Lice i naličje: splitski prosvjed pred Banovinom 6.5.1991. godine

Za razliku od službenog sjećanja, čini mi se prikladnijim navesti mišljenje jednog splitskog taksiste iz tog vremena: “Svima nam je žao onog vojnika iz Makedonije što je poginuo. Kao i u ovim demonstracijama, grad bi jednako morao biti solidaran u odluci da se u ulici u kojoj je poginuo taj mladić dade njegovo ime. On je jednako nevina žrtva kao i mi koji smo protestirali“ .

Događaji koji su 1991. godine obilježili dan uoči sv. Duje, sveca i zaštitnika grada Splita, natjerali su crkvene i gradske vlasti da odgode brižljivo planiranu svečanu procesiju gradskim ulicama. U kakvom je ozračju tada protekao sv. Duje svjedoči retoričko pitanje biskupa dubrovačkog mons. Želimira Puljića izgovoreno za vrijeme mise: “Pitamo se, Bože moj, u kakvim to vremenima živimo“. U istom broju Slobodne Dalmacije (8.5.1991.) u kojemu su zabilježene biskupove riječi, članak Jelene Lovrić, koji tumači ono što se događalo na splitskim ulicama 6. svibnja nosi naslov: “Neka nam Bog pomogne!“. Što nam se dogodilo tog kišnog, prohladnog svibanjskog dana da nam je, eto, bog potreban da bismo si to objasnili i koji bi nam zbog tih događaja trebao pomoći?

Hrvatska zastava i smrt ročnika

prosvjedPutem interne radio stanice u devet sati ujutro, predsjednik Nezavisnog sindikata Brodograđevne industrije Split (BiS) i predsjednik Hrvatske unije nezavisnih sindikata za srednju Dalmaciju (HUS) – Jure Šundov – pozvao je škverane da se okupe pred glavnim vratima Brodogradilišta, da bi sat vremena nakon toga oni krenuli put Komande Vojnopomorske Oblasti (VPO), u narodu poznatije pod imenom Banovina. Nešto prije jedanaest sati škverane i radnike iz brojnih drugih splitskih poduzeća kao i građane koji su se toj povorci priključivali dočekao je pred Banovinom kordon redarstvenika i pripadnika jedinica posebne namjene koji su svojim tijelima formirali živi štit. Iza njihovih leđa, a pred licem naroda,  Komandu VPO čuvala su dva oklopna transportera, jedan s istočne i jedan sa zapadne strane. U jedanaest sati radnici i građani probili su kordon nakon čega je nastao opći metež koji je rezultirao penjanjem prosvjednika na oklopni transporter, hrvanjem s vojnikom koji je bio u transporteru za mitraljezom i pucanjem iz vatrenog oružja. Vojnik za mitraljezom, Svetlančo Nakov iz sela Laki u Makedoniji uz pomoć vozača transportera, Slave Jovanova iz Strumičkog sela Vasilevo, othrvao se iz “zagrljaja“ Ivana Begonje, tada tridesettrogodišnjeg zaposlenika Brodogradilišta, povukao poklopac transportera i sa svojim sunarodnjakom ostao u njemu nekih sat vremena. U pucanju je smrtno stradao Saša (Saško) Gešovski iz Kavadaraca, a ranjen je Toni Stojčev iz Makedonske Kamenice. Nakon pucnjave jedan od prosvjednika se ponovo popeo na transporter i na njega postavio hrvatsku zastavu, a drugi radnik bacio je molotovljev koktel na kantu za benzin na boku transportera. Iako je vatra gorila, do eksplozije ipak nije došlo. Tadašnji donačelnik Marin Mihanović oko podne obavjestio je prosvjednike da su Prometovi autobusi zaustavili napredovanje triju oklopnih transportera pred južnim izlazom iz marjanskog tunela. Na povike da se transporter s posadom baci u more Mihanović je uzvratio pragmatičnom kalkulacijom: “Zašto da ga bacamo, to je naša imovina i nama će trebati“ (Slobodna Dalmacija, 7.5. 1991.). Nakov i Jovanov izlašli su iz transportera i pobjegli kroz podrumska vrata u zgradu. Tadašnjeg gradonačelnika Onesina Cvitana, koji je za vrijeme eskalacije nasilja prisustvovao svečanom otvorenju nove rotacije Slobodne Dalmacije, komandant VPO Mile Kandić obavjestio je iz Knina da je pred zgradom poginuo vojnik. Oko podne Cvitan brodom je stigao pred Banovinu nakon čega je s ostalim dužnosnicima sudjelovao u pregovorima sa zamjenikom Kandića – kontraadmiralom Josipom Ercegom i generalom potpukovnikom Marijanom Ljubičićem. Oko jedan sat popodne na visoko koplje na pročelju Banovine Ivica Balić postavio je hrvatsku zastavu, a negdje iza dva sata u oklopni transporter ponovo je ušla posada i zajedno s bivšim predsjednikom Izvršnog Vijeća Skupštine općine (IV SO) Split Goranom Pavlovom i na njemu načičkanim radnicima transporter “se priveo“ k Policijskoj upravi.

Paralelno s početkom ovih zbivanja građani Splita blokirali su  sve preostale prilaze Banovini uključujući i morski put. Izlaz iz ratne luke Lora blokiran je s dvanaest kamiona Prerade i trima Prometovim autobusima, dok je izlaz iz vojarne Dalmatinskih brigada na Visokoj onemogućen kamionom i osobnim vozilima. U tadašnjoj Ulici žrtava fašizama pred tadašnjom Jugoplastikom, samo jedan nepromišljeni potez mogao je rezultirati mnogo većom tragedijom od one koja se u to vrijeme već odigrala pred Banovinom. Prosvjednici u velikom broju živim zidom zaustavili su i okružili pet vojnih kampanjola, te kamion pun vojnika. Ipak, nekim čudom situacija se nije otela kontroli. Oko dva sata dio vojnih vozila i vojnika je u policijskoj pratnji, ali i u pratnji građana, ispraćen u Policijsku upravu, dok je drugi dio vraćen u kasarne. Ratomir Vranješ, tadašnji načelnik PU Split, prema redakcijskom izvještaju Slobodne Dalmacije, u 17:30 je izjavio “da je Split opet miran grad“ (Slobodna Dalmacija, 7.5. 1991.).

Kontradikcije medijskog izvještavanja – interpretacija o mirnom prosvjedu

prosvjed 5Analizom onodobnih tiskanih medija s prostora bivše Jugoslavije koji su pisali o splitskom prosvjedu te usporedbom sjećanja aktera s navedenim zapisima, osim što se uočava pozamašan broj kontradikcija, mogu se izdvojiti dva skupa međusobno isključivih interpretacija. Prema prvoj interpretaciji splitski prosvjed bio je miran i spontani iskaz golorukog naroda te i sjećanje na njega želi biti upravo takvo. On, međutim, nije bio miran, nije bio spontan, niti je narod bio goloruk. Ono što ostaje od navedene formulacije dominantnog nacionalnog diskursa jest jedino to da je splitski prosvjed bio iskaz naroda. Da prosvjed nije bio spontan svjedoči i sam njegov organizator Jure Šundov u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju (8.5. 1991.) ističući da se ideja za miran prosvjed rodila deset dana prije samoga prosvjeda te da je u tom smislu, on kao sindikalni čelnik, poduzeo sve u njegovoj moći da planirani prosvjed prođe bez incidenta. O prosvjedu je bila obaviještena policija i gradonačelnik što je potonji potvrdio, kao i tadašnji načelnik PU Split. Da prosvjed nije bio miran, mada mu je možda i bila takva namjera, grubo demantira stvarnost. Prosvjed u kojemu je poginuo jedan vojnik i u kojemu je jedan ranjen, a više građana ozlijeđeno, te koji je zbog loše organiziranosti mogao imati još tragičniji epilog ni uz najbolju volju se ne može okarakterizirati kao miran prosvjed.

Novinar Novog Lista Stojan Obradović, koji je tada izvještavao iz Splita, o “izvrsno“ organiziranom prosvjedu navodi sljedeće: “Podignuti desetine tisuća ljudi sa posla i povesti ih na demonstracije, gdje s druge strane stoji naoružana sila, predstavlja u mnogočemu potez neodgovornih pa i bolesno ambicioznih ljudi koji ipak ne razmišljaju o sredstvima za ubiranje političkih poena. Jure Šundov jedan od šefova Hrvatske unije sindikata koja je preuzela organizaciju ovih demonstracija prije izlaska iz Brodogradilišta nudio je jamstvo da je spreman odgovarati i za svako razbijeno staklo, a korak je nedostajao do velike tragedije. Nema dileme da je među masom demonstranata bilo naoružanih i onih koji su pucali. Suludo je bilo i pomisliti da u naprečac sakupljenoj masi neće biti provokatora, te da je u čitavoj toj situaciji uopće moguće kontrolirati masu nakon jednog ispaljenog hica pa i bez toga. Da li je Hrvatska unija sindikata, inače žigosana kao državni sindikat, stekla nove simpatizere i članstvo, ne znamo ali da se bavi poslom koji ne zna i koji joj ne priliči u to nema sumnje“ (11.5. 1991.). Kao što je vidljivo isti novinar navodi da je među prosvjednicima bilo naoružanih ljudi te nastavlja: “Noćna pucnjava (zasad valjda u zrak) u Splitu više nije rijetkost. Noć prije demonstracija praštalo je na nekoliko mjesta u gradu. Dok su se građani razilazili s demonstracija, mogli su se vidjeti naoružani civili“ (Isto.) Da narod nije bio goloruk ne potvrđuje samo Novi List već i gotovo sve ostale dnevne novine i tjednici u Hrvatskoj. U prikazu borbene spremnosti i naoružanja najdalje je, kao i obično, otišao Slobodni Tjednik, (11.5. 1991.) koji inače ne bi trebalo uzimati kao pouzdan izvor da u ovom slučaja nije svom izvoru – Mati Sabljiću – zakomplicirao život iznoseći njegovo hvalisanje količinom oružanja i njegovu izjavu u kojoj tvrdi da je pucao na Komandu. Zbog te je izjave 6. lipnja 1991. uhićen na isti dan kada su uhićeni i glavni protagonisti s transportera – Roland Zvonarević, Branko Glavinović i već spomenuti Ivan Begonja. Način na koji je njegov novinar – Tomislav Tardelli, tj. Robert Pauletić – naknadno demantirao samoga sebe i svoj izvor graniči sa zdravim razumom (15.6. 1991.).

Kontradikcije medijskog izvještavanja – iskaz nacionalističkog divljanja

prosvjeddPrema drugoj interpretaciji prosvjed je bio iskaz nacionalističkog divljanja u kojemu su falange zla (Politika Ekspres, 7.5.1991.) odazivajući se na Tuđmanov poziv na linč izašle na ulice grada Splita i ubile Sašu Gešovskog. Kada se ova formulacija, koja sažima dominantni srpski nacionalni diskurs, usporedi sa prošlom stvarnošću od nje ostaje tek to da je splitski prosvjed bio masovni događaj koji je bio obilježen i divljanjem i čiji je jedan snimljeni odsječak obišao čitav svijet. Imenovati sve prosvjednike falangama zla ipak je samo tada tipično novinarsko generaliziranje koje je u ovom slučaju trebalo homogenizirati i uvjeriti tadašnju srpsku javnost o pravom karakteru, da se poslužim rječnikom toga vremena – mlade hrvatske demokracije. Počevši od Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (Večernje novosti, 24. i 25. 9. 1986), dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji i balvan revolucije u Hrvatskoj, nekadašnje kriterije zamjenjuju oni etnički, odnosno nacionalni. Da su nacionalni kriteriji zamijenili i one ekonomske, svjedoči otpuštanje građana srpske nacionalnosti tijekom 1991. kao i pritisak na one koji još nisu izgubili svoje radno mjesto da se javno izjasne i daju podršku – tadašnjim rječnikom kazano – hrvatskom vrhovništvu, a protiv divljanja Martićevih terorista. O tomu postoji mnoštvo zapisa iz tog vremena, a o tomu je tada često, između ostalih, pisao i Šenol Selimović u Nedjeljnoj Dalmaciji. Nacionalni kriteriji nisu, međutim, zamijeni samo one ekonomske već i one ljudske. Nije li iskaz nezadovoljstva građana srpske nacionalnosti u Splitu spram evidentnih nasilja nad hrvatskim stanovništvom u tadašnjoj Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajini trebao biti prije svega ljudski iskaz, a tek potom, i to možda – nacionalni? Imajući to u vidu, ne bi li trebali iskaz nezadovoljstva građana Splita spram Jugoslavenske narodne armije (JNA) tumačiti kao ljudski iskaz, iako su ih i sami građani tumačili kao hrvatski? Iako je govor tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana 5. svibnja 1991. u trogirskom hotelu Medena nedvosmislen, naivno je iz njega izvlačiti zaključak o isključivo Tuđmanovoj odgovornosti za splitski prosvjed ili iz njega izvlačiti zaključak da je Tuđmanov govor bio njegov povod. Tu su vrstu zaključivanja, međutim, primijenili svi srbijanski mediji, a posredstvom TANJUGA i ostali republički mediji, svaljujući svu odgovornost na hrvatski državni vrh. U tomu su ih revno pratili stavovi koji su dolazili iz Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO) i iz zapovjednog vrha JNA. Izvještaj sa sastanka Tuđmana s predsjednicima dalmatinskih općina i predstavnicima Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) objavio je u Slobodnoj Dalmaciji Davor Marić (6.5. 1991.).

Dva dana kasnije, a zbog napada splitskog HDZ-a na tu novinsku kuću zbog navodnog nekorektnog izvještavanja, redakcija je transkribirala tonski zapis sastanka i objavila sporni dio Tuđmanova govora. Naime, nakon što je Ante Tudić iz Sinja izvijestio predsjednika o tada uistinu katastrofalnim okolnostima u kojima živi stanovništvo Cetinske krajine i iznio zahtjev da im se dopusti da odu u Kijevo umrijeti zajedno s njima, Tuđman je preporučio: “Ali znate što možete: mogli ste otići, ovo što ste meni kazali, mogli ste otići sa sto, dvjesto, petsto, tisuću, pet tisuća ljudi ovdje pred Komandu, Vojnopomorsku, i postaviti im zahtjev: kako to da dopuštate da tamo četnici zarobe naš čak i kamion s hranom? I ostat, prema tome, pred tom komandom ako hoćete tako dugo dok ne izvrši tu svoju zadaću da osigura pravni poredak (Duži pljesak) Prema tome, i mislim da ste to napravili, da to napravite, da biste ih prisilili. I zovite strane novinare, pišite o tomu, govorite o tomu, stvarajte jednu atmosferu o tomu. Znači, neću biti samo ja i drugi ljudi iz vrhovništva koji će sami o tomu govoriti. Zasad imamo i te metode i budite uvjereni da će biti uspješne. Znači, ako su oni radnici tamo izvojštili to da stave stijeg Republike Hrvatske čak i na vojnu ustanovu (misli se na Vojnoremontni zavod u Šibeniku, op. SD) možete vi postići i ovim metodama sada. A ako će trebat, kad će trebat, onda ćemo ići i oružjem. Ali zasada, mislim da možete na taj način to postići…“ (8.5.1991.).

prIako je ovaj govor nedvosmislen, unatoč splitskom HDZ-u da ga semantičkim analizama na rubu pameti učini dvosmislenim, ipak je teško izvlačiti gore spomenute zaključke. Naime, ako je vjerovati Šundovu, prosvjed je bio planiran devet dana prije spornog sastanka. Na kraju krajeva to i nije bio govor u kojemu se predsjednik obraćao javnosti, a javnost je o njegovu sadržaju mogla saznati tek ujutro kada se taj broj Slobodne Dalmacije pojavio na kioscima. Iz tih je razloga teško izvlačiti zaključak o Tuđmanovom govoru kao povodu prosvjeda. Zašto je teško izvlačiti zaključak o isključivoj Tuđmanovoj odgovornosti? U to se doba on našao u nezavidnoj situaciji čak i unutar svoje stranke. U više je navrata morao apelirati na smirivanje strasti jer je bio svjestan da nepromišljene reakcije mogu rezultirati uvođenjem izvanrednog stanje u kojemu bi vojska de facto imala vlast u svojim rukama. S obzirom na tadašnju sedmodnevnu blokadu Kijeva od strane JNA i Martićevih milicionara (od 28.4.1991.), na pogibiju dvanaest redarstvenika u Borovu Selu i pogibiju redarstvenika Franka Lisice na brdu Štikovača nad Polačom (2.5.1991.), Tuđmanu su sve češće pristizali zahtjevi da se poduzmu odlučnije mjere prema pobunjenim Srbima i JNA. Neki od tih zahtjeva su bili u najblažu ruku sumanuti, ali i očekivani u kontekstu ratne psihoze. I ako mu je već i u svojoj stranci bilo sve teže braniti svoju politiku taktiziranja i besplodnih pregovaranja s ostalih pet predsjednika republika, utoliko mu je još teže bilo braniti se od kritika koje su stizale iz redova opozicije. Jedina stranka koja je podržavala Tuđmanovu taktiku pregovaranja bila je Račanova Stranka demokratskih promjena (SDP). U kontekstu potencijalnog uvođenja izvanrednog stanja najmanje što mu je trebalo jest otvoren sukob s vojskom. Sukob se, međutim, dogodio i u tom je sukobu pala prva žrtva na teritoriju Republike Hrvatske. Tuđman je nepobitno dao zeleno svjetlo idejama da se prosvjeduje pred Komandom VPO, ali one bi se ostvarile i bez njegova blagoslova, što uostalom potvrđuje val prosvjeda koji je početkom svibnja buknuo u dalmatinskim gradovima. Značenje splitskog prosvjeda, gledano sa stajališta “visoke politike“, tumačio se na trodnevnoj izvanrednoj sjednici predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), gdje je hrvatski član predsjedništva Stipe Mesić stavio potpis na dokument koji je gotovo cijela hrvatska politička scena ocijenila kapitulacijom. Ako se odgovornost već treba tražiti u nekomu, onda je točnije nju pronalaziti u onomu koji je te prosvjede organizirao. Ali čak je i tu teško govoriti o isključivoj odgovornosti. Isključiva odgovornost nalazi se u općem ubojitom kontekstu i konkretnom ubojici. Opći će kontekst, nažalost, postati takav da se žrtve više neće moći imenovati već samo numerički i hladno bilježiti, dok će se konkretni ubojica utopiti u moru drugih konkretnih ubojica.

Previše misterija, premalo volje

Smrt Saše Gešovskog koji nije mogao birati grad ni republiku u kojoj će odslužiti vojni rok, kao što to nisu mogli birati ni njegovi hrvatski vršnjaci, unutar jedne i unutar druge interpretacije postat će dobro iskoristiva metafora. Prema prvoj interpretaciji, njega je ubio oficir jer je Saša odbio pucati na goloruki narod te je shodno tomu poginuo za mladu hrvatsku demokraciju i za slobodnu i nezavisnu Makedoniju. Prema drugoj interpretaciji, njega je ubio pripadnik hrvatske policije te je shodno tomu poginuo za obranu Jugoslavije. Roditelje Saše Gešovskog, oca Goceta i majku Cvetu, danas, jednako kao i prije dvadeset tri godine, teško mogu utješiti gore navedene formulacije i dinari kojima ih je ponudila delegacija Splita 23. svibnja 1991. prilikom posjete njegovim rodnim Kavadarcima. Odbili su novčanu pomoć, ali i njihove izraze sućuti (Slobodna Dalmacija, 28.5. 1991.). Kao i mnogobrojni drugi roditelji koji su izgubili djecu diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i oni žele pravdu. Svojedobno podignuta optužnica za prekoračenje ovlasti i ubojstvo koja je teretila Ivana Vrdoljaka, gardistu iz Kaštel Sućurca (Nedjeljna Dalmacija, 16.6. 1991, Slobodni Tjednik, 15.6. 1991.), odbačena je zbog nedostatka dokaza. Previše se misterija bilo nadvilo nad tom nesretnom smrću, a premalo je bilo volje za suradnjom civilnih i vojnih forenzičara. Oni su već bili u ratu. Danas, u miru, ostaje jedino sjećanje na taj prerano izgubljeni život i burni svibanjski prosvjed. O tomu kako bi se trebalo sjećati Grad Split i Splitsko dalmatinska županija ukoričila je u voluminoznu monografiju glavnog i odgovornog urednika Jure Šundova povodom dvadesetogodišnjice prosvjeda. Za razliku od tog službenog sjećanja, čini mi se prikladnijim navesti mišljenje jednog splitskog taksiste iz tog vremena: “Svima nam je žao onog vojnika iz Makedonije što je poginuo. Kao i u ovim demonstracijama, grad bi jednako morao biti solidaran u odluci da se u ulici u kojoj je poginuo taj mladić dade njegovo ime. On je jednako nevina žrtva kao i mi koji smo protestirali“ (Slobodna Dalmacija, 8.5. 1991.). Ova jednostavna misao presijeca točno na pola obje sukobljene interpretacije. Nije žrtva samo tragično preminuli Saša. U tom vremenu i u tom prosvjedu svi su bili žrtve. Iako ovi potonji na taj dan nisu platili toliko veliku cijenu kao on, dio njih će tu cijenu platiti kasnije u nekim drugim gradovima i na nekim drugim ratištima. I ne bih rekao da je takvo stajalište relativizacija jer, i sa njim i bez njega, sasvim je jasno od kuda je zapuhao vjetar. Varalice vrte novčić s dva lica, a pošteni se nose, kako znaju i umiju, s njegovim licem i naličjem. L’envers et l’endroit.

Ivan Lorger

Trackbacks

  1. […] U posljednje vrijeme, osim službene šutnje prilikom obljetnica po tom pitanju, nastao je i jedan magistarski rad na tu temu, a Ozren Žunec u svom istraživanju o hrvatskim oficirima u JNA  donosi svjedočenje […]

  2. […] U posljednje vrijeme, osim službene šutnje prilikom obljetnica po tom pitanju, nastao je i jedan magistarski rad na tu temu, a Ozren Žunec u svom istraživanju o hrvatskim oficirima u JNA  donosi svjedočenje […]