Kolumnjara: Regionalizam i jadranska orijentacija u sukobu sa stvarnošću

Teško je očekivati da će Vlada skupiti dovoljno hrabrosti da potpuno ukine županije i konačno ustroji zemlju na gospodarski i povijesno utemeljenoj regionalnoj osnovi. A i zašto bi to radila, kad se svako malo pojave slučajevi nesretne sirotinje koju treba socijalno zbrinuti. 

Malo je tako izlizanih fraza prisutnih u političkom životu zemlje, poput regionalizma i jadranske orijentacije, čija je prisutnost u javnom prostoru obrnuto proporcionalna stvarnim aktivnostima na rješavanju tih pitanja. U istinitost ove tvrdnje možemo se uvjeriti analizom dvaju vezanih vijesti objavljenih u razmaku od samo tri dana. Tako je prvo Slobodna Dalmacija 20. ožujka objavila tekst pod naslovom Dalmatinski župani ne žele ujedinjenu Dalmaciju, da bi 23. ožujka u Novom listu bila tematizirana problematika legendarne dužuobalne linije na relaciji Rijeka-Dubrovnik, kojoj prijeti trajno ukidanje.  Iako se ove dvije vijesti čine naizgled nepovezane, teško bismo ih mogli razumjeti neovisno jednu od druge.

Nakon što je dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić iznio svoj stav o regionalizaciji i teritorijalnom ustroju RH prema kojem se četiri dalmatinske županije trebaju ujediniti, i to na način da Splitu pripadne najviše 40 posto regionalnih središta institucija, a Dubrovniku, Šibeniku i Zadru ostalo, ovisno o djelatnosti, uslijed čega bi se dalmatinske županije trebale organizirati u jednu zajednicu županija, dok bi veći gradovi preuzeti ovlasti županija, naišao je na unisoni otpor dalmatinskih župana. Iako bi se na taj način postiglo da ne bi bilo klasičnog središta regije, a predsjedatelji regije bili bi župani koji se rotiraju, ovaj prijedlog iz njihove vizure izgleda doista bogohulno. I to iz posve razumljivih razloga. Ne treba biti vrhunski politički analitičar da bi se razumjeli uzroci ovakvog otpora prvom suvislom prijedlogu, inače zakletog neprijatelja javnog interesa, Andre Vlahušića. Očekivati naime višu razinu javne svijesti od ljudi koji su zaposjeli vlastite feude, koji uglavnom služe za uhljebljivanje stranačkih kadrova, uz zanemarivu količinu odgovornosti zvuči doista iluzorno. Na tu kartu očito je igrao i Franjo Tuđman, rascjepkavši Dalmaciju u četiri zasebne županije, ne bi li spriječio izgradnju regionalne samosvijesti. Ako je suditi po reakciji župana na ovaj prijedlog, u tome je svakako uspio. Tako zadarski župan Stipe Zrilić kaže kako njemu taj prijedlog nesuvislo izgleda. Unatoč tome što nije do kraja upoznat s tom inicijativom, već mu i sam prijedlog ne izgleda ozbiljno. Po njegovim riječima, na taj bi se način sustav koji već imamo samo još više usložnjavao, poentiravši s tvrdnjom kako ovaj ustroj županija koji imamo nikome ne smeta i ne treba ga dirati.

Da bi potkrijepio vlastite navode, Zrilić je čak rekao: “Ako dubrovački gradonačelnik ima takve namjere, neka spaja svoju županiju s kojom god hoće. Mi smo svoje rekli kroz donesene deklaracije, želimo očuvati ovaj ustroj koji jest, a to je da Zadar bude sjedište Zadarske županije. To je naš stav od kojega ne odstupamo. I to na način da se ovakve županije sačuvaju kakve jesu, da ne ide nitko ni na čiju štetu. Nije Dalmacija nikakva homogena, niti prirodna, niti društvena ili prometna cjelina. To je naprosto nemoguće jer je nehomogena i neće onaj s Paga ići u Dubrovnik u HEP ako njima pripadne. To je jedna nefunkcionalna cjelina gdje tako nešto ne igra”. Za razliku od njega, šibenski župan Goran Pauk ipak priznaje očito, da Dalmacija čini jednu cjelinu, dok hrabri Zlatko Ževrnja stoji na liniji domovinskog jedinstva tvrdeći kako bi to bio put u dezintegraciju Hrvatske. Podršku sveopćoj odbijenici pružio je i dubrovačko-neretvanski HDZ, koji je ujedno i na vlasti u županiji, čime je ovaj probni balon definitivno pokopan.

No kako sudbina često zna bit ironična, stvarnost je gotovo momentalno demantirala tu navodnu krajnju nuždu za opstankom županija. Naime, nakon što je predsjednik uprave Jadrolinije Alan Klanac rekao: “Nemamo puno vremena. Mi početkom travnja moramo krenuti u prodaju karata, a to znači da moramo što prije postići dogovor. Državne subvencije više nema i potrebno je namaknuti 11 milijuna kuna kako bi linija opstala. Jadrolinija je iz svojih prihoda osigurala 3,5 milijuna kuna te smo predložili model po kojem bi lokalna samouprava, shodno broju putnika, dala svoj doprinos. U osnovi je riječ o modelu koji već odavno postoji kad je riječ o sufinanciranju aviokompanija s low-cost letovima. Ukupno govorimo o 41 000 turista i   6800 vozila, koji našom linijom dolaze u Rijeku, Dubrovnik, Korčulu, Split, Stari Grad i Sobru. To je svakako važan doprinos kvaliteti sezone tako da je korist daleko veća od troška subvencioniranja. Dobar je tu primjer Dubrovnika, gdje su turisti koji dolaze dužobalnom linijom svakako važniji i zahvalniji od gostiju s cruisera, koji sve imaju na brodu i tamo troše daleko više nego u samom gradu. O potpori namjeravamo razgovarati i s predstavnicima Hrvatske turističke zajednice. Nastojimo liniju zadržati, ali sami više ne možemo. Nakon Jadrolinije najviše novca trebala bi izdvojiti Dubrovačko-neretvanska županija i Grad Dubrovnik, svaki po 1,5 milijuna kuna. Zatim slijedi Splitsko-dalmatinska županija te gradovi Split i Rijeka, svaki s milijun kuna. Grad Korčula bi trebao izdvojiti 600 000 kuna, Hvar 550 000 kuna, Primorsko-goranska županija 250 000 kuna te Općina Mljet 50 000 kuna. Ukupno bi se na ovaj način prikupilo 7, 65 milijuna kuna, što bi kad se pridoda doprinos Jadrolinije bilo sasvim dovoljno za sezonske troškove održavanja linije u razdoblju od 1. lipnja do 30. rujna”, suočili smo se pravom slikom svrsishodnosti opstanka četiriju županija u Dalmaciji. Dok svi prozvani gradonačelnici, izuzev Baldasara imaju najbolju volju pomoći opstanku linije, ali nemaju dovoljnu količinu sredstava, vodeći ljudi županija nisu se niti oglasili. Zahvaljujući čemu je konačno ukidanje ove tradicionalne dužuobalne linije posve izvjesno.

Iako nas ovakav razvoj događaja iznova dovodi do pitanja čemu uopće županije kao takve, teško je očekivati da će Vlada skupiti dovoljno hrabrosti da ih potpuno ukine i konačno ustroji zemlju na gospodarski i povijesno utemeljenoj regionalnoj osnovi. A i zašto bi to radila, kad se svako malo pojave slučajevi nesretne sirotinje koju treba socijalno zbrinuti. Poput gotovo dvodesetljetnog omiškog gradonačelnika, inače profesora povijesti po struci, koji je u sebi otkrio nagli poriv ka samaritanstvu prema starima i nemoćnima, došavši im pomoć kao novi ravnatelj doma umirovljenika.

Dragan Markovina

Druge Koumnjare:

Domobranski konsenzus hrvatskih medija

Split – 24 godine nezabilježenog progresa

Od Šakića do Šimunića sve je isto

0 comments

Trackbacks

  1. […] Regionalizam i jadranska orijentacija u sukobu sa stvarnošću […]

  2. […] Regionalizam i jadranska orijentacija u sukobu sa stvarnošću […]