Glave u kopački

Svakome tko je imalo objektivan jasno je da glavnu odgovornost za neuspjeh nogometne reprezentacije na ovogodišnjem Euru snosi selektor. Ali on nije samo odgovoran zato jer je u jednom trenutku pokazao da nema kompetencije voditi jednu momčad na ovako velikom natjecanju, nego i zato jer nema kompetencije voditi ovako dobru ekipu kakva je trenutno hrvatska nogometna reprezentacija.

U izbjegavanju vlastite odgovornosti ne može mu pomoći ni vrludanje bespućima kvaziintelektualnosti, koristeći se i novim pojmovnikom prema kojem su Portugalci “iskrumpirali“ pobjedu.

Ipak, u ovom neuspjehu i drugi sudionici (ne dionici kako se sada uobičajeno krati riječ malo drugačijeg značenja, slično neznanju u korištenju riječi potrebni i potrebiti) imaju svoj udio odgovornosti.

Ona se lako da izvesti iz činjenice da je ekipa koja je igrala na Evropskom prvenstvu reprezentacija nogometnog saveza. Dakle, ne Hrvatske, nego HNS-a. U tom kontekstu odgovornost snosi i vodstvo te nogoloptačke organizacije i to ne zato jer ga čine lopovi, ljubitelji staških grobova, prijatelji ubojica….. To je u ovom smislu sekundarna značajka, koja se, u kritičkom opserviranju te organizacije, njenih čelnika i rezultata, uglavnom istura u prvi plan.

Primarna odgovornost je stručna u smislu osiguravanja optimalnih uvjeta za rad i ostvarenje rezultata, a to je, između ostalog i izbor kompetentnog selektora. Tek na drugom mjestu dolazi njihov moralno-politički profil temeljem kojeg su donošene odluke koje nisu bile u funkciji ostvarenja najboljeg rezultata. Naime, to društvo je ne samo amenovalo nedoraslog izbornika, nego i njegove pomoćnike, od kojih je jedan teško kažnjen od međunarodne nogometne asocijacije, što je dakle bilo izravno prkošenje međunarodnim rukovodnim nogometnim strukturama i što bi se moguće osjetilo u četvrtfinalu ili polufinalu nedosuđivanjem nekog penala, ili pak dosuđivanjem kontra nas, ili pak laganim “umaranjem“ dodjeljivanjem žutih kartona igračima u dresovima na kvadratiće (ne na kockice, kako to često ističu i poslanici javne riječi u Hrvata!!!).

Naravno, dio odgovornosti snose i sami igrači. Velike zvijezde, vedete svojih klubova, u pravilu ponajboljih u svojim zemljama pa i u Evropi (Real, Barcelona, Juventus…) nisu imali snage zatražiti da ih vodi netko kompetentniji, kako bi konačno u zadnjem trzaju generacije ostvarili nekakav rezultat koji bi se pamtio kao ona bronca sa svjetskog prvenstva. Zar stvarno netko misli da bi Modrić, Rakitić, Mandžukić, Ćorluka, Srna… bili izbačeni iz reprezentativnog dresa da su istupili kontra vodstvu saveza koji ih je unaprijed rezultatski limitirao izborom nedoraslog izbornika. Ali, kad nisu imali “muda“ u situacijama kada su trebali prekinuti igru, prilikom skandiranja ustaških pozdrava (što je iskaz i njihovog osobnog stava čak izrečenog javno u slučaju Joa Šimunića kada su ga pravdali izražavajući razumijevanje i listom stali na njegovu stranu) na utakmicama zbog kojih su, u biti baš oni najviše, kažnjeni igranjem dviju utakmica bez publike onda se nisu mogli očekivati ni veći iskoraci kada je u pitanju selektor.

I konačno, odgovornost snose navijači, takozvani navijači i ostali građani “lijepe naše“. Dovoljno je bilo malo reklame za pivu i svi su odjednom postali uspaljeni domoljubi. Dovoljno je bilo da analfabetski novinar (koji nakon teške Ćorlukine povrede glave kaže kako mu ništa neće biti jer je on rođen u Bosni) u prijenosu divinizira naše igrače i da ih svi već vidimo najmanje u finalu.

Maltene da se svi zajedno zapitamo zašto će ti Portugalci uopće istrčati na teren u osmini finala prvenstva. Odjednom su Čačićevi odabranici postali nacionalni heroji, a oni koji i dalje propitkuju sustav, koji govore kako to nije “naša“, već “njihova“ reprezentacija (iako je ona uvijek njihova!!!), naprasito dobivaju etiketu nedomoljuba, vjekovnih neprijatelja, orijunaša. A upravo su najžešći ljepitelji etiketa otkrili time i vlastitu, ne malu suodgovornost za rezultate reprezentacije, ali i za funkcioniranje cjelokupnog (suodgovornog) sustava Hrvatskog nogometnog saveza.

Do koje razine se uspjelo podići nacionalnu euforiju, poraz čak proglasiti pobjedom (o tome da smo moralni pobjednici EURA da i ne govorimo) svjedoči vatreni doček gubitnika na Plesu.

Skoro bi im mogli pozavidjeti oni koji su, nakon sudjelovanja u Oluji, pobjedonosno ušli u Zagreb. To što su oni tog ljeta 1995. godine nosili glavu u torbi, a gurači kožnjaka ovog ljeta milijune u torbi, očito nije dovoljna razlika za potpuno sluđene i dezorijentirane građane, koji se još uvijek pale na one Thompsonove: obitelj, vjera i domovina (koja riječ se, u posljednje vrijeme, po pravopisu kojeg je inaugurirala Predsjednica Republike, piše s početnim velikim slovom D).

I tako su u porazu naši nogometaši postali nacionalni heroji, pravi domoljubi koji su ostalima, koji su iskazali ushit njihovim porazom, priuštili novu mogućnost za egzaltiranost na fonu odanosti ognjištu na kojem obitavamo od stoljeća sedmog, čime su i sami postali, odnosno potvrdili domoljubnost, kao najveću od svih vrednota. Jer nije bitno pobijediti, ostvariti rezultat, biti prvi. Bitno je biti dio domoljubne povorke u kojoj je njihov poraz i naš, a zajedno naša pobjeda, mada milijuni ostaju samo njihovi. Ali koga za to briga kada smo svi dio domoljubne povorke koju vode lopovi, ljubitelji ustaških grobova, prijatelji ubojica, nekompetentni treneri, igrači bez „muda“ , među kojima zastavu nose prokazivači orjunaša i vjekovnih neprijatelja Hrvatske. Dakle, svi zajedno s glavama u kopački.

Pero Jurišin