I homoseksualna obitelj je ekonomska zajednica

Iako ne postoji kauzalna veza izmeđa diskriminacije LGBT osoba i klasne dinamike kapitalističkog sustava, borba protiv te diskriminacije se ipak ne vodi u društvenom vakuumu i neminovno se prelama kroz klasne odnose, piše Antonela Marušić za portal Bilten. Cijelu kompleksnost društvene artikulacije pogotovo treba imati na umu pri zagovaranju implementacije Zakona o životnom partnerstvu, odnosno legalizacije ekonomske zajednice poput homoseksualne obitelji.

Iščekivanje i nada, dva su osnovna osjećaja koji dominiraju LGBT zajednicom uoči donošenja Zakona o životnom partnerstvu.

Hoće li i kada ZŽP biti upućen u proceduru drugog čitanja pred Saborom, pitanje je koje ovih dana sve glasnije postavljaju LGBT udruge i organizacije okupljene u zajedničku kampanju Inicijative za životno partnerstvo. Odlažu li koalicija i stranke na vlasti izmorene vlastitim stranačkim ratovima i previranjima donošenje ovog Zakona kako bi spriječile daljnji pad ionako niskog rejtinga među biračima ili je tek riječ o taktiziranju i traženju pogodnog političkog trenutka za ovu odluku, vidjet ćemo u mjesecima koji dolaze.

Za početak ove analize pogledajmo što je u posljednje vrijeme učinjeno u borbi LGBT pokreta za donošenje ZŽP-a koji bi trebao regulirati i zaštititi obiteljski život LGBT građana.

foto: Podržavam životno partnerstvo (FB)

foto: Podržavam životno partnerstvo (FB)

Suvremeni hrvatski LGBT pokret proveo je godine u trvenju i polemikama oko pitanja organizacije povorki ponosa i politika samoprezentacije, trseći se da do visokog sjaja izglanca sliku gay osoba u mainstream medijima kao običnih i dobrohotnih ljudi iz susjedstva. U trenutku eskalacije homofobne inicijative udruge U ime obitelji, aktivistička LGBT scena nije se mogla dogovoriti o zajedničkoj kampanji kojom bi se suprotstavila podržavateljima Željke Markić. Mjesecima je bezuspješno trajala potraga za osobom koja bi porazila Markić u javnim sučeljavanjima i razotkrila sušte kontradikcije u njenim nastupima. Frustracija i razočaranje distribuirani su putem društvenih mreža, u pravedničkom gnjevu teoretiziralo se o repatrijarhalizaciji društva i pokretu “nove hrvatske desnice”. Nakon poraza na referendumu za definiranje braka kao zajednice muškarca i žene, aktivnosti i energija usmjereni su na što skorije donošenje Zakona o životnom partnerstvu. Ubrzo je shvaćeno kako referendumski poraz neće utjecati na donošenje ZŽP-a i strepnje su umirene.

Inicijativa za izradu nacrta Prijedloga ZŽP-a potekla je od strane Zagreb Pride-a već nakon parlamentarnih izbora 2011. Članovi ove udruge uključeni su godinu dana kasnije u radnu skupinu Ministarstva Uprave koja je za zadaću imala pred sabornike i hrvatsku javnost iznijeti prijedlog Zakona. Rad na izradi nacrta trajao je godinu dana, uslijedilo je prvo čitanje u Saboru, a nedugo nakon uslijedio je i dugo očekivani trenutak konsolidacije redova među LGBT udrugama i organizacijama – službeno pokretanje kampanje Inicijative za životno partnerstvo. Činilo se da su LGBT aktivisti konačno ojačali svoje zagovaračke kapacitete, te usprkos tome što se borba posljednjih mjeseci prilično isrcpljivala na sukobima s udrugom U ime obitelji i njihovom čelnicom Željkom Markić, LGBT zajednica je jačala. U Inicijativu o životnom partnerstvu ušlo je 13 organizacija civilnog društva, od čega se čak njih devet može pohvaliti LGBT predznakom. Zajednica se ubrzano informira o ZŽP-u, organiziraju se javne tribine s ciljem direktnog uključivanja LGBT građana u javnu raspravu o ovom zakonu, a sve u želji da se što veći broj pojedinaca educira o sadržaju i važnosti ovog akta. Pod krilaticom “Dosta je čekanja” ova svojevrsna LGBT koalicija posljednjih dana poziva građane da pišu Ministarstvu Uprave i traže što brže izglasavanje ZŽP-a. U pozivu je čak priložen i obrazac pisma kojeg pojedinci trebaju uputiti na e-mail adresu ministarstva. Teško je procijeniti koliko je takvih mejlova/pisama zaista poslano, no do sada većinski pasivno LGBT tijelo ovog je puta dobilo mogućnost da na jednostavan način participira u borbi za vlastita prava.

Čini se da su traumatska iskustva splitskog Prajda 2012. godine i poraz na referendumu pridonijeli snažnijoj konsolidaciji do sada razjedinjenih aktera borbe za prava LGBT građana. Nakon što je nasilno prekinuta dokona ravnodušnost i apatija, moglo se činiti kako je uslijedilo buđenje iz višegodišnjeg drijemeža na marginama društva.

Prateći domaće medije proteklih mjeseci svjedočili smo buđenju onih anonimnih članova LGBT zajednice koji svoje seksualno usmjerenje prakticiraju prema naputku konzervativne većine – u svoja četiri zida. Uslijedila su autanja brojnih pojedinaca, javnost je konačno saznala da u njihovom susjedstvu žive simpatični i uglavnom situirani pederi, lezbijke, biseksualci/e i transrodne osobe. Jednom riječju – mogli smo vidjeti kako se polagano odvija svojevrsni “preporod” hrvatskog LGBT pokreta. Bilo je ohrabrujuće vidjeti kako se LGBT zajednica povezuje u svojim nastojanjima da u hrvatsko društvo i ZŽP ugradi inkluzivnost, konkretnije – da sklapanje životnog partnerstva bude omogućeno na rodno neutralnoj osnovi, osobama istog spola. Za svaku pohvalu je i početak istraživačkog projekta Roditeljstvo LGBT populacije u Hrvatskoj: Obiteljsko funkcioniranje i stigma koji ovih dana provodi nezavisni istraživački tim sastavljen od psihologa, a koji se nastavlja na inicijative poput programa Mame u Mami, otvorene grupe roditelja i djece u kojoj su se razmjenjivala iskustva i djelovalo osnažujuće na obje strane u obiteljskom odnosu.

st prideHrvatski LGBT pokret trenutno je zaokupljen borbom za legalizaciju istospolnih zajednica, no valjalo bi razmotriti što postizanje ovog cilja znači za različite pripadnike ove zajednice. Hoće li mogućnost registracije životnog partnerstva, uredbe kojom se regulira obiteljski život istospolnih partnera, stjecanje imovine, nasljeđivanje, pristup javnim i tržišnim uslugama, pravo na obiteljske mirovine, socijalnu skrb i zdravstveno osiguranje biti doista dostupni svima – bit će jasnije nakon što Zakon bude izglasan i krene u provedbu.

No, jesu li LGBT lobisti i aktivisti prepoznali različite socio-ekonomske statuse članova svoje zajednice i činjenicu kako su razvoj kapitalizma i gay identiteta neraskidivo povezani kroz povijest, te da je upravo neoliberalni nasrtaj izazvao toliko snažne izraze homofobije i “pro life” inicijative koje se tvrdoglavo opiru stjecanju obiteljskih prava LGBT građana? Kao nezaobilaznu ulaznu točku za razumijevanje formiranja LGBT identiteta kroz noviju povijest valja pročitati sada već kultni esej queer teoretičara Johna D’Emilia Kapitalizam i gej identitet koji govori o historijskoj realnosti nastanka gay identiteta koju autor veže uz uspostavu kapitalizma, dokidanje ekonomske autonomije obitelji i otvaranje tržišta.

Konkretnije, zašto u mjesecima koji su iza nas nije uvidjela politička prednost snažnije solidarizacije s udrugama i organizacijama koje posljednjih mjeseci pokušavaju spriječiti donošenje Zakona o radu? S obzirom na mehanizme ekonomsko-ideološke dinamike radi se o aktu koji bi posredno i dugoročno mogao podići živu u barometru za mjerenje homofobije i društvene opresije.

U zagovaračkoj euforiji hrvatskih LGBT aktivista primjetan je potpuni izostanak problematizacije radničkih prava kao nedvojbeno prisutnog i uvjetujućeg aspekta društvenog života i LGBT osoba. S obzirom da su lezbijke, gejevi, biseksualne i transrodne osobe također radnice i radnici neminovnim se čini politički i zagovarački tretirati slučajeve njihove stigmatizacije i diskriminacije na poslu, problematiku beskućništva, medicinske skrbi i destigmatizacije pripadnika LGBT zajednice koji se bore s virusom HIV-a. Dobivanje Zakona o životnom partnerstvu zaista jest korak dalje u borbi LGBT zajednice za svoja prava, no malogdje u zagovaračkim praksama LGBT aktivista vidimo pokušaje otvorene problematizacije ovih tema.

Politički i kulturni LGBT angažman je u velikoj mjeri sužen na srednjoklasnu aktivističku “elitu” koja promišlja i proizvodi programe i sadržaje imanentne vlastitom životnom stilu i platežnoj moći. Ne zamara se potrebama i pravima siromašnih i socijalno ugroženih LGBT osoba koje na bilo koji način izlaze iz okvira queer ideniteta posredovanog u medijima. Dobar i poželjan član/ica LGBT zajednice zaposlena je osoba koja zarađuje nešto više od hrvatskog prosjeka, obrazovan/a je, konzument/ica pop kulture ili/i lijepih umjetnosti, bavi se sportom, pazi na svoje tijelo i odijevanje… Stereotipe bismo mogli redati do prekosutra, no vjerujem da se možemo složiti da izvan “centra” pokreta postoje osobe koje nemaju doticaja s LGBT zajednicom, no ipak zaslužuju da ih smatramo njenim dijelom.

Što je s LGBT osobama koji žive u malim sredinama i ne mogu si dozvoliti “osnažujuće iskustvo” outanja pred televizijskim kamerama, život u sigurnom rezervatu queer elite u kojem imaju sreću svakodnevno se družiti s ostalim članovima zajednice, dijeliti sa svojim odabranikom/icom zajedničko kućanstvo, pohađati tečajeve salse i plivanja koje organiziraju queer udruge, te na koncu odlaziti na kvizove na kojima se jedni s drugima nadmeću u što boljem poznavanju odredbi Zakona o životnom partnerstvu. Osjećaju li ovi članovi LGBT zajednicu svojom, smatraju li da promiče njihova prava i bori se za njihov položaj u društvu i na tržištu rada?

Ovdje bi ponovno valjalo naznačiti problem nejedinstvenosti domaćeg LGBT pokreta. I pritom postaviti pitanje bi li “naša borba za našu stvar” bila masovnija i snažnija u manifestaciji kada bi se u nju uključile potrebe različitih LGBT skupina. Kada bi se zahtjevi i programi LGBT organizacija artikulirali i prelomili kroz socijalno-ekonomsku dinamiku ne bi li njihov društveno-medijsko status bio sasvim drukčiji? Vjerujem da bismo tada ovaj pokret zaista mogli nazvati i preporodom bez navodnih znakova, a smatram da bismo mogli računati i na načelno jedinstvo oko najvažnijih pitanja, među kojima se svakako nalazi i pravo na zasnivanje životnog partnerstva.

vzžNe želim umanjivati potrebu i važnost donošenja ZŽP-a, no ne mogu se ne upitati što će njegovo donošenje, konačno izglasavanje i stavljanje u zakonodavnu praksu značiti LGBT osobama koje se nalaze na dnu socijalne ljestvice i duboko ukotvljene u patrijarhalnu opresiju. Moglo bi se dogoditi da dobijemo zakon koji će moći konzumirati tek mali dio naše zajednice, a svi ostali ostat će zaglavljeni između izrabljivačkog rada, nezaposlenosti i čežnje za ostvarenjem obitelji i životnog partnerstva. Umnažanjem nasilja što ga radno zakonodavstvo ispoljava nad radništvom imat ćemo sve više LGBT osoba čija će se radna prava kršiti, koji će (p)ostajati beskućnici i kojima će ekonomska situacija onemogućiti prava koja im nudi ZŽP. Prešutjeti njihovo postojanje i njihove stvarne probleme znači doista priznati kako oni kvare uljepšanu, “ružičastu” sliku koju smo uspjeli stvoriti u medijima i javnosti kako bismo ostvarili prihvaćanje heteroseksualne većine. Kako je moguće da se pokret nastao iz pobune prema heteronormativnosti i homofobije te borbe za prihvaćanje “drugačijih” pretvorio u posrednu diskriminaciju dijela svoje populacije? Je li koalicija s kapitalistima i liberalnim političkim elitama doista ono čemu treba težiti ili je na putu ostvarenja LGBT prava za sve potrebno otvoriti “nezgodne teme” stigmatizacije nižih klasa LGBT zajednice kako bi “prajdizanska” parola “Ovo je zemlja za sve nas” ostvarila puni potencijal? Kako i kojim modelima oživotvoriti queer politike koje će u svoju teoriju i praksu uključiti sve slojeve LGBT populacije pitanje je koje nas u godinama koje dolaze treba zaokupljati sve više.

I na kraju, kada Zakon o životnom partnerstvu konačno bude donešen, hoćemo li doživjeti pirovu pobjedu? Možemo li u društveno-ekonomskom sustavu koji različitim mehanizmima, prvenstveno delegiranjem reprodukcije radne snage u kućansku sferu, čini i heteroseksualnu obitelj nimalo optimalnom zajednicom,očekivati ostvarenje istospolne obiteljske idile i sigurnosti za kojom toliko žudimo? U tijesnim, pohabanim cipelama kapitalizma istospolna obitelj i LGBT radništvo teško će ponosno kročiti naprijed.

0 comments