Deložacije iz devedesetih: Bitka za povrat stanova

Vrlo često deložirane osobe odustajale su od pravne bitke za stan. U to vrijeme rijetki su bili odvjetnici, koji su željeli uzimati takve slučajeve, sudovi su često odugovlačili postupke, a atmosfera u društvu je bila neprijateljska o čemu smo pisali u prethodnim tekstovima.

U prvoj odluci Ustavnog suda koja je poništila presude osporavanja stanarskog prava Općinskog i Županijskog suda, izbačene osobe zastupala je poznata splitska odvjetnica Meri Juričko. Njenim klijentima osporavano je stanarsko pravo nakon što su 1992. godine tijekom boravka na liječenju u Beogradu ostali bez stana. Stanarsko pravo oduzetom im je temeljem članka 102a Zakona o stambenim odnosima. Odlaskom u Srbiju s kojom je Hrvatska imala neprijateljske odnose u to vrijeme, njeni klijenti su se po mišljenju sudova solidarizirali s agresijom, što je predstavljalo “djelatnost protiv RH u širem smislu”.

Odvjetnica Meri Jurčko: Dok bi ostvarili pravo ljudi su odlazili, odustajali ili umirali

Juričko se žalila Ustavnom sudu koji se očitovao poslije četiri godine baš u vrijeme kad je krenula pisati tužbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. “Ustavni sud je kazao da neprijateljska djelatnost znači da bi trebala imati pravomoćnu kaznenu presudu. Stranka je na kraju uspjela i otkupiti stan, ali to je trajalo od ’93. do 2005. godine”, rekla je Juričko, jedna od rijetkih odvjetnica koja se željela baviti slučajevima deložacija, u intervjuu koji je dala u okviru projekta Osobna sjećanja udruge Documenta. Osobno je svjedočila o promjenama koje su se odvijale na sudovima te posljedično omogućile nefunkcioniranje pravne države i pogodovanje deložacijama.

Odvjetnica Meri Juričko, foto: screenshot

Odvjetnica Meri Juričko, foto: screenshot

Do 1992. godine Juričko je radila na Općinskom sudu, potom je prebačena na Vojni sud, gdje je ostala nekoliko mjeseci te je dala otkaz i postala odvjetnica. O tom vremenu je kazala: “Nije mi se sviđao taj upliv politike na način da se u suštini jedna struktura zakonitosti demontirala i uvela nezakonitost. To je počelo s policijom i sudom. Vlast je najprije demontirala Vrhovni sud. Dakle, demontirala struku iz Vrhovnog suda. A onda je krenulo od općinskih sudova prema gore. Pod krinkom ili pod izlikom da u sudovima rade komunisti ili kako bi se to popularno zvalo komunjare”. Objasnila je da je iskorišteno tadašnje zakonodavstvo na način da su ljudi ostajali bez posla tako što ih se ne bi reizabralo. Reizbor sudaca odvijao se svakih osam godina. U roku od šest mjeseci sudac je morao biti reizabran ili bi mu prestao radni odnos.

“Tako su moji kolege, koji su radili 20-30 godina, jednostavno šutke pali. Nije bio  obavljen reizbor i ostali su na ulici, a da nisu znali zbog čega. Ili ako su znali zbog čega, onda su znali da su to pogrešna krvna zrnca. Odjedanput se počelo prebrojavati tko su Hrvati, tko su Srbi, tko je tko. A cijeli život sam radila s tim ljudima i nikad nisam znala tko je tko. I nije me zanimalo tko je tko. Jer je posao bio posao i struka je bila struka. A iza toga kriterij više nije bio struka”, prisjetila se Juričko, koja je 1992. godine otišla sa suda. Par mjeseci prije prebačena je na Vojni sud s Općinskog suda, koji je prema njenim riječima bio temeljito počišćen.

“A dolazili su ljudi čija struka nije bila važna. Bilo je važno da nekog poznaju. Hodnici su bili poluprazni. Jedni su otišli, drugi još nisu došli. Čekalo se da ispolažu pravosudne. Spisi su se gomilali. A posljedice onoga što se dogodilo, osjećaju se i danas. Jer, koliko god onaj sistem mogao biti ovakav ili onakav, ali za doći na sudačko mjesto su postojali određeni kriteriji. Kad kažem određeni kriteriji, pritom mislim na studij, na prosjek ocjena. Tako da onaj tko je imao prosjek ocjena tri ili ispod ispod, nije podnosio molbu. Sve te stvari su postale kasnije irelevantne”, opisala je promjene na sudovima zbog kojih je otišla u odvjetničke vode gdje se vrlo brzo susrela i sa slučajevima deložacija.

“U Splitu se desila jedna ružna situacija. Ovdje je bilo dosta vojnih lica. Događalo se da naoružani gardisti, uvjetno rečeno gardisti, dođu na vrata i izbace nekog iz stana. Ne bi htjela intervenirati civilna policija jer je to napravila garda. Ne bi to htjela napraviti Vojna policija. I taj netko, tko je izbačen, ostao bi potpuno nezaštićen. Kad kažem garda, mislim da to zbilja treba shvatiti uvjetno iz jednostavnog razloga što onaj tko je bio na ratištu, taj sigurno nije imao vremena šetati gradom i izabirati stanove po Splitu. Tako da onaj tko se zaista borio, mislim da taj nije izbacivao Srbe iz stanova. Samo oni koji su se predstavljali kao gardisti, a koji to zaista nisu bili. I tu ste onda imali situaciju da nitko nije htio postupati. Ili bi se to postupanje bi oteglo godinama. I dok bi ostvarili neko pravo, u pravilu bi ljudi ili odlazili, ili odustajali ili umirali”, ispričala je Juričko.

Slovenka Marinković: Dvadeset godina sudskog sporenja

Jedna od onih koja nije odustala je Slovenka Marinković, koja je iz svog stana deložirana u veljači 1994. godine. Nakon dugotrajne pravne bitke u stan se vratila 2000. godine.

Slovenka Marinković, foto screenshot

Slovenka Marinković, foto screenshot

Prethodno je prošla sve tada uobičajene postupke – od problema s izdavanjem domovnice, isključivanja telefona, osuđivanja na radnom mjestu. Prije nego što je izbačena, Slovenka je slutila što joj se sprema nakon što su dvije njene susjede završile na ulici. Prethodni mjesec te godine zabilježeno je bilo 18 izbacivanja iz stanova u Splitu. Živjela je u stanu bivšeg supruga, pripadnika JNA, koji joj je 1992. godine prepisao stanarsko pravo.

Izbacivanju, kako je posvjedočila u intervjuu koji je dala za udrugu Documenta u sklopu projekta Osobna sjećanja prethodile su prijetnje telefonom, provjeravanja ima li pravo biti u stanu, jednom rječju, život u neprekidnom strahu. “Tako da faktički, kad su me 1994. godine izbacili, mi smo se tek naspavali kako treba”, rekla je Slovenka.

Tog 2. veljače u stan su došli vojnici zajedno s udovicom i dvoje djece koja će se kasnije useliti u njen stan. Kako stan nisu željeli napustiti, Slovenku i aktivista Tonća Majića odveli su u Loru na saslušanje. Tamo im je zapovjednik 72. bojne Vojne policije Mihael Budimir kazao kako ima nalog “zamjenika ministra” prema kojem se Slovenka može vrati u stan. No kad su se navečer vratili u stan, otvorila im je žena u crnom i stala vikati da je to “ustaški stan”. Okupili su se vojnici, od kojih je jedan Majiću zaprijetio pištoljem pa su otišli.

Uslijedile su godine seljakanja i povlačenja po sudovima. Promijenila je dva stana da bi se na kraju skrasila u jednoj sobici bez prozora u Židovskom prolazu jer za više nije imala novca. Pokrenula je postupak protiv Jakice Lasić koja je prva uselila u njen stan. Poslije je ona taj stan prepustila hrvatskom vojniku. Nakon niza sudskih postupaka od postupka zbog smetanja posjeda protiv bespravne stanarke, krivičnog postupka protiv Jakice Lasić, krivičnog postupka protiv vojnika, zahtjeva za iseljenje novog bespravnog stanara, krivične prijave protiv Mladena Prkačina koji je drugi uselio u stan, 2000. godine, Slovenka se vratila u stan. Prethodni stanar, kako je ispričala, dobio je novi stan i sam iselio. Tako se vratila u prazan stan.

“Mislila sam da ću se nešto specijalno radovati, ali… Kako da vam kažem… Bila sam opet sretna, jer nisam podstanar. Kao, nešto sam ostvarila, ali… Težak je to put. Tako da, kad je već to došlo, nisam toliko ni bila radosna. Opet je trebalo tu investirati, trebalo je opiturati. Nemate opet ništa. Ipak sam ja već imala i godina, a ponovo sam se kućila”, ispričala je Slovenka. Devet godina kasnije od suda dobila i 150 tisuća kuna odštete za namještaj koji su joj pokrali i oštetili vojnici HV-a. U dvadeset godina njene pravne bitke imala je 16 različitih sudskih i upravnih postupaka.

Anka Zjačić: Mučna bitka za stan

Dugotrajne sudske bitke, ali i više od toga vodila je i Anka Zjačić, rođena u Omišu. No, njen suprug bio je časnik tadašnje JNA porijeklom iz Benkovaca. Do rata Anka je živjela u stanu na splitskom Sućidru sa suprugom Danilom, i dvoje djece, sinom i kćerkom.

Devedesetih godina za njenu obitelj počeli su uobičajeni problem – nepoznati pozivi, prijetnje, napadi na nju i djecu, provale u auto. Uz to, 16. rujna 1991. godine pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima u splitskoj vojnoj luci Lora ubijen je njen suprug. Ostala je i bez mirovine.

Anka Zjačić, foto: Documenta

Anka Zjačić, foto: Documenta

Nedugo potom Anku i njenu djecu deložirali su iz stana. Prvo iz stana nije željela izaći. Izdržala je 24 sata dok su se vojnici izmijenjivali, a na kraju je popustila. O tom iskustvu, u intervjuu, koji je dala za udrugu Documenta, ispričala je: “Kad je svanulo, prijatelji od moje djece su donijeli sendviče neke. I moj sin, već pokojni, napravio je tako sendvič. Taman je htio zagristi ,a onaj mu je oteo sendvič iz ruke. I pojeo ga. Vitlali su mu nožima ispred vrata. Nekim jataganom, pa pištolj na čelo. Razbijali po kući, čepali mi pijate, čepali onu moju sirotinju što sam kupovala. Hvalio se ovdje jedan kako je silovao Srpkinje po Kninu ,da će bit Hrvata”.

Tako se Anka s djecom našla na ulici. Na pitanje od čega je živjela, rekla je: “Ne znam. Danas samoj sebi najviše glupo izgledam kad mene netko pita: ‘Od čega si živjela?’ Čistila sam po kućama, po ulazima, peglala, prala. Imala sam jedno vrijeme pomoć iz Italije. Preko DOS-a smo imali pomoć, kritični slučajevi u Splitu. Preko ovoga profesora Viskovića smo imali iz Njemačke neku pomoć. Nastojala na neki način da djecu podignem. Da ne budu gladna”.

Uz pomoć Dalmatinskog odbora za solidarnost našla je mali stan te se 2002. godine nakon sudskih postupaka vratila u svoj stan na Sućidru. Nedugo zatim, sin Anke Zjačić, koji je, prema svjedočenju nakon deložacija, doživio traumatično iskustvo od kojeg se nikad nije u potpunosti oporavio, počinio je samoubojstvo. Zbog tužbe koju je u kojoj je tražila odštetu za vrijeme podneseno u podstanarstvu, morala je vratiti 23 tisuća kuna.

Mašenjka Bačić

Drugi tekstovi iz serijala Deložacije iz devedesetih:

Deložacije iz devedesetih: Kako je sve počelo

Deložacije iz aktivističke perspektive: Rat za portun? To nema smisla.

Deložacije: Koliko je ljudi izbačeno iz stanova?

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Deložacije iz devedesetih” kojeg financira Ministarstvo kulture.

0 comments