Kolumnjara: Od Šakića do Šimunića sve je isto

Da bismo shvatili  zašto je gro mlađe generacije tako fanatično odan ustaškoj ideji, trebamo se vratiti nekoliko godina unazad, preciznije u 1998. godinu.

Oveća skupina od nekih sedam do osam tisuća kromanjonaca u srijedu se iznova na poljudskom stadionu, tijekom utakmice između Hajduka i Dinama, odala ustaškim sentimentima, kličući “Za dom spremni“ i “Ajmo ustaše“. Nas preostalih tisuću do dvije ljudi mogli smo samo gledati to samozadovoljno kolektivističko orgijanje kojim se usput iznova pljunulo na povijest kluba, o čemu su nedavno pisali Boris Dežulović i Jurica Pavičić, pa nema smisla da ovdje to ponavljamo.

DINKO SAKICDa bismo shvatili zašto je tome tako, tj. zašto je gro mlađe generacije tako fanatično odan ustaškoj ideji, trebamo se vratiti nekoliko godina unazad, preciznije u 1998. godinu. Te su godine naime, upornošću jednog aktivista austrijske i hrvatske vlasti, pod međunarodnim pritiskom bile primorane izručiti, kada je riječ o Austriji, te osuditi govorimo li o Hrvatskoj, posljednjeg ustaškog zapovjednika koncentracionog logora u Jasenovcu, zloglasnog Dinka Šakića. Taj čovjek, koji je do tada živio mirnim penzionerskim životom u austrijskoj provinciji, dajući povremeno intervjue hrvatskim medijima, u kojima je redovito tvrdio kako je ponosan na svoje djelovanje te kako bi opet napravio isti izbor, uskoro je postao heroj ulice u Hrvatskoj, posebno njezinog navijačkog elementa. Pri čemu naravno nije bilo riječ ni o kakvom buntu, tj. dišpetu, što su sve učestaliji izrazi kojima se pokušava minorizirati stvarno stanje stvari prema službenim vlastima. Radilo se naime o savršenoj koordinaciji vlasti i ulice unutar koje je ulica otvoreno uzvikivala ono što vlast doista misli, ali ne smije iskazati, dok se vlast na sve načine trudila ostaviti dojam kako se ustaškom zločincu sudi isključivo zbog pritiska iz inozemstva. Tako je dobrih godinu dana od njegovog hapšenja svaka utakmica hrvatske nogometne reprezentacije ili pak derbi između Hajduka i Dinama, bilo prožeto skandiranjem Dinku Šakiću. Izlišno je i napominjati da su se reporteri, koji su prenosili utakmice pravili da ništa ne čuju, u čemu su imali podršku sudaca i vrhova HNS-a. Ukratko govoreći, skandiranje ustaškim zločincima kod nas je postala već tradicionalna praksa. No sasvim pouzdano možemo ustvrditi da je Hrvatska jedina zemlja na svijetu u kojoj se javno i bez ikakve reakcije vlasti i šire javnosti, skandiralo zapovjedniku logora smrti.

Isti stav zauzelo je i aktualno vodstvo reprezentacije i saveza povodom idiotskog Šimunićevog ispada. Nevjerojatna je količina relativizacije, otvorenog solidariziranja i kolektivnog žaljenja nad slučajem Šimunić i nad njim samim. Posebno zanimljiv prilog tom festivalu izrugivanja nacističkim žrtvama ponudio je Damir Vrbanović u razgovoru za Index, koji se ubio od retoričkih akrobacija, pokušavajući de facto dati do znanja kako Savez ne nalazi ništa sporno u Šimunićevoj ustašiji, ali eto ta nesretna FIFA ima neka svoja pravila pa će ga kazniti. Drugim riječima, od Šakića do Šimunića sve je ostalo isto, samo Njega nema, da parafraziramo regionalni pop-hit od prije par godina. Da su i Šimunić i poljudski arijevci itekako dobro znali sto viču i kome skandiraju, najjasnije je iz aktualnog odnosa prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, koja je sve otvorenije izvrgnuta nastojanjima da ju se potisne u status građana drugog reda. Što je bila temeljna misao vodilja izvornog ustaštva.

Ono što takvima, barem kada je riječ o poljudskoj masi treba uvijek iznova ponavljati, a što ih sasvim izvjesno nervira je zapis Vicka Krstulovića o prvom oslobođenja Splita iz 1943. godine. “Split je moj rodni grad. U djetinjstvu: kraj, početak i centar mog svijeta. Od njega sam naučio kako se slobodarski i revolucionarno misli, kako se preziru strah i smrt, kako mrze nepravda i nasilje; bio sam njegov proleter, sindikalist, organizator štrajka i demonstracija; u njemu sam 1939., kao radnik, postao politički sekretar Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju, iz njega sam 1941., s njegovim najhrabrijim građanima, otišao u partizane. I samo dvije godine nakon toga evo me u Splitu kakvog ni u svojim najružičastijim revolucionarnim snovima nisam mogao usniti: sav blista u crvenilu! Gotovo nema broda, barke, motornog vozila, bicikla, ni kuće na kojoj se ne vijori komad crvenog platna. A svaki Splićanin je našao nesto crveno i zakitio se. Na Marjanu je vijorila ogromna crvena zastava. Cijeli Split je na nogama. Pjevaju ‘Marjane, Majane’…Uzbuđen sam i jedva sam čuo Cecu kako kaže, gledajući te silne crvene zastave: ‘Sav je Split otišao ulevo’“.
Istovremeno s ovim događajem u vodstvu ustaškog pokreta počele su kolati ideje o bijegu u Austriju i predaji zapadnim Saveznicima. Zanimljiva je ta odluka “herojske ustaške, domoljubne vojske”. Pobjeći pred šačicom antinarodnih komunističkih elemenata u Austriju i to pod punim naoružanjem, umjesto da brane ideju i zemlju do koje im je, navodno toliko stalo, mogu samo karakterne pičke. Kakve su i svi oni koji danas urlaju njihove pozdrave, skriveni u masi i svjesni da ne rade ništa društveno subverzivno.

Dragan Markovina

foto: titanik.bloger.index.hr

1 comments
Split Street Foto
Split Street Foto

jos jedna kolumnjara koja vrijeđa sve sto je drugo i drugačije od njegovog stava.

Trackbacks

  1. […] Od Šakića do Šimunića sve je isto […]

  2. […] Od Šakića do Šimunića sve je isto […]

  3. […] Od Šakića do Šimunića sve je isto […]