Huligani u Splitu ili par reči o građanskom aktivizmu

Maja Martinić, vlasnica automobila beogradskih tablica, koji je prije dva tjedna oštećen u Splitu, nakon prijave policiji i otvorenog pisma javnosti, za STav analizira medijski diskurs korišten prilikom objave ove vijesti te posljedice svog čina.

Pre petnaest dana, u Splitu je oštećen jedan automobil beogradskih registarskih tablica. Na njemu je skinuta prednja registarska pločica, razbijeni su retrovizori, a na haubu je ucrtan popularni ustaški simbol – U sa križem. Pretpostavka je da je osoba koja je “ulepšala“ dotični auto maloletna. Ovaj, ni prvi ni poslednji, slučaj maloletničkog huliganizma verovatno ne bi bio nikakva vest da, eto ovoga puta, to nije bio baš naš auto, auto koji pripada penzionisanom delatniku MORH-a, sa braniteljskim radnim stažom i dvojnoj državljanki kojoj su borba za ljudska prava i unapređenje građanskog aktivizma – posao. Iz ovog je razloga inicident postao dnevna hrana tabloida u obe države i narastao u regionalni događaj. Određeni broj “mislećih ljudi“ u regionu, čije stavove uvažavam, postavio je pitanje: Šta se dobilo skretanjem pažnje javnosti na ovaj incident?, aludirajući na negativne efekte medijskog tretmana, u kontekstu kreiranja “novih napetosti“ u regionu. Kada se odviju svi ukrasni papirići, u koje su ovakva pitanja umotana, stvar se svodi  na pitanje: Da li je, na ovaj način, poslata ratno-huškačka poruka?

Puno sam, tokom poslednjih petnaest dana, razmišljala o tome. Ovo je pitanje kompleksno i na njega se ne može odgovoriti jednoznačno. Demokratska politička kultura na Balkanu još uvek je, u najvećoj meri, poimana usko, odnosno svedena na biračko pravo. U toj i takvoj političkoj kulturi, čak se ni raspoloživa građanska prava ne upotrebljavaju često, jer nema dovoljno obuhvatne svesti o funkcionisanju demokratskog poretka, a prihvatanje građanskih obaveza i odgovornosti još je uvek utopijski san pojedinaca. Sklonost ka neograničenoj banalizaciji svega što se događa na političko-ekonomsko-socijalnoj sceni pojela je svaki pokušaj sistemskog promišljanja stvarnosti. Obzirom na činjenicu da upravo ovaj mehanizam pojednostavljivanja, čija se primena ugodno ukotvila u javnom životu, smatram odgovornim za većinu poteškoća sa kojima se susreću mlade demokratije na Balkanu, pokušaću da odgovorim.

U medijima je ovaj incident, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, dočekan u očekivanom senzacionalističkom duhu. Kratkim uvidom u “mudrosti“ komentatora, čiji je hobi da komenatrišu tekstove u elektronskim izdanjima, došla sam do zaključka da je ovaj deo javnog mnenja percipirao uglavnom tek ironiju, koja proizilazi iz činjenice da je ovaj događaj, očigledno šovinistički motivisan, igrom slučaja bio uperen u nacionalno “pogrešnu“ metu. Tačnije, u prvi plan je istaknuto upravo ono što je najmanje važno!

Nesposobnost sagledavanja suštine pokazala se kao efikasan zajednički imenitelj svih: hrvatskih i srpskih medija kojima se ova činjenica baš zgodno namestila u nedostatku kreativnosti pri pisanju podnaslova i međunaslova, hrvatske javnosti (koja se, doduše, podelila na one koji smatraju da je baš dobro što se to dogodilo hrvatskom branitelju koji je, pretpostavljam, “izdao“ hrvatski nacionalni interes drznuvši se da pomisli da ima privatno pravo da odluči gde će živeti i na one koji smatraju da su huligani imali “peh“ ovoga puta, valjda je u ostalim slučajevima njihov čin legitiman) i srpske javnosti koja je, ovoga puta, bila jednoglasna u stavu da su svi Hrvati ustaše, da su im takvi i mediji (te da su ovaj incident osudili samo zato što je reč o hrvatskom oficiru), kao i da bi bilo dobro naći tog hrvatskog oficira u Beogradu i “naučiti ga tome ko su Srbi“.

zidovskiJoš je jedna stvar ujedinila “oštra pera“ novinarstva: okolnost da se incident dogodio na pravoslavno Badnje veče. Moram priznati da su mi upravo mediji skrenuli pažnju na tu okolnost i da nju ne smatram osobito značajnom. Naime, slični ili istovetni incidenti za koje znam da su se u Splitu događali, događali su se neovisno od datuma i uglavnom u letnjem periodu, kada je i broj automobila sa srpskim registarskim tablicama u Dalmaciji veći. Uverena sam da vremenska odrednica incidenta više ima veze sa činjenicom da je, te predvečeri, Split na kratko ostao bez javne rasvete, nego sa nastupajućim pravoslavnim Božićem. No, mediji nisu propustili da događaj koji je, već sam po sebi, dovoljno “vruć“, začine pripisanim simboličkim značenjem. O senzacionalističko-komercijalnim naslovima tipa onog pod kojim je, na moje veliko i neugodno iznenađenje, beogradski B92 preneo vest (Demoliran auto beogradskih tablica u Splitu) ne bih govorila, to je već tema za neku ozbiljniju analizu jalove medijske scene.

Ono što bih, međutim, želela da istaknem je da je sve to skupa za mene bilo – očekivano. Onoga trenutka kada sam odlučila da Otvoreno pismo koje sam uputila gradskim vlastima u Splitu učinim javnim, ja sam imala jednu ličnu procenu o odnosu potencijalne koristi i štete za koju sam znala da će nastati kada se Otvorenog pisma dokopaju ona sredstva javnog informisanja koja do pisma dolaze “iz druge ruke“. A konačni razlog zbog kojeg sam odlučila da sa javnošću podelim ono što se dogodilo svodi se na priču o građanskom aktivizmu.

Svega nekoliko dana nakon incidenta (12. siječnja 2014.), Jutarnji je objavio poražavajuće rezultate istraživanja koji su pokazali da svaki deseti srednjoškolac u Hrvatskoj misli da “imati građanske vrline“ znači redovno izlaziti na izbore! Svega trećina učenika anketiranih u ovom istraživanju znala je da “posedovati vrline“ znači brinuti se o interesima zajednice. Tokom eksperimentalnog sprovođenja programa građanskog odgoja u školama, među učenicima koji su bili obuhvaćeni ovim programom – ima čak 26 posto njih koji i dalje smatraju da je uloga građanina da “poštuje odluke svoje Vlade“, a njih 32 posto se zadovoljava pasivnom ulogom građanina koji zahteva da “bude informisan“ o događajima u društvu. Manje od 29 posto mladih odgovornost prema drugima prepoznaje kao građansku odliku, dok za 54 posto biti građanin znači – živeti u gradu!? Svest o tome da su ljudska prava zagarantovana Ustavom imalo je tek 6 posto srednjoškolaca pre, odnosno 10 posto nakon sprovedenog programa građanskog odgoja. Na kraju, verovatno najporazniji rezultat ovog istraživanja predstavlja činjenica da 33 posto mladih veruje da ljudska prava određuje Biblija!

Rezultati ovog istraživanja uverili su me da moja procena o potrebi da demonstriram smisao građanskog aktivizma nikako nije bila pogrešna. Sa ovakvim rezultatima, postaje nešto jasnije zbog čega huliganstvo na svim područjima Balkana dobija krila. Koliko god se trudili da nacionalne razlike ističemo u prvi plan, kad je reč o stepenu razvijenosti građanske svesti, na žalost, Hrvatska i Srbija su u potpuno istom problemu. One u Srbiji koji će sad referirati činjenicom da program građanskog odgoja postoji kao obavezan u srpskim i osnovnim i srednjim školama, samo ću podsetiti da je Brankica Stanković, autorka kultnog Insajdera  B92, bila slobodna građanka dok je istraživala i emitovala serijale o korupciji, čak i dok se bavila ubistvom premijera Đinđića, ali da joj je policijska pratnja dodeljena nakon emitovanja serijala o huliganstvu. Sve to uz napomenu da smo imali čast voziti i auto splitskih registarskih oznaka sa ugraviranih četiri S.

Zašto vlast tolerira huliganstvo ili, još važnije, zašto društvo tolerira huliganstvo? To je, prema mom mišljenju, pitanje svih pitanja. I to sam pitanje uputila ljudima kojima je u opisu posla da im Split bude važan. Taktika nečinjenja je utrla put podizanju praga tolerancije kod običnih građana i nekoj vrsti pristajanja da huliganstvo postane deo lokalnog folklora. Ne radi se više o jednom autu sa beogradskim tablicama, niti o automobilima sa zagrebačkim tablicima, niti o automobilima razlupanih stakala općenito, radi se i o stilovima navijanja na utakmicama, o nasilju u školama, o svastikama ukrašenim zidovima grada, o tome da se kao društvo zapitamo: ko su sutra naši doktori, policajci, advokati, profesori, gradonačelnici, ukoliko danas dopuštamo da nacistička ikonografija opstaje kao modni hit koji vapi da bude brendiran?

slija 1A kad se prag tolerancije podigne tako visoko kako je to slučaj danas sa huliganstvom, onda veoma brzo dobijate građanine bez odlika građanstva. Ono što je mene, u celom ovom događaju, porazilo jeste broj ljudi, koji je bio uplašen, kada sam odlučila da skrenem pažnju javnosti na ovaj problem. Ono što smatram naročito opasnim nije strah od odmazde huligana, već potpuno odsustvo vere u mogućnost zaštite od strane institucija sistema. Ako ne verujemo u institucije, onda ne možemo ni da ih popravljamo. Ako dignemo ruke od institucija sistema, onda pristajemo da naše društvo vodimo put anarhizma. Jesmo li baš sasvim sigurni da je to ono što želimo? Jesmo li baš sasvim sigurni da će to rešavati “neko drugi“?

Ako se u odnosu na huliganstvo osećamo nemoćni, ako se sklanjamo sa ulice kada navijači prolaze, ako bežimo s prozora kad čujemo da neko razbija nečiji automobil na parkingu da “ne vidi da smo ga videli, pa da nas ne potraži“, ako ne očekujemo pomoć policije, već “ne bismo da joj se zamerimo“, jer je se plašimo, ako smo zaista uvereni i pomireni sa time da vlast “neće učiniti ništa“ – mi smo onda slobodni građani samo formalno, dok smo u stvarnosti pokorene žrtve. Ja, pak, imam teoriju po kojoj je “biti žrtva“ (osim u slučajevima teškog fizičkog nasilja) – pozicija na koju se pristaje!

Kada ćemo naučiti da se građansko društvo ne instalira političkom odlukom, već da se ono gradi “odozdo“? To praktično znači da biti građanin ne znači verovati svojoj policiji da će savesno raditi svoj posao, već imati građanske hrabrosti i aktivističkog duha pa pokrenuti tu instituciju da savesnije radi svoj posao. Država nije nešto na šta rođenjem imamo neprikosnoveno pravo da nam bude poklonjeno, država je nešto što građani grade i za šta, što je možda i najvažnije – snose odgovornost. A za to nije dovoljno čitati Bibliju i izlaziti na izbore.

Nakon što su mediji od incidenta, koji se dogodio napravili regionalni događaj dana, imala sam prilike da razgovaram sa određenim ljudima u kabinetu gradonačelnika grada Splita, kao i sa nekim višim instancama u Policijoj upravi Splitsko-dalmatinske županije. Uprkos očekivanju većine, sklone da sve elemente vlasti gledaju koristeći pomenuti mehanizam banalizacije, to su bili odgovorni, kompetentni i savesni ljudi. Njima nisam morala da obrazlažem suštinu onoga što sam pokušala da uradim, njima je to bilo vrlo precizno jasno. I to je bila činjenica koja mi je dala nadu.

Bez obzira na to što je gradonačelnik Ivo Baldasar, prema mom mišljenju, prebrzo i nespretno javno reagovao, u Splitu ipak postoje ljudi na položajima koji znaju šta rade. Gospodin Baldasar je požurio da demantuje optužbe da je sklon relativizaciji incidenata, rečima kako, pak, neće dozvoliti ni generalizacije o Splitu. Očito nije spoznao da između relativizacije i generalizacije problema postoji čitav jedan prostor u kojem je potrebno identifikovati društveni problem i kreirati strategiju za njegovo rešavanje. Upravo taj prostor između dve krajnosti trebao bi da predstavlja polje na kojem deluje odgovorna lokalna samouprava. Verujem da će gradonačelniku imati ko to da objasni.

Što se mene tiče, ja sam u kontekstu incidenta, izabarala da ne prihvatim da budem žrtva, odnosno da ceo slučaj iskoristim da demonstriram da baš niko nigde ne mora biti toliko nemoćan, ukoliko odluči da od pukog pojedinca naraste u građanina.

Da li je poruka koju sam poslala u region bila ratno-huškačka? Da, ukoliko postoji volja da tako bude pogrešno shvaćena. Da, jednako koliko je ratno-huškačka većina poruka sa hrvatskih i srpskih stadiona. S tom razlikom, što je ova imala i važnu poruku o građanskom aktivizmu za one koji hoće da je čuju. A odgovorno tvrdim da nijedna vlast, ma kako loša bila, ne može da nanese društvu toliko štete koliko to može njegovo građanstvo kada tvrdoglavo spava.

Maja Martinić

Maja Martinić rođena je u Beogradu 1972 godine. Diplomirala je novinarstvo i magistrirala na polju političke sociologije na beogradskom Fakultetu političkih nauka. Trenutno radi na doktorskoj disertaciji, a zaposlena je kao samostalni savjetnik za obrazovanje, istraživanje i suradnju s nevladinim organizacijama u centrali Ujedinjenih granskih sindikata “Nezavisnost”. Osim toga, surađujem s nevladinim organizacijama, fondacijama i znanstvenim institucijama.

 

0 comments