Deložacije iz devedesetih: Kako je sve počelo

U posljednje vrijeme deložacije obitelji iz svojih domova uglavnom uzrokovane ekonomskim razlozima zaokupili su hrvatsku javnost, koja je, kao i u drugim dijelovima Evrope, pokazala izrazitu empatiju za ljude lišene mjesta stanovanja. Ne tako davno, devedesetih godina prošlog stoljeća jedan drugi oblik deložacija, odvijao se diljem hrvatskih gradova, uz puno manju medijsku pozornost, prešutno odobravanje sustava, gotovo nikakvu zaštitu onih koji su bivali izbačeni i bez podrške i suosjećanja susjeda, sredine u kojoj su živjeli, uz izuzetak malobrojnih hrabrih pojedinaca. Portal STav donosi vam serijal tekstova “Deložacije iz devedesetih” u kojem će iz današnje perspektive pokušati rasvijetliti ovaj skup nemilih i često povezanih događaja koji uz protjerivanja, masovna otpuštanja i u velikom dijelu još uvijek neprocesuirana mučenja civilnog stanovništva predstavlja tamnu stranu povijesti Grada Splita tijekom Domovinskog rata. U prvom tekst donosimo kontekst i razloge koji su omogućili da deložacije iz najvećim dijelom tada vojnih stanova ne budu tek djelo pojedinaca već dobro razrađeni sustav djelovanja.

Deložacije – suvremena kuga hrvatskog društva. Ova sintagma davnijeg je datuma i ne odnosi se na izbacivanje ljudi iz stanova, koje se odvijaju posljednjih godina, o kojima hrvatska javnost zna gotovo sve, postoji javna podrška, a jedna grupa aktivista je zahvaljujući svom angažmanu u ovim procesima priskrbila si i jedno mjesto u Saboru na nedavnim parlamentarnim izborima. Deložacije kao suvremenu kugu hrvatskog društva okarakterizirao je 1994. godine Ivan Zvonimir Čičak, tadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, na skupu o ovoj temi održanom u Zagrebu. Ta “suvremena kuga“ harala je početkom devedesetih hrvatskim gradovima, vojnim stanovima u kojima su u velikoj mjeri živjeli stanari nehrvatske nacionalnosti, no ni oni “prave“ nisu bili lišeni pošasti.

Jedan od tih gradova u kojima je ova zlokobna pojava poprimila jedne od najvećih razmjera je Split. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u drugom po veličini hrvatskom gradu živjelo je oko 4,4 posto Srba. Danas ih je tek 0,1 posto.

Daleko od službenog narativa

Tonči Majić

Tonči Majić

U osvit rata deložacije su se pojavile kao jedan od mehanizama ratovanja na teritorijima koji nisu bili okupirani i napadani, ali su poslužili svrsi zastrašivanja. Premda će danas, kada govori o izvršiteljima, Tonči Majić, aktivist koji je i sam pomagao deložiranim osobama te zbog toga bio i fizički napadnut, kazati: “Sve je potvrđivalo, a danas je to očito, kod ovih ljudi koji su upadali u stanove, motiv nije bio politički. Čak to nije bilo ni srbožderstvo. Ti ljudi su naprosto vidjeli da postoji jedna kategorija imovine, koja je nebranjena, odnosno, sistem je neće braniti. I sistem je to na sve moguće načine eksplicitno pokazivao tako da su pojedinci naprosto uzimali što su mogli uzeti. Da je netko rekao da su žrtveno janje svi ljudi koji imaju svijetlu kosu, oni bi bez pardona otimali stanove takvima. Jer ljudi su pohlepni. Ovdje. Svugdje”.

No prije današnjih tumačenja i pogleda na devedesete koje su u mnogočemu bile mračne vrijedi podsjetiti se tog vremena onako kako nije opisan u školskim udžbenicima povijesti, a sva je prilika da i neće biti. Daleko od službenog narativa bilo je to nesigurno vrijeme u kojem su neizdavanja dokumenata, kao što je domovnica, otpuštanja s posla, podmetanja bombi, isključivanja telefona i konačno mučenja u Lori, bili dio svakodnevnice određenog dijela stanovništva.

Eksplozivi i pucnjave bez počinitelja

Do dana današnjeg većina zločina s početka devedesetih u Splitu, kojeg je u siječnju 1992. godine tadašnji predsjednik splitskog Izvršnog vijeća Zvonimir Puljić usporedio s Chicagom, a novinar Boris Dežulović nazvao Osijekom na moru, nije riješeno. Za početak, dovoljan je uvid u tadašnje statistike. Kako je pisao novinar Pero Jurišin, 1991. godine u Splitu je broj kaznenih djela porastao za 15 posto, dok je do tada rast bio od 5 do 10 posto. Tijekom 1991., 1992. i 1993. godine zabilježeno je 280 slučajeva podmetanja eksploziva i pucnjave, dok se prije i poslije taj broj kretao oko 40-ak slučajeva godišnje.

“Zavladao je strah. I nesigurnost. To je jedno vrijeme kada ljudi polude, kad izgube sve kriterije, i kad se svakome prebrojavaju krvna zrnca i kad svatko svakoga smatra neprijateljem. Naravno, tko je suprotne nacionalnosti”, rekao je u svjedočanstvu danom udruzi Documenta u sklopu projekta Osobna sjećanja Miroslav Bogdanović, poznati splitski ugostitelj, kojem su dva puta bacilli bombu u restoran, nekoliko puta mu prijetili i pretukli ga. Iako rođen i odrastao u Splitu, njegov je “krimen” ležao u činjenici da mu je otac bio Srbin.

Tada su i nastale najveće, kako ih Jurišin stavlja pod navodnike “ratne štete”. Miniran je i dom Veslačkog kluba Gusar, zgrada Građevinskog instituta, brojni kafići, trgovine i kuće nepodobnih vlasnika. Prema policijskoj statistici, dalmatinski dinamitaši su bili dvostruko učinkovitiji od zagrebačkih.

Miroslav Bogdanović

Miroslav Bogdanović

“Svatko tko je bio ugledan je bio na odstrelu. Pogotovo tko je imao kriva krvna zrnca”, posvjedočio je Bogdanović, koji je cijeli taj period imao problema. Prva stepenica je bila njegov restoran Stefanel. “Tu su se izredali svi od ove solinske ustaške bojne, pa do ne znam kojega prvoborca. Svi su dolazili doli. Milijun puta su mi uperili pištolj. Milijun puta sam morao dokazivati da nisam Srbin, da nisam neprijatelj. Jednostavno, sva tvoja ljudska prava. Svaka budala u ovom gradu ima veća prava nego ti. Na osnovu svoga hrvatstva je imao pravo da te maltretira, da tlači”, ispričao je u potresnom intervjuu Bogdanović, prisjećajući se pojedinačnih epizoda: “Sjećam se jedne večeri. Ti iz Solina, ta njihova ustaška, Rafael se zvala, bojna. Naravno, to su bile najgore propalice, najgori kriminalci. Ljudski otpad je tu bio. Dolazili su se iživljavati. Jedanput su doveli pasa doli. Neku đukelu su našli sa strane. Pa su mu naručili biftek. Onda su prisilili konobaricu da mu reže taj biftek i da hrani pasa”.

Drugi put jedna skupina vojnika je došla s bombom. “Onda su sjeli ovako na četiri kuta. I onda su uzeli bombu i igrali ono što mi kažemo picigin. Dobacivali se bombom. Naravno, cijeli lokal, svi su utekli. Jedanput su mi uzeli novac iz kase. Ustvari, više puta su mi uzeli novac, ali to me nije ni bilo briga. Nego su me maltretirali psihički”.

Počinitelji nikad nisu procesuirani. Prema podacima koje je dobio Jurišin, od 1991. do 1993. godine počinitelji su otkriveni u samo 35 posto slučajeva, dok su u periodu od 1996. do 1999. godine od 117 takvih djela počinitelji su otkriveni u preko 70 posto slučajeva.

“To je situacija u kojoj su oni svi protiv. Protiv tebe. Sve je povezano bilo. I policija i sudstvo. Jednostavno sve se svrstalo na tu nacionalnu stranu. I svi koji su bili na suprotnoj strani, pod navodnike, suprotnoj strani, nisu imali nikakve šanse”, opisao je Bogdanović tadašnju atmosferu, a na pitanje kakav je bio odnos policije prilikom očevida, samo je rekao: “Ma to su cirkusanti. Mislim da su i oni guštali u tome. Takav sam stekao dojam. Da je to sve bilo formalno”. A kad ih je zvao zbog prijetnji i upada u lokal posvjedočio je: “Tako da su me ovi zvali iz policije da će oni mene nabiti ako ih još jedanput nazovem”.

Porast neriješenih ubojstava

Nisu samo paljenja i bombe eskalirali tih godina. Prema podacima splitske policije, 1991. i 1992. godine ubijeno je 13 osoba, što je brojka nedosegnuta u kasnijim godinama. “Možda tek nacionalna struktura ubijenih ukazuje na razloge zbog kojih počinitelji u čak osam slučajeva nisu pronađeni, što je nepojmljiva neefikasnost policije, uspoređujući uspješnost policije koja je u ranijim i kasnijim godinama gotovo stopostotna. Zbog svega toga, ne treba čuditi da je istovremeno preko 400 građana zatražilo promjenu imena, odnosno prezimena”, napisao je Jurišin.

Tadašnji načelnik policije Ivo Stipičić, koji je prisilno umirovljen u to vrijeme, danas nije voljan razgovarati. “Zaboravio sam sve što se dogodilo”, rekao nam je u telefonskom razgovoru. U tom stavu nije jedini. Mnogi od aktivista, ljudi koji su istjerani iz svojih domova danas ili se ne žele prisjećati tih vremena ili nerado pričaju i to jedino pod garancijom anonimnosti.

Atmosfera straha

“Stalno je postojao taj ambijent gdje se nas napadalo, mi se nismo mogli braniti, a Dravom i Dunavom za to vrijeme plutali su leševi”.

O tadašnjoj atmosferi straha, a današnoj nelagodi govori i anonimna izjava jednog bivšeg novinara: “Postojao je masovno izraženi strah koji se nije mogao vidjeti. S jedne strane, bio je privid normalnog života. Uobičajeni repertoar u kinima, na televiziji uobičajeni program i izvještavanje o tome da se negdje drugdje nešto događa, a to se ne može provjeriti. Nisi znao što se, na primjer, stvarno događa u Osijeku, kao što ni oni u Osijeku nisu znali što se ovdje događa. S druge strane, na televiziji se plasirala vijest da su oni tamo ničim izazvani nas napali, pucali po nama, itd. Tako da je stalno postojao taj ambijent gdje se nas napadalo, mi se nismo mogli braniti, a Dravom i Dunavom za to vrijeme plutali su leševi”.

Otkazi i isključivanja telefona

Kineski zid, Spinut

Kineski zid, Spinut

Prema izvještaju Iskrivljena Pravda talijanske organizacije Beati I construttori di pace koja je djelovala i u Splitu, “etnička otpuštanja s posla” započela su u ljeto 1991. godine po dolasku HDZ-a na vlast, a poznato je više od sto slučajeva otkaza temeljenih na etničkoj pripadnosti. U tom dokumentu posebno se izdvaja slučaj Splitske banke “koja je otpustila 36 svojih nehrvata neposredno nakon što je jednom bančinom direktoru poginuo sin, pripadnik Hrvatske vojske”.

U jesen te godine počela su i isključivanja telefona. Više od 1 000 brojeva prestalo je raditi, a tadašnji direktor pošte Juraj Buzolić tvrdio je kako je riječ o kvarovima. Prema spomenutom izvještaju telefoni su se “pokvarili” isključivo ljudima nehrvatske nacionalnosti koji su na ponovno uključenje čekali između godinu i dvije dana.

Uz to, iz pošte je 17. rujna 1992. godine s posla izbačeno 16 zaposlenika. Svi osim dvoje bili su nehrvati, ili u braku s nehrvatima. U Carinarnici je, iste godine, kako je evidentirao Jurišin, početkom 1993. radilo 106 radnika, od toga 12 Srba. U veljači je uručeno devet otkaza, od toga sedam Srbima. S posla je izbačeno i 11 tajnika mjesnih zajednica. Bolje nije prošao ni Općinski sud gdje je od 42 suca ostalo raditi njih tek 13. Od 35 novoizabranih njih 26 bilo je bez sudačkog iskustva. “Čistke” su se provodile i u policiji te gradskoj upravi.

Umirovljena vojna lica na prosjačkom štapu

U toj atmosferi aktivna vojna lica nehrvatske nacionalnosti već odlaze dok se umirovljenima na određeni period obustavlja isplata mirovina. “Ostao bez posla, moja supruga je ostala bez posla i živjeli smo od očeve penzije koja je u jednom momentu nestala i ostali smo bez primanja. Krumpir se kuvao na sto načina. Bukvalno nismo imali što za jesti. Svašta smo radili, poslove za koje nismo bili kvalificirani“, priča svoju priču već spomenuti anonimni novinar prisjećajući se siromaštva koje se moglo vidjeti u tadašnjem Spinutu, kvartu s mnogo vojnih stanova. “Puno je starijih ljudi bilo u teškoj situaciji. Kod rodilišta znali su stavljati banke i prodavati svoje stvari jer nisu imali što za jesti. Te obitelji su bile iznurene. O tome se danas šuti, ljudi se ne žele sjećati. A čim veliki broj ljudi ni danas nije spreman o tome govoriti, znači da nešto nije u redu“, kaže.

Mašenjka Bačić

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Deložacije iz devedesetih” kojeg financira Ministarstvo kulture.

 

1 comments
La Popov
La Popov

Svakodnevne prijetnje, kamenje u prozore, prebijanje clanova familije, pretresi stana, vrijedanje od strane susjeda, poznatih i nepoznatih, ... I svi znaju i vecina suti i odobrava... devedesetih i danas.

Trackbacks

  1. […] Prvi tekst iz serijala Deložacije iz devedesetih pod nazivom Deložacije iz devedesetih: Kako je sve počelo možete pronaći ovdje. […]

  2. […] Deložacije iz devedesetih: Kako je sve počelo […]

  3. […] Deložacije iz devedesetih: Kako je sve počelo […]