Iza zatvorenih vrata ili kako je Split obilježio 70. godišnjicu oslobođenja grada + VIDEO

Naime, teško da postoji ijedan grad na svijetu koji uspijeva tako važnu godišnjicu proslaviti zajedno s predsjednikom republike i gradonačelnikom, praktično u poluilegali. Što nas navodi na pomisao da su ova dvojica svojim prisustvom na proslavi ovakvog tipa, de facto legitimirali stanje u kojem se trenutačno nalazi ideja antifašizma u Splitu. Toliki raskorak između povijesnog nasljeđa i aktualnog trenutka, do te je mjere nastran, da bi ga šteta bilo ne iskoristiti kroz kakav filmski dokumentarac ili sličan umjetnički izričaj.

Svečana proslava 70. godišnjice oslobođenja Splita, održana u foajeu splitskog teatra, do kraja je razotkrila cjelokupnu dogovornu ekonomiju hrvatskog društva i nekolicine aktivista koji bi željeti održavati partizansku baštinu živom.

Naime, teško da postoji ijedan grad na svijetu koji uspijeva tako važnu godišnjicu proslaviti zajedno s predsjednikom republike i gradonačelnikom, praktično u poluilegali. Što nas navodi na pomisao da su ova dvojica svojim prisustvom na proslavi ovakvog tipa, de facto legitimirali stanje u kojem se trenutačno nalazi ideja antifašizma u Splitu. Toliki raskorak između povijesnog nasljeđa i aktualnog trenutka, do te je mjere nastran, da bi ga šteta bilo ne iskoristiti kroz kakav filmski dokumentarac ili sličan umjetnički izričaj. Kad se čovjek suoči s brojkama, koje su uostalom i pročitane na proslavi, o broju građana Splita koji su aktivno sudjelovali u partizanskoj borbi s jedne stran,e te s činjenicom da danas niti jedna splitska ulica ili službeni datum u kalendaru gradske uprave, ne održavaju sjećanje na antifašizam, suočeni smo s pitanjem smisla organizacije ovakvih manifestacija. S njima, naime mogu biti zadovoljni isključivo politički i društveni oportunisti, s obzirom da se ovako efikasno održava forma, a sam sadržaj ničim ne remeti nacionalističku stvarnost Hrvatske. Sve navedeno vidio je svatko tko je želio vidjeti, ma koliko se javno šutjelo o tome.

No krenimo redom. Kada se slavi 70. godišnjica oslobođenja grada, čovjek bi očekivao da čitav Split danima živi za tu godišnjicu. Posebno kad ima u vidu da je obilježavanje službeno suorganizirao i Grad Split. Preciznije govoreći, na pozivnicama za svečanost zajednički su potpisani Josip Milat, predsjednik splitskih antifašista i gradonačelnik Ivo Baldasar. No, pogađate ovdje nije bio takav slučaj. Proslava je tako održana u prepunom foajeu, u kojeg nisu mogli stati svi zainteresirani, skučenom prostoru u kojem su neki padali u nesvijest, a brojni malo toga vidjeli, umjesto u velikoj dvorani, koja bi sasvim sigurno bila više nego pristojno popunjena. Da se ovdje radilo o proslavi isključivo u organizaciji gradskih antifašista i bez uzvanika, to bi bilo sasvim razumljivo. No, kako je gost bio predsjednik republike, a suorganizator Grad Split, sasvim je jasno da se svečanost morala prebaciti u glavnu dvoranu. Osim ako se ovdje ne radi o tome da je ovim činom legitimiran upravo takav položaj antifašizma u javnosti. Sve sumnje u vezi s ovim pitanjem, ako ih je uopće i bilo, odagnao je sam gradonačelnik Baldasar, koji je u rijetko besmislenom govoru ustvrdio kako je ponosan da “smo konačno proslavu dana oslobođenja grada vratili u primjeren okvir” i da se nada kako će tako ostati i u budućnosti. Dakle, splitskom gradonačelniku, inače i predsjedniku gradskog SDP-a, čini se primjerenim 70. godišnjicu oslobođenja grada obilježiti jednosatnom manifestacijom u foajeu HNK, bez ikakvih popratnih aktivnosti, a sve u gradu koji nema nijednu partizansku ulicu i s gradonačelnikom koji smatra da je Rafael Boban bio višeslojna ličnost. Zanimljivo bi se bilo upitati je li ikome od organizatora palo na pamet, npr. organizirati veliku izložbu antifašističkih umjetnika u bivšoj gradskoj vijećnici ili pak modernih avangardista, povodom godišnjice. Nije li možda Muzej grada mogao organizirati izložbu tim povodom, a da se sve okonča velikim koncertom na Rivi? Umjesto svega navedenog dobili smo događaj na kojem Klapa Filip Dević nije otpjevala nijednu partizansku pjesmu, pa niti onu lokalnog karaktera, poput Oj Mosore, Mosore, da bi skup odjavila rijetkim primjerom nacionalističkog kiča, pjesmom Al Hrvatsku sine voli.

Da se ovdje nije radilo o slučajnom nesnalaženju izvođača, nego o čitavom konceptu, lako se osvjedočiti kroz analizu izrečenog. Naime, svaki govornik, izuzev Franje Habulina, predsjednika hrvatskih antifašista, u više je navrata pokušavao povezati partizansku borbu sa Domovinskim ratom, uz jedinstveni zaključak kako je borba iz ’91. bila nastavak borbe iz ’41. godine. Ostavimo li po strani pitanje čemu u svakoj prigodi ovog tipa komemorirati i posljednji rat, posebno s obzirom da se partizanska borba nikada ne spomene prilikom obilježavanja ključnih datuma iz Domovinskog rata, ostaje nam pitanje utemeljenosti takve tvrdnje. Koja je logički utemeljena samo u jednom detalju, tj. u činjenici da je zemlja i 1941. i 1991. bila brutalno napadnuta te da se u konačnici uspjela obraniti. Naglašavati bilo kakvu drugu povezanost između ta dva rata ne predstavlja ništa drugo, osim još jednog pokušaja revizije povijesti, ovaj put sa socijaldemokratskih pozicija.

Riječ je o tome da se nijedan rat, niti borba ne vodi tako da se skupina nesvjesnih pojedinaca naoruža i krene u borbu protiv okupatora, ne imajući u vidu kakvu zemlju zapravo žele nakon pobjede. Partizanska borba imala je tri glavna cilja. Oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih izdajnika, provođenje socijalističke revolucije i stvaranje federalne Jugoslavije u kojoj bi stvaranjem nacionalnih republika bilo riješeno nacionalno pitanje. U ovoj trećoj točki, pri stvaranju federalne Hrvatske naglašeno je bratstvo hrvatskog i srpskog naroda te je nova Hrvatska i definirana kao država hrvatskog i srpskog naroda te svih njezinih građana. Domovinski rat bi se mogao povezati s partizanskom borbom tek kad bi joj se oduzela ove dvije posljednje komponente. Što organizatori ovih manifestacija uporno pokušavaju, ne spominjući ideju revolucije ili bratstvo jugoslavenskih naroda u svojim govorima, tj. držeći se isključivo oslobođenja zemlje od okupatora.

Za razliku od antifašističke borbe, vizija Hrvatske koja se u Domovinskom ratu branila od agresije, bila je vizija nacionalističke zemlje koja je državu ustavno definirala kao državu hrvatskog naroda i ostalih građana te koja je odbacila socijalizam kao društveno uređenje. Na taj način su jasno poništeni rezultati partizanskog pokreta. Da ovo ovdje nije intelektualna analiza bez pokrića, jasno svjedoči činjenica o preko tri tisuće srušenih antifašističkih spomenika i spomen-obilježja diljem zemlje, ali i činjenica da Split i dalje nema nijednu ulicu posvećenu antifašističkoj borbi. Za razliku od današnjih antifašista, baštinici duha iz ’91. sasvim jasno vide svu subverzivnost antifašizma po njihove ideje, iz čega crpe pogonsko gorivo u nastojanjima da antifašizam ostane deklarativno-prigodničarska ideja bez prava građanstva u široj javnosti.

Dragan Markovina

1 comments

Trackbacks

  1. […] Piše: Dragan Markovina, Stav […]