DALMATINSKE PARTIZANKE: Ženski kip kao simbol žrtve i pomagačice

Spomeničke plastike u kojoj je tematizirana žena  u poslijeratnom je periodu bilo malo. “Tamo gdje bi žena i bila prikazana, gotovo isključivo je u ulozi pomagačice”, kaže Sanja Horvatinčić iz Instituta za povijest umjetnosti te dodaje: “To je bilo u raskoraku s ulogama žena u NOB-u i vlastitoj rodnoj emancipaciji u tom razdoblju, ali u obzir treba uzeti i činjenicu da je kiparstvo kao umjetnički medij tradicionalno vezan uz muške autore i vrlo se sporo i teško oslobađa tog nametnutog okvira.”

Na današnji dan 1941. godine, dva dana nakon sestre Zdenke, umrla je Rajka Baković. Zanimljiv i junački životni put obiju zagrebačkih ilegalki i antifašistkinja rođenih u Boliviji u bogatoj iseljeničkoj bračkoj obitelji, završio je njihovim u ranim dvadesetima uslijed ustaškog mučenja, a sjećanja na njih njeguju sve malobrojniji do kojih je doprla informacija o njihovu djelovanju početkom Drugog svjetskog rata. Naime, njihova uloga, kao i ona mnogobrojnih žena zbog kojih danas baštinimo društvo u kojem je ravnopravnost muškaraca i žena barem formalni imperativ, potisnute su iz memorije mlađih generacija na štetu čitavog društva. Ni zamjena međunarodnog Dana ženaMajčinim danom, uostalom, nije samo semantička igra, već i vrlo jasna poruka o položaju žene u suvremenoj Hrvatskoj.

Spomen-kompleksa autora Mirka Ostoje u Žrnovnici, foto: Sanja Horvatinčić, 2014. (Fototeka IPU)

Spomen-kompleksa autora Mirka Ostoje u Žrnovnici, foto: Sanja Horvatinčić, 2014. (Fototeka IPU)

Prije nešto manje od četvrt stoljeća prvi sam puta vidjela ispražnjena postolja na kojima su u Prolazu sestara Baković u Zagrebu stajali njihovi portretni kipovi i vjerojatno prvi puta naslutila kulturnu regresiju koja će uslijediti. Zatiranjem sjećanja na neupitne heroje i heroine Narodnooslobodilačke borbe, od uklanjanja spomenika i obilježja, preko krivotvorenja udžbenika u devedesetima do javnog diskursa u kojem do danas pojam antifašizma prečesto nosi sasvim neodgovarajuća i neistinita značenja, stvoren je identitetski vakuum zbog kojeg u Hrvatskoj danas bujaju nazadne ideologije. Paralelno s tim procesima, Hrvatska je žestoko i naglo retradicionalizirana, čime se istopio i dobar dio emancipacijskih kvaliteta koje je donijelo sudjelovanje žena u 2. svjetskom ratu i poslijeratnoj izgradnji društva. Feministički pokret s korijenima u prvim desetljećima 20. stoljeća – organizacija Žena socijalista osnovana je 1919. godine, kad i Socijalistička radnička (kasnije komunistička) partija Jugoslavije – u ratnom je razdoblju dobio zamah, a zahtjevi za raskidom s patrijarhalnim svjetonazorom i za ravnopravnost žena poduprti su sudjelovanjem njih gotovo 44.000 u borbi s puškama u rukama, dok ih je još ih je četrdesetak tisuća stradalo kao žrtve fašističkog terora. Samo njih 18 (73 su poginule u ratu), uz 272 muškarca, proglašeno je za života narodnim heroinama. Ponovno guranje žena na margine društvenog i političkog života od devedesetih, uglavnom posljedica nemogućnosti ostvarivanja ekonomskih prava, simbolički je demonstrirano i brisanjem imena tih idealistkinja iz naziva ulica, škola i tvornica te uklanjanjem ili premještanjem spomeničkih obilježja koja su im dignuta za Jugoslavije.

Spomen-kompleksa autora Mirka Ostoje u Žrnovnici, foto: Sanja Horvatinčić, 2014. (Fototeka IPU)

Spomen-kompleksa autora Mirka Ostoje u Žrnovnici, foto: Sanja Horvatinčić, 2014. (Fototeka IPU)

Spomeničke plastike u kojoj je tematizirana žena  u poslijeratnom je periodu bilo malo. “Tamo gdje bi žena i bila prikazana, gotovo isključivo je u ulozi pomagačice”, kaže Sanja Horvatinčić iz Instituta za povijest umjetnosti te dodaje: “To je bilo u raskoraku s ulogama žena u NOB-u i vlastitoj rodnoj emancipaciji u tom razdoblju, ali u obzir treba uzeti i činjenicu da je kiparstvo kao umjetnički medij tradicionalno vezan uz muške autore i vrlo se sporo i teško oslobađa tog nametnutog okvira. Ne treba, međutim, zanemariti ni činjenicu da se na ovim prostorima nikada ranije žena nije prikazivala kao aktivna sudionica u kreiranju povijesno-političkih događaja, osobito ne kroz medij spomeničke plastike, kao ni činjenicu da je tek emancipacija potaknuta socijalističkim idejama tijekom rata u praksi i zakonodavstvu počela mijenjati rodne odnose u društvu.”

Siniša Labrović, zavijanje ranjenika, foto: anja Horvatinčić, 2014. (Fototeka IPU)

Siniša Labrović, zavijanje ranjenika, foto: anja Horvatinčić, 2014. (Fototeka IPU)

Sinjski spomenik partizanki koja u naručju drži ranjenog suborca, a koji je, koliko nam je poznato, Siniša Labrović prvi javno usporedio s Pietom prilikom simboličkog vidanja njezinih rana, tipičan je prikaz u kojem je ikonografija, bez obzira na temu, vezana uz sakralne i tradicionalne motive. U primjeru spomen-kompleksa autora Mirka Ostoje u Žrnovnici Sanja Horvatinčić vidi izvjestan napor u prikazivanju rodne ravnopravnosti: “U središtu spomen-parka smješten je kameni kubus s tri brončana reljefa koji simbolički prikazuju osnovne teme iz NOB-a: muške figure personificiraju rad KPJ (ustanak i pobjedu) i pale borce, dok ženska figura simbolizira žrtve fašističkog terora. Na slabije uočljivom kamenom reljefu na bočnom zidu prikazana je karavana žena (i magarca) koje partizanima donose hranu i oružje. Iako je prisutna svjesna težnja za ravnopravnim prikazom muških i ženskih aktera, jasno je da je u simboličkom i praktičnom smislu muški udio u NOB-u predstavljen kao političan i progresivan, a ženski kao pasivan i požrtvovan.”

Jedan od rijetkih upečatljivih primjera žene u fokusu nalazimo na mozaiku Joke Kneževića u sklopu spomen-kompleksa u Drašnici kraj Makarske. Žena Biokovka u oči gleda okupatore koji je se spremaju strijeljati, uzdignute glave i razdrljenih grudi. Sudeći po dnevničkim ratnim zapisima iz raznih krajeva Hrvatske, takva vrsta junaštva nije bila rijetka među antifašistkinjama, a u suvereni prkos mnoge su vrlo mlade djevojke uz antifašizam ugradile i vlastitu težnju za ravnopravnošću s muškarcima.

Godine 2009. godine napokon je ispravljena nepravda i Zagrebu je, uz naziv škole u Kušlanovoj, vraćen naziv Prolazu sestara Baković, zajedno s kipovima, no pokušaji da se očuva sjećanje na napredne djevojke i žene 20. stoljeća diljem Hrvatske još uvijek nailaze na poteškoće. Bista Zdenke Baković u Nerežišćima na Braču, primjerice, izmještena je s glavnog trga i zamijenjena zaista ružnim kipom Sv. Petra, ali nije uništena. Plato koji danas dijeli s jednostavnim spomenikom s kojeg je također uklonjena zvijezda, povremeno obilazi Đurđa Knežević, književnica i publicistkinja sa stalnim boravištem u Nerežišćima od 2008. godine. Kaže nam da se atmosfera polako mijenja, no za sad je jedina koja nosi cvijeće.

Bista Zdenke Baković, foto:Đurđa Knežević

Bista Zdenke Baković, foto:Đurđa Knežević

Gimnazija u Omišu više ne nosi ime heroine Katje Pavišić Šperac, stradale u viškom kanalu, a spomen-poprsje Zlati Šegvić koje se nalazilo u predvorju škole u Splitu nazvane njezinim imenom, uklonjeno je nakon 1990-e, kada su nestala i ona Luke Katunarića, Duška Mrduljaša, Ranka Orlića, Nenada Ravlića, Ive Lole Ribara i niza drugih. Spomenika, a gotovo ni spomena, u Splitu danas nema Anka Berus, prva žena ministrica financija u Vladi Hrvatske nakon 2. svjetskog rata. Napredna splitska profesorica koja je okupljala žene u radničkom pokretu, borkinja i jedna od onih 18 koje su proglašene heroinama, još je 1935. godine sazvala zbor žena na kojem se tražilo njihovo pravo glasa, a do smrti se gorljivo borila za svoja uvjerenja.

I na njezinom te zalaganju niza drugih istaknutih dalmatinskih antifašistkinja, izrasla je čitava industrijska proizvodnja u kojoj su se zapošljavale žene – Jugoplastika, Dalmatinka, Cetinka… – ostvarujući tako ekonomsku samostalnost i gradeći vrijednosti za čitavo društvo. Osvijestiti da na naporu i žrtvi tih žena baštinimo jednakost u pravu na obrazovanje, zapošljavanje, političko djelovanje, nije pitanje nostalgije već prepoznavanja temelja i nastavak tih napora. Danas, kada je perspektiva zapošljavanja za žene u Splitu, a još radikalnije u manjim mjestima, svedena na uslužne djelatnosti – ako uopće imaju pristup u svijet rada – treba njegovati memoriju na postignuto u po žene nešto sretnija vremena, do nekih novih, još boljih.

Diana Magdić

Ostali tekstovi iz serijala Dalmatinske Partizanke:

U partizane sam otišla u svilenoj bluzi i ljetnim sandalama

Ćerce moja, kako to izgledaš?

Heroizam i emancipacijski potencijal – žene u antifašističkom i radničkom pokretu

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.

 

 

 

6 comments
Pjesnik Bezveznjak
Pjesnik Bezveznjak

niko ne negira ulogu partizanskih žena u nob-u, ka ni ulogu samih partizana u borbi za slobodu. istina, ovaj članak govori o partizankama, ali i ova žena ima pravo...

Sanjushka Sanja
Sanjushka Sanja

jebate ti si dezuran na fejsu 24 /7 :P . Tila sam rec da je tema "dalmatinske partizanke" pa je ocigledno debilno ic u toj temi trazit tako nesto.Naslov je bas ono uocljiv font i masno napisano boldano DALMATINSKE PARTIZANKE zenski kip kao simbol zrtve i pomagacice...

Blanka Kuhar
Blanka Kuhar

Baš čudno...Samo spomenici gdje su žrtve ustaškog režima koji je ipak kratko trajao. Spomenika žrtava komunističkog režima nigdje.