Katoličko poimanje ljudskih prava ili o otkriću priziva savjesti

“Kada sam počeo raditi kao ginekolog – a to je bilo prije 25 godina – ne sjećam se da je itko imao priziv savjesti za obavljanje pobačaja na mojoj Klinici, a i inače u okruženju. Broj kolega koji su se prizivali na savjest počeo se pojavljivati naglo prije koju godinu, da bi sada doživio vrhunac”, rekao je za STav jedan priznati hrvatski ginekolog koji je želio ostati anoniman. Ova izjava ukratko ilustrira pojavu naglo pojačane savjesti među ginekolozima zaposlenima u bolnicama i kliničkim centrima koji odbijaju izvršavati pobačaje. Priziv savjesti liječnika dozvoljava Zakon o liječništvu, no pitanje je što se dešava s dostupnošću pobačaja kad se većina, ili čak svi ginekolozi neke ustanove pozovu na njega.

U Dalmaciji je pobačaj slabo dostupan

U Splitu, drugom gradu po veličini, 24 od 25 ginekologa na Klinici se prizvalo savjesti.

U Hrvatskoj se prekid trudnoće može obaviti u samo za to ovlaštenim stacionarnim ustanovama – a to su bolnice s organiziranom jedinicom za ginekologiju i poroditeljstvo – kakvih je u našoj državi 31, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Unatoč tome, dostupnost pobačaja na zahtjev trudnica varira – dok je u npr. riječkoj bolnici pobačaj na zahtjev trudnice obavlja bez problema, u Dalmaciji je on daleko manje dostupan. Budući da Hrvatski zavod za javno zdravstvo ne vodi službenu statistiku o tome koliko je liječnika i liječnica u prigovoru savjesti, pokušali smo doznati od pojedinačnih bolnica u Dalmaciji. Tako su iz bolnice Hrvatski ponos u Kninu na naše pitanje odgovorili kako su svi liječnici uložili priziv savjesti te pobačaje na zahtjev žena uopće ne obavljaju.

U Splitu, drugom gradu po veličini, 24 od 25 ginekologa na Klinici se prizvalo savjesti (nismo uspjeli saznati što se dešava kad je jedini doktor koji izvršava pobačaje na bolovanju, godišnjem odmoru i slično). U Domu zdravlja Sinj te Metković već godinama nije obavljen nijedan pobačaj na zahtjev žena, što potvrđuju podaci HZJZ-a. Slična situacija je i u nekim drugima krajevima Hrvatske, primjerice u Pakracu ili Našicama, gdje se pobačaji uopće ne mogu obaviti na zahtjev trudnice. Ako živite na primjer, i na naseljenijim otocima kao što su Brač, Hvar ili Vis, svejedno ako želite pobačaj, morate u Split – naravno, pod uvjetom da je ono ograničeno vrijeme koje imate na raspolaganju nakon donošenja te teške odluke nije palo u vrijeme godišnjeg odmora, bolovanja ili stručnog usavršavanja jedinog ginekologa koji te pobačaje i obavlja. Od predstojnika klinike za ženske bolesti KBC-a Split, dr. Denija Karelovića, pokušali smo dobiti odgovor kako je organizirana dostupnost pobačaja na zahtjev žene u danima kad je jedini ginekolog koji ih obavlja odsutan, no odgovor nismo uspjeli dobiti – šef splitske Ginekologije rekao nam je da ne može davati izjave bez odobrenja sanacijskog upravitelja. Njegov nadređeni, dr. Nikola Kolja Poljak nam nije ni odgovorio na tražena pitanja. Ni telefonsko informiranje o tome kako napraviti pobačaj u KBC-u Split nije teklo nimalo glatko. Nakon više pokušaja, konačno se na telefon šaltera Ginekologije javila ženska osoba, koja nam nije znala (ili nije željela) reći ni koja je procedura, niti cijena pobačaja.

U medijima je prije nekoliko tjedana popriličan odjek izazvala priča jedne Splićanke, koja je opisala svoj ilegalni pobačaj koji je obavio jedan splitski ginekolog, inače zaposlenik KBC-a Split, u svojoj privatnoj ordinaciji. Iako mu ujutro, dok radi u bolnici priziv savjesti ne dozvoljava izvršavanje pobačaja, popodne u privatnoj praksi, za cijenu od 3000 kuna, isti ginekolog nema problema s moralom. Do prije nekoliko godina priziv savjesti nije bio tako čest, žene su se, pretpostavljamo, odlučivale na ilegalni pobačaj prvenstveno radi srama, a sada zato jer jednostavno nemaju izbora – budući da u nekim bolnice, poput splitske, pobačaj gotovo da ni ne možete ostvariti. Podaci HZJZ o obavljenim pobačajima po pojedinim županijama stoga nisu ni blizu točni, jer je ‘tamnu brojku’ abortusa u ovom trenu gotovo nemoguće izračunati.

Čije je pravo “valjanije”?

No, kako to da je u pojedinim bolnicama prisutan priziv masovne savjesti, a drugima ga nema, ili barem ima značajno manje? “Priziv savjesti nazvao bih liječničkim luksuzom. I ne prihvaćam da neki žive luksuzno, da njihov posao rade drugi, a da istodobno svi imamo istu plaću. Dok je bolnica zdravstvena ustanova u kojoj se obavljaju pobačaji, smatram da među ginekolozima ne treba biti razlike”, objasnio je svoje viđenje prije nekoliko godina Herman Haller, sanacijski upravitelj KBC-a Rijeka, čiji svi ginekolozi obavljaju abortuse na zahtjev žena. Dakle, ako može u riječkoj bolnici, zašto ne bi moglo i u nekoj od dalmatinskih? Ili ipak može? “Istina je da kod nas dolaze pacijentice iz Splita. Naši liječnici, naime, nemaju problema s prizivom savjesti, jer su svjesni da su odabirom ginekološke specijalizacije pristali i na pobačaje, kao što bi trebali biti i ostali kolege”, izjavio je Nikica Živković, voditelj Ginekologije u OB Šibenik za Slobodnu Dalmaciju. Rijeka je oduvijek bila liberalna, napredna, a i organizacija službe u KBC Rijeka općenito je odlična”, opisuje spomenuti ginekolog s početka ovog teksta koji je želio ostati anoniman.

Anči Leburić, foto: Facebook

Anči Leburić, foto: Facebook

Slično razmišlja i sociologinja Anči Leburić, redovna profesorica na Filozofskom fakultetu u Splitu, koju smo zamolili za komentar: “U našem geografskom prostoru prigovor savjesti ginekologa/inja javlja se u drugoj polovici 1990-ih godina. Ta činjenica je svakako vezana uz moralne, etičke i religijske stavove i nazore onoga ili one koji taj prigovor daju. Očito je da u tom području (u hrvatskom zdravstvenom sustavu) vlada svojevrstan kaos.” U ovom trenutku, logično se zapitati tko je za nedostupnost pobačaja odgovoran. Je li to upravitelj bolnice ili nadležno ministarstvo? Ministar zdravlja Siniša Varga najavio je uvođenje oštrih sankcija za bolnice koje tu uslugu ne učine dostupnom, no zasad je sve ostalo samo na najavi. Kako se pita Leburić, “kako je moguće da se u nekim bolnicama (koje su državne) javljaju takvi prigovori, a u nekima ih uopće nema?! Kako država to kontrolira, nadgleda, evidentira? Doduše, ako se prigovori od strane liječnika i medicinskih sestara mogu uvažavati u raznim slučajevima, onda bi se svakako takve individualne situacije morale provjeravati, nadgledati i regulirati. Stoga mislim da nije realan argument da se u tom području može u svakoj bolnici događati ono što i kako procjene sami liječnici, pa im se prepušta na volju kako će se ponašati u slučajevima zahtjeva za prekidom trudnoće. Uostalom, tko bi trebao presuditi u slučaju ‘vaganja’ težine prava: liječnika ili pacijentice? Čije je pravo ‘valjanije’, kojemu udovoljiti prije, zašto i kako? Zar nije prigovor savjesti svojevrsno nametanje drugima – pacijenticama koje traže liječničku pomoć – vlastitih stavova, idejnih opredjeljenja i svjetonazorskih uvjerenja?”

Nametanje katoličkog poimanja ljudskih prava

U posljednjim mjesecima, u medijima se poprilično raspravljalo o pravu na pobačaj, a aktivisti udruga s desnog spektra počinju organizirati tribine, okrugle stolove i festivale na kojima se zalažu za zabranu pobačaja. Akcije 40 dana za život koje uključuju molitve za život ispred bolnica u kojima se rade pobačaji, postaju sve češći i prisutniji pritisak na žene, ali i liječnike. Slobodna Dalmacija, koja rijetko omane podržati katolički smisao za ljudska prava, lani je prezentirala priču o Jagi Stojak, primalji u kninskoj bolnici koja je odbila asistirati na pobačaju i zbog toga dobila otkaz. Slijedom medijskih pritisaka i crkvenog divljenja primalji, otkaz je poništen, Jaga Stojak je vraćena na posao te u svibnju 2014. od američke anti-choice aktivistkinje Lile Rose prima Priznanje i nagradu za promicanje ljudskog dostojanstva i kulture života.

Razmatrajući moguće razloge sve učestalije pojave priziva savjesti među ginekolozima, Leburić nam je rekla kako je “to posljedica politizacije raspravljanja o nečemu o čemu smo se već dogovorili i uspostavili društveni konsenzus, zakonski regulirali i uskladili s brojnim EU i drugim konvencijama, ali jednako tako i jačanja aktualnog intenziviranja raznih tradicionalizama i patrijarhalnoga odnosa prema ženskom pitanju općenito”. Ostale moguće razloge sociologinja Leburić vidi u “dodatnim pokušajima stigmatiziranja žena, pogotovo u predizbornim kampanjama u kojima se počinje raspravljati i dogovarati oko ženskih kvota, o mogućnostima primjerenijeg angažmana žena u politici, ekonomiji i sl., ali i u nezainteresiranosti i nesenzibiliziranosti društvene javnosti prema ženskom pitanju zdravlja i bolesti, kao i prema posljedicama raširene korupcije i mita u ključnim društvenim djelatnostima”.

Ima li ikakvog optimizma i nade da će biti drugačije? Leburić smatra da “jačaju razni ‘neo’ pokreti, kao npr. neokonzervativnih prijetnji i (re)akcija, što vjerojatno neće dugoročno osigurati u ovoj i ovakvoj osiromašenoj  Hrvatskoj bujanje demokracije, sloboda i prava svima – nažalost, a kada su u pitanju prekidi trudnoće koji su isključivo i primarno ‘socijalno uvjetovani’, onda je sudbina svih tih obitelji, pa i žena u njima, itekako nestabilna, tragična i tužna’. i mita u ključnim društvenim djelatnostima”.

Iskra Pejić

Drugi tekstovi iz serijala Abortus – tabu u Dalmaciji:

Kako se abortus regulira u Evropi

Ovaj tekst dio je serijala Abortus – tabu u Dalmaciji, a nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.