Kako se abortus regulira u Evropi

Tekstom Kako se abortus regulira u Evropi započinjemo seriju tekstova u kojima ćemo se baviti problematikom pobačaja u današnjem kontekstu unutar kojeg poražavajuće medicinske prakse sve učestalijeg prigovora savjesti i prizivanja njegove zabrane od strane različitih grupacija dovode do nazadnog i poražavajućeg stanja društvene svijest, posebice u sredinama kao što je Dalmacija.

Abortus je do određene mjere legalna praksa u najvećem dijelu Europskog kontinenta. Prakse se međutim razlikuju od zemlje do zemlje i variraju s obzirom na stupnjeve ograničenja pod kojima je pbdostupan. Većina zemalja omogućava abortus na zahtjev žene u prvom trimestru trudnoće. Dostupnost abortusa u Europskoj Uniji ne ovisi toliko o slovu zakona koliko o prevladavajućim socijalnim praksama koje određuju tumačenje zakona. Zemlje bivšeg komunističkog bloka uz iznimku Poljske, a odnedavno i Makedonije imaju liberalne zakone o abortusu.

Od dvadeset osam zemalja članica Europske Unije, većina ima legaliziran abortus na zahtjev žene. Iznimke su Poljska, Irska, Sjeverna Irska i Malta, dok se Španjolska se ove jeseni masovnim uličnim prosvjedima uspješno othrvala pokušaju uvođenja zabrane abortusa.

Malta je jedina zemlja članica koja ne dozvoljava abortus ni pod kojim uvjetima. Liječnicima koji obave abortus prijeti zatvorska kazna od 18 mjeseci do tri godine zatvora. Jedna od praksi koja se razvila na Malti su abortusi na brodovima u međunarodnim vodama, što je dvijetisućitih izazvalo protivljenja malteških biskupa.

 Abortusi u javnim bolnicama diljem Europe, znatno su jeftiniji nego oni u privatnim klinikama ili oni ilegalni.

U zemljama u kojima abortus nije lako dostupan žene su prisiljene putovati u inozemstvo što znatno povećava ukupnu cijenu abortiranja čime pobačaj postaje manje dostupan ženama s lošijim socioeokonomskim statusom. Abortusi u javnim bolnicama diljem Europe, znatno su jeftiniji nego oni u privatnim klinikama ili oni ilegalni. Prema pisanju Reutersa iz 2010. godine, Poljakinje godišnje obave 150 000 abortusa, od čega se tek 10 -15 posto obavlja izvan zemlje, najčešće u Njemačkoj. Jedan od razloga zašto u Poljskoj raste broj pobačaja obavljenih izvan zemlje je i strah od socijalne stigme. Ilegalni pobačaji u toj zemlji su dostupni, usprkos činjenici da liječnicima prijeti kazna i do dvije godine zatvora, a cijena im varira od 500 – 1 000 eura. Poljska ima jedan od najrestriktivnijih zakona o abortusu u Europi. Zabranjen je u svim slučajevima, osim u ranim stupnjevima trudnoće u slučajevima incesta, silovanja, kada predstavlja zdravstveni rizik za ženu te u slučaju deformacije fetusa.

Prigovor savjesti

Jedan od problema koji otežavaju dostupnost abortusa tamo gdje je legalan je liječnički prigovor savjesti koji nije zakonski dobro reguliran, stoga su zabilježene prakse da se liječnici zaposleni u javnim bolnicama pozivaju na prigovor savjesti na radnom mjestu, dok istovremeno u svojim privatnim klinikama obavljaju abortuse. Također su zabilježene i prakse obveznog savjetovanja žena prije odobravanja abortusa na zahtjev, što ženama dodatno otežava i ovako tešku situaciju.

Kako navodi Odbor za ženska prava i ravnopravnost spolova koji djeluje pri Europskom parlamentu “praksa prigovora savjesti onemogućila je dostupnost usluga vezanih za reproduktivno zdravlje mnogim ženama, poput informiranja o kontracepciji, prenatalnih testiranja i zakonski prekid trudnoće. Podaci iz Slovačke, Mađarske, Rumunjske, Poljske i Irske govore o rastućem pozivanju na prigovor savjesti, dok se u Italiji na to poziva gotovo 70 posto ginekologa i 40 posto anesteziologa.”

Makedonija iznimka na Balkanu

Kao što je već spomenuto, uz opisanu iznimku Poljske, a odnedavno i Makedonije, ostale zemlje bivšeg komunističkog bloka imaju liberalne zakone o abortusu, dok je u Bugarskoj na primjer pitanje legalnosti abortusa društveni konsenzus kojeg ni desnica ne dovodi u pitanje. Kako piše Libelameđu zemljama Balkana “najteži slučaj po pitanju abortusa predstavlja Makedonija u kojoj se nacionalnom kampanjom kroz izmišljene podatke o broju pobačaja i epove o propadanju nacije nastoje stigmatizirati žene koje žele prekinuti trudnoću”. Prema novom zakonu, pobačaj je u Makedoniji dopušten samo jednom godišnje, a pristup drugom pobačaju ženi će biti omogućen samo ako se utvrdi da je trudnoća opasna za život žene, u slučaju silovanja ili incesta ili ukoliko liječnici/ce utvrde da bi se dijete rodilo s teškim tjelesnim nedostacima. Usto, ako žena želi prekinuti trudnoću nakon 10. tjedna, morat će za to dobiti odobrenje od prvostupanjske komisije za prekid trudnoće, koju će formirati ministar zdravstva u svakoj medicinskoj ustanovi u kojoj se vrši pobačaj. Ministar zdravstva Nikola Todorov pak smatra kako se novim zakonom pobačaj ne zabranjuje niti se na bilo koji način ograničava pravo žene na izbor, već se samo mijenjaju neke ideološke odredbe.

Europske sudske prakse

pobacaj4Europski sud za ljudska prava u svom fact sheetu o reproduktivnim pravima ističe tri presude vezane za zakonsku dostupnost abortusa. Prva se odnosi na poznati slučaj Poljakinje Alicje Tysiąc kojoj je odbijen abortus. Tysiąc su zbog kratkovidnosti trojica oftalmologa upozoravala na ozbiljne posljedice po vid (prijetila joj je opasnost od sljepoće) ukoliko svoju treću trudnoću iznese do kraja. Zbog teških trudnoća, prvo dvoje djece rođeno je carskim rezom. Nakon rođenja djeteta dobila je krvarenje mrežnice te je posljedično dobila i stupanj invalidnosti. Europski sud donio je presudu da je u njezinom slučaju povrijeđen članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima kojim se štiti pravo na privatni i obiteljski život.

U drugom slučaju u kojem je ECHR donio presudu protiv Poljske radilo se o tinejdžerici čija je trudnoća bila rezultat silovanja. Djevojka je pri pokušaju da ostvari pravo na abortus naišla na probleme sa zakonskim nejasnoćama, dok je inercija medicinskog osoblja otišla toliko daleko da se mogla smatrati zlostavljanjem. Sud je presudio da je i u ovom slučaju Poljska prekršila članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, te je mišljenje suda bilo da su djevojci date obmanjujuće informacije te da joj nije pruženo objektivno medicinsko savjetovanje. Sud je također izrazio mišljenje kako činjenica da je pravo na pobačaj u to doba u Poljskoj bilo temom usijane rasprave nije razriješilo medicinsko osoblje obveze da čuvaju tajne svojih pacijenata, koja je u slučaju ove djevojke prekršena.

Slučaj tri Irkinje koje su nenamjerno zatrudnjele i tužile Irsku radi propusta da im osigura provedbu ustavnog prava na pobačaj imao je je više ishoda. Žene su tvrdile da su zbog nemogućnosti da pobačaj izvrše u Irskoj morale putovati u Veliku Britaniju gdje su bile izložene ponižavajućim i stigmatizirajućim procedurama opasnima po njihovo zdravlje. Usprkos činjenici da je pobačaj u Irskoj kazneno djelo, prema Ustavu pobačaj je moguć, ukoliko postoji značajan rizik po život trudnice.

Jedna od tužiteljica nalazila se u remisiji rijetkog oblika raka te se nesvjesna trudnoće izložila liječenju koje je imalo kontraindikacije na trudnoću. Smatrala je da bi trudnoća izazvala recidiv bolesti radi kojeg bi njezin život bio u smrtnoj opasnosti. Sud je donio odluku da je Irska propustila osigurati provedbu ustavnog prava na zakonit pobačaj i da je prekršen čl.8. Europske konvencije o ljudskim pravima.

U slučaju druge dvije žene sud nije pronašao kršenje članka 8., no u slučaju trudnice koja je već bila majka dvoje djece i za čiji se fetus smatralo da pati od ozbiljnih genetičkih malformacija, a kojoj je namjerno zanijekan pravovremeni pristup genetskom testu, zaključeno je da je prekršen članak 3. Europske konvencije o ljudskim pravima kojim se zabranjuje ponižavajući i nehumani tretman ljudi. Kako tužiteljici nije pravovremeno pružena adekvatna medicinska pomoć, žena je ipak rodila kćerku kojoj je dijagnosticiran Turnerov sindrom. Takav razvoj događaja imao je negativne posljedice po nju samu, starije dvoje djece i njezin brak.

Iz svih navedenih primjera možemo u konačnici još jednom zaključiti da zakoni koji zabranjuju abortus nijednoj uključenoj strani ne donose ništa pozitivno. Prohibitivni zakoni o reproduktivnim pravima ženama kojih se dotiču mogu donijeti ozbiljne zdravstvene (fizičke, emocionalne, mentalne) i socijalne poteškoće koje su se u startu mogle izbjeći. Državi pak mogu donijeti dodatne nepotrebne troškove koji se tiču sprječavanja ilegalnih praksi abortusa, dok društvo u cjelini podvrgavaju nepotrebnim diskusijama i regresivnim kulturnim obrascima.

Andrea Milat

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.

0 comments

Trackbacks