Besplatno visoko obrazovanje u Hrvatskoj ne postoji

Ostvarivanje socijalne jednakosti u visokoškolskom obrazovanju deklarativno se navodi kao jedan od prioriteta bolonjskog obrazovnog procesa. Socijalna jednakost u visokom obrazovanju ostvarena je onda kada “socijalni profil studenata koji upisuju studij i uspješno ga završavaju odgovara socijalnom profilu šireg stanovništva”. Drugim riječima, ostvarenje socijalne jednakosti u visokom obrazovanju ne ostvaruje se samo većim i ravnopravnijim sudjelovanjem ranjivih skupina poput invalida ili Roma. Socijalna jednakost na sveučilištu primarno podrazumijeva jednak pristup obrazovanju svim društvenim klasama, kako dakle onoj privilegiranoj gornjoj, tako i radničkoj klasi. A ovo međutim, u Hrvatskoj, kao ni u većini ostalih zemalja nije slučaj.

Broj visokoobrazovanih pojedinaca u Republici Hrvatskoj izrazito je nizak te iznosi 17,6 posto (osoba starijih od 19 godina), što znači da još uvijek nije ostvaren plan od 20 posto visokoobrazovanih, zacrtan uvođenjem bolonjske reforme. Usprkos tome, kako pokazuju javno dostupni rezultati prvog Eurostudent istraživanja provedenog 2011. godine, čak 45 posto studenata ima barem jednog roditelja sa završenim visokim obrazovanjem, a ovaj udio još je veći kod studenata sveučilišnih studija (naspram veleučilišta) te iznosi 51 posto.

Većina anketiranih srednjoškolskih učenika koji planiraju upisati medicinu imaju barem jednog člana obitelji koji je liječnik.

Sva istraživanja na ovu temu, imaju iste rezultate, i sva pokazuju kako je udio studenata čiji su roditelji završili visoko obrazovanje, izrazito visok u odnosu na broj visokoobrazovanih osoba u Republici Hrvatskoj. Rečeno se odnosi i na Istraživanje o socijalnoj dimenziji visokog obrazovanja kojeg je proveo Institut za društvena istraživanja, a financirala Hrvatska zaklada za znanost, predstavljenog na okruglom stolu održanom u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu prošloga tjedna. Istraživanje je provedeno je na reprezentativnom uzorku srednjoškolaca, a u mnoštvu zanimljivih podataka koji se koriste u ovom tekstu ilustrativan je za argument kojeg razvijamo ovdje i onaj koji kaže da većina anketiranih srednjoškolskih učenika koji planiraju upisati medicinu imaju barem jednog člana obitelji koji je liječnik.

Visok stupanj klasne reprodukcije

Navedeni podaci govore nam da je sustav visokog obrazovanja u RH izrazito socijalno nejednak, odnosno neosjetljiv, te kao takav osigurava reprodukciju klasnih razlika. On također, otežava tzv. “vertikalnu mobilnost” u društvu, odnosno put ka socioekonomskom napretku koji je je izrazito neprohodan. Drugim riječima, izvući se iz siromaštva u Hrvatskoj putem formalnog visokog obrazovanja izrazito je teško.

Karin Doolan, foto: public.mzos.hr

Karin Doolan, foto: public.mzos.hr

Ovo je potvrđeno i na spomenutom okruglom stolu gdje je Karin Doolan, docentica na odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Zadru, iznijela podatak koji pokazuje da su primarni izvor financiranja studenata roditelji, i to u postotku od 82 posto! Dakle 82 posto troškova koji nastaju u tercijarnom formalnom obrazovanju u Hrvatskoj snosi obitelj. Kontrasta radi, Doolan je istaknula i kako ovaj udio u Švedskoj iznosi 13 – 16 posto! Podaci predstavljeni na okruglom stolu u Zagrebu jasno govore kako niti jedna izjava političara o provedenom besplatnom školstvu u Hrvatskoj nije točna.

Da stvar bude još crnija, željenim plodom nije urodila niti jedina socijalna mjera provedena od uvođenja bolonjske reforme – ona u kojoj su studenti lišeni plaćanja školarina, barem na prvoj godini fakulteta, dok kasnije plaćaju proporcionalno neprikupljenim bodovima bitnima za prolaz u višu godinu. Tako je predstavnica Ministarstva obrazovanja znanosti i sporta, Ivana Krznar, na istom okruglom stolu naglasila kako školarinu plaća čak 59 posto studenata prirodno tehničkih znanosti, dok u društveno humanističkim znanostima plaća 55 posto studenata.

Uloga države

Prema podacima koje smo dobili od MZOS-a, Hrvatska je u 2015. godini iz državnog proračuna na visoko obrazovanje utrošila 2.766.867.700,00 kuna, od čega je najveći dio, čak 2.093.997.196,00 kn (75,68 posto) otišao na servisiranje plaća. Dodatnih 86.822.432,00 kuna potrošeno je na materijalne troškove, a 32.235.000,00 služi kapitalnim investicijama. Hrvatska dakle u visoko obrazovanje ne ulaže gotovo ništa, već ga tek održava na životu. Porazna su i ulaganja u socijalne dimenzije visokog obrazovanja, pa tako na subvencije školarina odlazi tek 225.939.212,00 kn.

Prisjetimo se, da su se u fazi opiranja provedbi ove mjere izmišljale trostruko veće brojke s ciljem da javnost zauzme stav kako je visoko obrazovanje preskupo i neisplativo, dok je zahtjev za potpuno javno financiranim obrazovanjem nerealan, no ni šest godina od studentskog postavljanja zahtjeva niti jedan argument nije opovrgnut, već upravo suprotno, sva istraživanja potvrđuju tada postavljene teze o obrazovanju kao primarno socio-ekonomskoj kategoriji. Tako su i stipendije prije postavljanja zahtjeva za besplatnim obrazovanjem koje se dakle, temelji na činjenici da je obrazovanje, baš kao i uspjeh u obrazovanju, socioekonomska kategorija, a ne pitanje talenta, bile dodjeljivane gotovo isključivo prema kriteriju uspjeha, da bi danas, kako je kazano na okruglom stolu, dodjeljivane primarno s obzirom na socioekonomske kriterije. Na stipendije MZOS izdvaja 71.797.360,00, što je dostatno za 5000 studenata, od ukupno gotovo 160.000 studenata u Hrvatskoj. No, čak i ovih 5000 stipendija, nije dostatno za preživjeti mjesec čak i uz stanovanje u domu koje je osigurano za ukupno 17.000 studenata, odnosno 11 posto.

Preostalih 256.076.500,00 kuna MZOS izdvaja za studentski standard, što je kategorija koja se inače odnosi na skupinu od 4 socijalna prava bitna za provedbu socijalne ravnopravnosti u visokom obrazovanju – smještaj, prijevoz, prehranu zdravstveno osiguranje. Pošto smo dva iz ove skupine prava već nabrojili kao posebne stavke, a zdravstvo je u Hrvatskoj još uvijek opće i obavezno, ostaju nam prava na subvencionirani prijevoz i prehranu. Prijevoz nije riješen na nacionalnoj razini već na lokalnoj, stoga se za ovu stavku ne izdvajaju sredstva iz MZOS-evog proračuna. Tamo gdje besplatni prijevoz nije u potpunosti ukinut, znatno je poskupio, dok je prehrana posebna priča koja je nerijetko punila i rubrike koje se bave mitom i korupcijom. Dok je sigurno da se sredstva za studentsku prehranu ne raspoređuju najoptimalnije, pitanje je da li je najbolji način da se ovo poštenije pitanje regulira taj da se studentima koji ne potroše sva sredstva režu prava na prehranu; vezuju uz ostvarene ECTS bodove; a možda bi se moglo postaviti pitanje i da li uopće treba rezati davanja za prehranu.

Socioekonomski status stvara uspjeh

Socioekonomske mogućnosti srednjoškolcima predstavljaju najvažnije ograničenje prilikom odlučivanja o nastavku školovanja, tako je spomenuto istraživanje pokazalo da se “učenici koji planiraju nastaviti studij nalaze u ekonomski povoljnijem položaju od učenika koji ne planiraju nastaviti studirati, i to s obzirom na posjedovanje obiteljske imovine i nekretnina, ali i kada je riječ o općoj procjeni obiteljske financijske situacije. Pri odluci o studiranju učenicima najvažniji faktor ima obitelj, što je sasvim logično ako se uzme u obzir prethodno istaknuti podatak, prema kojem obitelj snosi više od 80 posto troškova tog studiranja. No, osim imovinom, učenici koji planiraju nastaviti studij raspolažu i s “više kulturnih resursa”. Njihovi roditelji posjeduju na desetke knjiga, obrazovani su, više sudjeluju u kulturnim aktivnostima, češće posjećuju muzeje, umjetničke galerije ili koncerte klasične glazbe. Ujedno, 72 posto učenika koji ne planiraju nastaviti studirati kao razlog navode da žele što prije početi zarađivati.

S obzirom na rezultate istraživanja koja jasno pokazuju koliko važnu i dominantnu ulogu imaju socioekonomski kriteriji, začuđuju preporuke donesene kao rezultat ovog projekta, a koje ne sugeriraju jasno socioekonomske mjere koje bi zaista povećale socijalnu jednakost na hrvatskim sveučilištima. Donesene mjere ciljaju primjerice na “profesionalnom usavršavanju nastavnika” (jer škole imaju premalenu ulogu u odlučivanju učenika o studiranju), ili “ojačavanje suradnje škole i roditelja” – jer bilo bi nadasve korisno da učitelji objašnjavaju roditeljima ono što oni i ovako već sami znaju, ali si vjerojatno ne mogu priuštiti takve financijske izdatke. Tek kao treća mjera spominje se uvođenje većeg broja stipendija za studente sa slabijim socioekonomskim statusom.

No, s obzirom na rezultate istraživanja i korišteni teorijski oslonac (Pierre Bourdieu) nejasno je zašto istraživači nisu donijeli mjere koje bi nešto zaista i promijenile da povećaju socioekonomsku jednakost u obrazovanju, poput znatnog povećanja ulaganja u studentski smještaj koji trenutno postoji za svega 11 posto studenata, a stanarine su kao i režije izrazito skupe. Zatim potpuno ukidanje svih oblika naplate školarina, uvođenje džeparca za knjige (možda bi se tako oporavilo i tržište nakladništva i prijevoda, pa bi ova mjera tako rezultirala višestrukom koristi jer bi ujedno stvorila nova radna mjesta, recimo za prevoditeljice i lektorice), vraćanje besplatnog prijevoza, uvođenje džeparca za druge sociokulturne potrebe, uvažavanje argumenta rada kao faktora zašto se ne dolazi na obavezna predavanja. No osim ovih, mogle su se donijeti i preporuke da se očuva postojeći sustav prehrane studenata ili savjet da se nikada i nipošto ne ukida javno financirano zdravstveno osiguranje.

Andrea Milat

Ovaj tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Ostvarivanje prava građana na javno informiranje.

 

0 comments

Trackbacks

  1. […] istraživanja Socijalna dimenzija visokog obrazovanja u Hrvatskoj o kojima je STav već pisao, u jednom se svom aspektu bave i pitanjima rodne ravnopravnosti. A ona su porazna. Naime, prema […]