Deložacije iz aktivističke perspektive: Rat za portun? To nema smisla.

U drugom tekstu o deložacijama iz devedesetih pričali smo s aktivistima i novinarima. Petar Dorić, novinar: “Radije sam išao po Bosni, nego po deložacijama. Ako odeš u Bosnu i nešto ti se dogodi, to još ima smisla. Ali kako bi ja mogao objasniti materi i prijateljima, da me netko istukao u susjednoj ulici na 7. katu? To je bez veze. Draže mi je bilo ići u Bosnu i manje sam se bojao. Na deložacijama sam se užasno bojao. U Bosni je bio rat za teritorij, ali rat za portun? Nisam mogao ratovati za portun”.

“Mi u redakciji nismo imali osobu koja bi se bavila samo deložacijama. Pokrivao sam još pet šest drugih stvari. I radije sam išao po Bosni, nego po deložacijama. Meni je bilo sigurnije u Bosni. Odeš u Mostar, na zapadnoj strani, imaš HDZ, koji je lud, koji te vrijeđa na pasja kola, ali te ne dira fizički. Jedan put su nas uhapsili, zatvorili na uru vrimena, ali nas nitko nije dirao fizički. Na istočnom dijelu, Safet Oručević nas je čekao kao da smo iz Rolling Stonesa. Onda u sredini imaš bulevar, ‘no man’s land’, ako se praviš lud, dobit ćeš metak, ako ne, prođeš. Ali ako odeš u Bosnu i nešto ti se dogodi, to još ima smisla. Ali kako bi ja mogao objasniti materi i prijateljima, da me netko istukao u susjednoj ulici na 7. katu? To je bez veze. Draže mi je bilo ići u Bosnu i manje sam se bojao. Na deložacijama sam se užasno bojao. U Bosni je bio rat za teritorij, ali rat za portun? Nisam mogao ratovati za portun”, prisjeća se novinarskih dana iz devedesetih Petar Dorić, vremena kad je radio za Feral Tribune, jedan od rijetkih medija koji su izvještavali o deložacijama. Ovaj tjednik o deložacijama je počeo pisati od samog početka izlaženja pred ljeto 1993. godine, kad je ova pojava već uzela maha.

U kontaktu s rijetkim aktivistima domaćih organizacija i ponekih stranih, odlazio je na sprečavanje deložacija i pisao izvještaje. “Nije se deložacija događala u jednom momentu. Prvo je netko došao najaviti. Rekli bi: ‘Mi želimo vaš stan, vi tu nemate pravo biti“. Druga strana je rekla: ‘Vi nemate pravo, mi smo taj stan zaslužili’. I tako je to trajalo desetak dana. Međutim, ti koji su upozoreni da će biti deložirani, javljali bi se DOS-u, HHO-u ili nama pa smo mi razmjenjivali informacije“, ukratko je objasnio Dorić kako su se organizirali za pomoć osobama kojima je prijetila deložacija.

Uzaludni vapaji – što ćemo s “našim“ teroristima?

Rijetka su bila mjesta kojima su se osobe pred prijetnjom deložacija mogle obratiti. U početku to je tek bio Dalmatinski odbor za solidarnost, kasnije Dalmatinski komitet za ljudska prava, preminuli odvjetnik Mirko Franceshi i tada saborski zastupnik, a danas umirovljeni profesor Pravnog fakulteta Nikola Visković. “Nije li krajnje vrijeme, gospodo iz vladajuće stranke i države i opozicije, da uz one tamo kretene, delinkvente i teroriste iz Knina, Banja Luke i Beograda počnemo upoznavati i onemogućavati neke iste takve tipove što Splitom, Zagrebom i Osijekom nečasno i još uvijek nekažnjeno

Jedna od zgrada na Mejama gdje su bili i vojni stanovi, foto: STav

Jedna od zgrada na Mejama gdje su bili i vojni stanovi, foto: STav

kaljaju svoj i naš ljudski obraz i civilizirani lik Hrvatske u svijetu”, pisao je tada profesor Visković, ali uzalud. Doduše, po svjedočenjima tadašnjih aktivista profesor Visković itekako je mnogo pomogao deložiranim ljudima omogućavajući materijalnu podršku iz inozemstva. Neki su još odvjetnici pomagali prilikom papirologije, ali bojali su se ići na sud pod svojim imenom. No bila su to vremena kad se ljudi nisu znali snaći i procijeniti situaciju, a mnoge su se stvari učile u hodu. “Na deložaciju kad je u neboderu nikad se nije išlo liftom. Jer se moglo ostati u ‘trapuli’. To ne znate kad idete raditi prvi put, to naučite. Jer ako je ‘trapula’, sa stepeništa je lakše pobjeći. To je osnovno pravilo”, sjetio se Dorić nekih od savjeta aktivista.

Jedna od njih. bila je i gospođa S., (podaci poznati redakciji) koja se danas nerado prisjeća tih trenutaka. U vrijeme kad su deložacije započele gospođa S. bila je “friška” umirovljenica. U mirovinu je otišla 31. prosinca 1991. godine nakon godina rada u Pomgradu. Njen prvi angažman bio je s poznatim splitskim aktivistom Tončem Majićem, kasnije je bila u Dalmatinskom odboru za solidarnost te u splitskom ogranku HHO-a. Na pitanje zbog čega je odlučila reagirati u trenutku kad gotovo cijela njena okolina ili odobravala ili šutke gledala na strahote koje su se događale njihovim donedavnim susjedima gospođa S. je odgovorila: “To je bio nekakav inat, revolt u meni, ne znam ni sama šta. Živjela sam u kvartu Mejama gdje su u vojnim stanovima uglavnom bila penzionirana vojna lica. To su bili ljudi koji su izabrali tu ostati, lojalni stanari“. No drugi iz susjedstva nisu na to tako gledali. Jedan od susjeda, kako se prisjeća, je Srbima na vrata lijepio osmrtnice tvz. “SRAO Krajine“.

Susjedstvo pod prismotrom

Pošto je njen stan na Mejama bio je okupljalište i prenoćište brojnih aktivista i novinara u to vrijeme i sama je imala neugodnih iskustava s tim čovjekom. “Bila sam u kontaktu s jednim švicarskim novinarom, zainteresiranim za situaciju u Hrvatskoj. Taj novinar je jednom kasnije dolazio iz Dubrovnika s djevojkom koja je živjela u Beogradu, otac joj je bio vojno lice, a inače je Kaštelanka. Oni su došli prespavati kod nas jer je u nas uvijek bila otvorena kuća. I kad su ušli, valjda je rekla nešto ekavicom. I ja sam čula da je susjed do mene poslao nekog u materinu. Nisam znala na koga se to odnosilo. Ujutro sam otišla kupiti spizu, čekala sam ispred kioska, prošao je taj susjed, otvorio auto i rekao mi da moj muž i ja, koji ugošćujemo Srbe, da smo za kantu za smeće. Svega je bilo. Rekla sam mu da neće on meni govoriti koga ću ugošćavati, ali vratila sam se doma blijeda kao krpa“, prisjeća se nekih od neugodnih epizoda s pravovjernim susjedima gospođa S. Sjeća se da je zajedno sa suprugom, kako kaže, “paradirao“ u maskirnim uniformama. “Stalno su gledali tko je u podrumu, tko se spremio. Bilježili su tko nije došao, jer je to onda značilo da surađuješ s neprijateljem i bilo je presudno kad su se vodile rasprave za vraćanje stanova. To je bio kao dokaz da nisi bio tu, da si surađivao s neprijateljem. Onda su poštari bili zaduženi da vide je li se prediže pošta. Ma, grozne stvari“, s uzdahom se sjetila gospođa S.

Da si išao glumiti narodnog heroja, ne bi imao šanse

U takvoj situaciji čak i oni koji se nisu slagali s takvim postupanjima, nerijetko su se bojali. “To je bio ambijent u kojem neki besprizorni, nerealizirani likovi dolaze i kao na pazaru biraju stanove, a policija odjedanput postaje začudno neučinkovita. U tom trenu u hodniku nije bilo nikog tko bi se usudio izaći vani i reći: ‘Alo budale što vi radite ovdje?’. Da si išao glumiti narodnog heroja, ne bi imao šanse“, ispričao je jedan bivši novinar. Ni Dorić iz današnje perspektive ne zamjera ljudima što nisu reagirali na deložacije. “Ne treba kriviti ni susjede koji nisu reagirali, ni civilnu policiju. To je jednostavno zakon moći. Tu se ništa nije moglo napraviti. Moglo se samo evidentirati, objaviti u novinama, ali u pravom smislu, ne. Jednostavno, država nije funkcionirala. To je bila naredba. Ne možete ići protiv naredbi. Ja se s njima ne slažem, ali nije se moglo ići protiv njih”, prisjeća se Dorić.

Policija ništa nije mogla

Glavnu ulogu imala je, kako priča Majić, vojna policija. “Oni bi došli s provalnicima ili su bili u dogovoru s njima. Nakon što bi upali u stan, dolazila je civilna policija. Neki od njih još uvijek su ozbiljno shvaćali svoj posao. Posebno su to bili oni stari policajci iz Jugoslavije. Pokušavali su se držati propisa, ali to ih je znalo onda koštati batina. Znamo za dva slučaja gdje su ti policajci ‘dobili batine’ od vojne policije. Postojao je dogovor da u slučajevima gdje su vojnici provalnici, oni neće uredovati”, objasnio je Majić, prisjećajući se jedne scene izbacivanja iz stana na Brdima. “Djevojku i majku su izbacili iz stana. Ona je ispred mene u telefonskoj govornici zvala policiju, policajac je pitao koje je nacije. Kad je ona rekla, to je bio kraj razgovora. Jer čovjek je znao što se dešava. I on zaista, nije mu se smjelo ni zamjeriti, nije mogao ništa napraviti. Mogao je doći tamo, tući se s vojnom policijom, izvući će deblji kraj”, priča Majić. U jednoj izjavi Dalmatinskog komiteta za ljudska prava od 16. kolovoza 1998. stoji: “Civilna policija se samoproglasila nenadležnom, dok je Vojna djelovala po naređenju svog republičkog komandanta M. Laušića, da ne pomogne žrtvama; preciznije, da samo popiše imena provalnika i legalnih stanara te – ode. Štoviše, Laušićevi su policajci u pravilu vrijeđali žrtve, a nerijetko su i otvoreno pomagali da se one izbace iz stana. Uostalom, nemali je broj Vojnih policajaca i sam provalio u stanove nehrvata te ostao živjeti u njima”.

Otet u vlastitom gradu pored zgrade Općine

Spinut, zgrade vojnih stanova

Spinut, zgrade vojnih stanova

Nasilja na deložacijama nije nedostajalo. Sam Majić jednom je prilikom pretučen, zbog čega je organizirao i pres konferenciju, a Dorić se sjeća da je čak na par sati bio i otet. “Nizozemskog aktivista Davida Buckenringa iz organizacije Balkan Peace Team i mene zarobio je u jednom stanu neki Apo iz IX. bojne koji je imao zdravstvenih problema. HOS-ovci su ga natjerali da nas drži u jednoj sobi. Pojavio se umotan nekom žicom i s napravom s priručnom sklopkom. Rekao nam je da je stan miniran i da on ide u zrak s nama. ‘Sad ćemo poginuti’, grmio je. I jedno dva-tri sata David i ja smo stvarno mislili da ćemo poginuti. Međutim, nakon otprilike dva – tri sata došao je još neki HOS-ovac i rekao nam : ‘Pa kakvi ste vi novinari? Ali ne vidite da je ovaj luđak, da ništa na razumi’. Onda smo svi otišli doma. A to sve se događalo nekih 500 metara od Općine”, ispričao je Dorić.

Drolje i kurbetine

Uz fizičke prijetnje i opasnosti, išle su i one druge vrste kao što su javni progoni. Gospođa S. doživjela je da joj slika izađe u novinama iznad koje se dičio naslov: “Čuvajte se: Ove ili slične drolje vam mogu pokucati na vrata!” Kaže da su ih nazivali “neprijateljem broj 1, “kurbetinama”, govorili da su kontra Hrvatske. “No ja mislim da smo mi bili veći domoljubi. Oni koji su upadali, ti nisu bili na ratištu. Moj nećak je bio od prvog dana na ratištu, ništa nije dobio, živi na grbači oca i matere“, priča ne bez emocija i danas gospođa S, koja danas živi uobičajenim penzionerskim životom. Na pitanje kako danas gleda na svoj hrabri angažman, kaže: “Često mislim kako sam bila hrabra i da danas ne bi bila u stanju to raditi. Tada nisam mislila o posljedicama“.

Mašenjka Bačić

Prvi tekst iz serijala Deložacije iz devedesetih pod nazivom Deložacije iz devedesetih: Kako je sve počelo možete pronaći ovdje.

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Deložacije iz devedesetih” kojeg financira Ministarstvo kulture.

 

 

 

0 comments

Trackbacks

  1. […] Deložacije iz aktivističke perspektive: Rat za portun? To nema smisla. […]

  2. […] Deložacije iz aktivističke perspektive: Rat za portun? To nema smisla. […]