili iskorišteni u pozitivnom smislu. No kako je rat prelazio u više faze, pogotovo s izbijanjem sukoba u Bosni i Hercegovini te dolaskom UNPROFOR-a u Hrvatsku, odnosi su se počeli kvariti. Jedan dio tih ljudi je bio povučen iz oružanih snaga.

Zanimljivo je i kako na razini sustava nije postojao plan postupanja s ljudima, koji su iz JNA prešli u Hrvatsku vojsku, no pojedinačna iskustva pokazuju kako su neke od njih tražili da ostanu u JNA kako bi prikupljali podatke. Dakle, razmišljali su o tome na koji način da upotrebe njihova znanja, iskustva i samu činjenicu da žele prijeći. Kako to objašnjavate?

Na mikrorazini postojalo je povezivanje po principu poznanstva te se individualno odlučivalo o tome kako pristupiti ljudima koji su željeli prijeći na hrvatsku stranu. Dakle,na pojedinačnoj razini netko bi zaključio da su mu takvi časnici potencijalno korisni, a netko se s njima nije želio zamarati.
Sustavnog programa za prihvat nije bilo što je veliki propust.

Najduži navedeni citat jednog od ispitanika u objavljenoj knjizi jest opisivanje nikad do kraja razjašnjenih okolnosti ubojstva makedonskog ročnika u svibnju 1991. pred splitskom Banovinom. Zbog čega ste toj priči, koja je tek indirektno povezana sa samom tematikom knjige, posvetili toliko prostora?

banovinaTo što se događalo s ubojstvom makedonskog vojnika prilikom demonstracija škverskih radnika pred Vojno pomorskom oblasti je dosad opisivano samo izvanjski, bez priče ljudi koji su se nalazili u Banovini. Naš ispitanik je hrvatski časnik, koji se u to vrijeme nalazio u JNA, bio je na dužnosti u Vojno-pomorskoj oblasti. Dakle, njegova priča ima kvalitetu dvostrukog viđenja s obzirom da je riječ o čovjeku koji je poslije prešao na hrvatsku stranu. Bilo mi je zanimljivo pokazati kako je jedan takav ispitanik, gledao i sudjelovao u tim događanjima.
Ta priča baca jedno novo svjetlo na događaj koji se uglavnom jednostrano opisuje – ljudi su prosvjedovali, JNA je izazivala, došlo je do naguravanja. No ovdje je ilustrativno pokazana kaotičnost zbivanja na mikrorazini.

Analizirali ste novinske tekstove, koji se tiču navedene problematike, i ustvrdili kako jest postojao medijski pluralizam. No s obzirom na to da su o prelascima u pozitivnom svjetlu pisali iz tadašnje pozicije uglavnom marginalni listovi poput Ferala, a negativno mainstream mediji, dominantni diskurz je ipak bio neprijateljski kad je riječ o bivšim časnicima JNA?

Da, mainstream hrvatskog političkog raspoloženja nije imao povjerenja u te ljude jer su dolazili “s druge strane”. Premda to nije bila baš druga strana. To je bila i hrvatska vojska, koju su Hrvati plaćali i sudjelovali u njoj. To što je ona ukradena od strane Miloševića, to je druga priča. JNA je bila vojska koja je napala svoj narod. Ona nije do ’90. bila isključivo srpska vojska.

Pokazali ste da JNA do ’90. nije bila ni “posrbljivana” kako se misli s hrvatske strane, ali niti “rasrbizirana” kako će tvrditi sa srpske.

Da. JNA je oduzela oružje Teritorijalnoj obrani Hrvatske i Slovenije. Na taj način je srpski blok u Jugoslaviji ukrao JNA drugim republikama i ona je napala vlastite zemlje, Sloveniju i Hrvatsku, koje je trebala braniti. To je bacilo ljagu na JNA, koja se nije snašla u toj situaciji kad je trebala zaštiti zemlju što je bila njena ustavna zadaća. Situacija se mogla razriješiti na različite načine, politički se mirno razići. No kako god bilo, nije bilo potrebe da vojska sudjeluje u nasilnom razbijanju zemlje. To je sramota JNA koja je nastala na slavnim temeljima antifašizma, a završila u vlastitoj nesposobnosti i ideološkoj zatravljenosti te na koncu nacionalističkoj zaslijepljenosti.

Kad je riječ o znanstvenim pristupima proučavanju vojske, a i samoj vojsci, kakvo je općenito današnje stanje?

Istraživanja se množe, a moj dojam je da su studenti sve zainteresiraniji za temu, ne samo rata već i vojske generalno. Također dolazi i do institucionalnih pomaka kao što je stvaranje Sveučilišnog vojnog studija što je civilizacijski iskorak. Sadašnja vojska je mala i riješila se socijalne uloge rješavanja nezaposlenosti do koje je došlo za vrijeme rata i neposredno nakon te se profilirala u suvislu profesionalnu organizaciju, koja je prestala biti politički faktor. Naravno, ima tu još mnogo za napraviti. Vojska će uvijek biti tema apsurdnih šala što je jasno svakom tko je pročitao Švejka.

Mašenjka Bačić

1 comments

Trackbacks

  1. […] prilikom obljetnica po tom pitanju, nastao je i jedan magistarski rad na tu temu, a Ozren Žunec u svom istraživanju o hrvatskim oficirima u JNA  donosi svjedočenje o hrvatskom časniku, koji je u to vrijeme bio […]

  2. […] prilikom obljetnica po tom pitanju, nastao je i jedan magistarski rad na tu temu, a Ozren Žunec u svom istraživanju o hrvatskim oficirima u JNA  donosi svjedočenje o hrvatskom časniku, koji je u to vrijeme bio […]