Kolumna omiškog pirata: Salò ili ekstremna kritika fašizma

U srijedu, 23. rujna, obilježila se 72. obljetnica uspostavljanja Talijanske Socijalne Republike, nacističke marionetske države koja je unatoč svom kratkom vijeku imala značajan politički utjecaj na talijansku državu. Povodom te obljetnice, analizirat ćemo kontroverzni film poznatog talijanskog redatelja Piera Paola Pasolinija “Salò ili 120 dana Sodome” koji se među mnogima smatra podcijenjenim i nepriznatim remek-djelom filmske umjetnosti.

Pier Paolo Pasolini kao kontroverzna ličnost

Talijanska Socijalna Republika ili Salska Republika uspostavljena je 23. rujna 1943. godine, a kao glavni grad određen je gradić Salò. Predvođena fašističkim vođom Benitom Mussolinijem, funkcionirala je kao marionetska država nacističke Njemačke sve do travnja 1945. godine. Bila je drugi i zadnji predstavnik fašizma u Italiji, a protezala se na nešto više od pola teritorija današnje Italije. Osim Njemačke, Japana i drugih marionetskih država, nitko je nije priznao.

Posljednji film Piera Paola Pasolinija, kontroverznog talijanskog renesansnog čovjeka – redatelja, pjesnika, novinara, filozofa, prozaika, glumca, kolumnista – nosi ime Salò ili 120 dana Sodome, referirajući se time upravo na gorespomenuti glavni grad Talijanske Socijalne Republike te zločine koji su počinjeni u ime fašizma između 1943. i 1945. godine. Pasolini, poznat kao autor brojnih filmova koji su svojom transgresivnošću i kritikom šokirali javnost, bio je glasan protivnik konzervativnosti, klera, buržoazije i globalizacije koji su nakon Drugog svjetskog rata proždirali talijansku stvarnost. Salò ili 120 dana Sodome, slobodna ekranizacija knjige 120 dana Sodome Marquisa De Sadea, njegov je najeksplicitniji i uvjerljivo najšokantniji, ali i najpoznatiji, film.

Snimljen 1975. godine, neposredno prije Pasolinijeve preuranjene smrti, Salò ili 120 dana Sodome odmah je izazvao goleme kontroverze te je bio zabranjen u mnogim zemljama (u nekima od njih je zabranjen i danas). Priča je vrlo jednostavna: četvero bogatih, korumpiranih fašista otima osamnaestoro tinejdžera koje zatim mentalno i seksualno zlostavljaju 120 dana, nakon čega ih egzekutiraju. Film je izazvao zgražanje svojim eksplicitnim scenama golotinje, seksualnog zlostavljanja, nasilja i koprofagije. Nažalost, zbog njegove izravnosti i beskompromisnosti, mnogim je kritičarima, a i ostalim gledateljima, promakao bogat podtekst i kritika koju je Pasolini tim scenama dao.

Dekadencija i dehumanizacija ljudskog bića

Jedan je od središnjih motiva filma dekadencija, u širem smislu riječi. Fašisti otimaju, muče i na koncu ubiju tinejdžere isključivo radi vlastitog zadovoljstva. Pasolini kroz njihovu moralnu i seksualnu devijantnost pokazuje svu iskrivljenost i poremećenost fašističke ideologije. Njihova želja za moći, za dominacijom nad drugim ljudskim bićem te zadovoljstvom koje proizlazi iz toga razlog je njihova moralnog raspada. Pasolini ih demonizira i prikazuje kao inherentno zla bića, ljude koji su od rođenja uvjetovani da budu to što jesu, obični sadisti. Za nevinu djecu koju muče, jasno je od samog početka filma, nema apsolutno nikakvog spasa.

No, Pasolinijeva kritika nije samo kritika fašizma. On kroz tih četvero likova, zajedno s njihovim pratiljama, kritizira i buržoaziju. Njegovi su likovi bogati ljudi, fino obučeni i obrazovani, a kuća u koju dovode svoje žrtve prava je palača, bogato uređena i krcata umjetničkim djelima. Žrtve uglavnom pripadaju nižem srednjem staležu ili radničkoj klasi. Na toj opoziciji Pasolini također gradi svoju političnost – iako je film vezan za Italiju na početku četrdesetih, on ne staje tu, nego svoju kritiku primjenjuje i na Italiju sedamdesetih, samo što fašista kao takvih više nema, nego su ih zamijenili bogati kapitalisti, buržuji, koji narod tretiraju na vrlo sličan način.

Osim dekadencijom, film se bavi i dehumanizacijom ljudi. Prvo, tu su, osim četvorke i njihovih pratilja, i mladi ljudi koje četvorka unajmljuje kao “zatvorske” čuvare za svoje žrtve. Ti mladići pokazuju iste afinitete kao i četvorka, istu seksualnu i moralnu poremećenost, asimilirani su u tu iskrivljenu svijest u kojoj uživaju jednako kao i njihovi mentori. Njihova humanost je nestala zajedno s njihovim moralom.

Tu je zatim i druga vrsta dehumanizacije, stav koji četvorka ima prema svojim žrtvama. Prema žrtvama se, što se posebno vidi u prvom dijelu filma, odnose kao prema stoci. Ljude objektiviziraju i oduzimaju im ljudske kvalitete, prava i dostojanstvo. To se može vidjeti u tome što se na žrtve opetovano referira kao na “bića”, ne “ljude”. Tijekom filma, žrtve su uglavnom potpuno gole, zbog čega ih je lakše degradirati na razinu subhumanosti, a tome pripomaže i konstantno verbalno iživljavanje nad njima. Patnja i bespomoćnost koje žrtve manifestiraju na četvorku djeluju seksualno zadovoljavajuće, čime se pokazuje da ne postoje apsolutno nikakve naznake empatije ili uopće ljudskosti u njima.

Kao i dekadencija, i dehumanizacija se može povezati s buržoazijom, odnosno kapitalizmom. Kapitalizam se, dakako, temelji na tržištu, ne na empatiji. Može se reći da Pasolinijevo dehumaniziranje žrtava te nedostatak empatije i vrednota kod četvorke prikazuju odnos između proizvođača i potrošača koji se javlja u zapadnom svijetu od sredine 20. stoljeća naovamo. Prosječna osoba, potrošač, postaje žrtva sustava nad kojim nema kontrolu, gubi svrhu, a jedino što mu preostaje je seksualno i duhovno zadovoljavanje vladajućih.

Pasolinijev je film tematski podijeljen u četiri segmenta: Pretpakao, Krug manija, Krug sranja te Krug krvi. Podjele na krugove očita su referenca na Danteovu Božanstvenu komediju, napose Pakao, a njegov film prikazuje put nevinih kroz pakao fašizma, odnosno buržoazije. Osim referiranja na Dantea, film se referira i na knjigu Friedricha Nietzschea Genealogija morala i to kroz citate četvorke, odnosno njihove razgovore o moralu i zadovoljstvima. Referiranjem na Nietzschea Pasolini pokazuje ne samo obrazovanost četvorke i vrijednost Nietzscheova djela, nego i već naširoko poznat utjecaj njemačkog filozofa na fašističku, odnosno nacističku ideologiju.

Izgubljeno filmsko blago

Analizirati svaki segment Pasolinijeva filma u jednoj kolumni nemoguća je misija. Film pršti od mnoštva podtekstova, a od gotovo svake scene mogao bi se napisati ozbiljan znanstveni rad. Spomenuli smo ovdje samo neke od osnovnih motiva, no tu se još mogu navesti i katolička i fašistička ikonografija, psihoanalitički pristup koji bi bio vrlo koristan kod analize antagonista, literarne reference, analiza morala iz filozofske perspektive itd. Nažalost, zbog svoje teško prihvatljive fasade, malo se tko odlučio posvetiti filmu i tražiti nešto više u njemu. Iako se kroz posljednja dva desetljeća kritička svijest promijenila, a s dolaskom nasilnih i seksualno eksplicitnih filmova u mainstream Salo ili 120 dana Sodome izgubio dobar dio svoje šokantnosti, film se i dalje među mnogima percipira kao običan eksploatacijski horor film, a ne klasik filmske umjetnosti.

Kako bismo argumentirali tezu da se ipak radi o umjetnički izrazito vrijednom filmu, navest ćemo nekoliko značajnih priznanja koja je film dobio u proteklim desetljećima. Poznati i cijenjeni redatelji art filmova poput legendarnog Rainera Wernera Fassbindera, zatim Michaela Hanekea, Johna Watersa te Catherine Breillat naveli su film kao jedan od svojih svevremenskih favorita. Nadalje, film je dobio priznanje i od časopisa The Village Voice, koji je 2000. godine napravio anketu među filmskim kritičarima u sklopu koje se Salo ili 120 dana Sodome našao na 89. mjestu najboljih filmova svih vremena. Godine 2010., Toronto International Film Festival uvrstio je film na 47. mjesto liste 100 esencijalnih filmova.

Pasolinijev film kao žrtva vlastite iskrenosti

Pasolinijev film iznimno je težak za gledanje, ne samo zbog šokantnih prizora, već i zbog njegove depresivnosti te očaja koji ga prati od prve do zadnje sekunde. Nadalje, film će malo kome odgovarati, no to je vjerojatno i bila Pasolinijeva želja kada ga je snimao. Samo jedno gledanje već je samo po sebi izazov, a još je veći izazov pogledati ga više puta zbog dublje analize, pa je razumljivo zašto postoji manjak ozbiljnog kritičkog materijala kada se govori o njemu.

Pasolini je, možemo konstatirati, bio svjestan kakvu će reakciju publike i kritičara film izazvati. No, odlučio je fašizam, odnosno buržoaziju, prikazati direktno i bez uljepšavanja. Odlučio je i da neće ponuditi sretan završetak filma. Pasolini je udario na sva gledateljeva osjetila, direktno i bez cenzure prikazao svu odvratnost i poremećenost odnosa između vlasti i podanika te natjerao gledatelja da mu se smuči od toga što vidi. S obzirom na brojne načine na koje se Salo ili 120 dana Sodome može tumačiti, bila bi prava šteta da se intelektualnost, dubina, inovativnost i hrabrost tog filma izgube u bespućima beznačajnih eksploatacijskih ostvarenja.

Frane Rogošić

0 comments