Bermudski trokut “gradske vlasti – investitori – konzervatori”

Vjeko Santrić: “Ne vidim nikakvih bitnih razlika među gradskim upravama kad je u pitanju prostorno devastiranje Splita, premda se ono zbiva sve ubrzanije i sve nezaustavljivije. Riječ je o inercijskoj konstanti s akceleracijom za koju je pitanje kad će se, gdje, i hoće li se uopće zaustaviti. Krivci su isti u Varošu, kao i u cijelom gradu, kao i u cijeloj Hrvatskoj. Tražiti u bermudskom trokutu “gradske vlasti – investitori – konzervatori” najvećeg krivca, uzaludan je posao jer svatko od aktera – kad dođe do pritužbi zbog nezakonitosti – istodobno optužuje i pokriva onog drugoga”.

Kao član udruge Građanska inicijativa Split, te radničkog vijeća splitskog HNK, ali i kao nezavisni vijećnik kotara Varoš, Vjeko Santrić vrlo je aktivan i glasan kada treba upozoriti na razne anomalije u društvu, a njegov aktivistički angažman širinom, intenzitetom i artikuliranošću vjerojatno je bez premca u gradu pod Marjanom. Bio je pokretač ili sudionik niza značajnih akcija širokog spektra zadnjih godina; primjerice prosvjeda protiv spaljivanja otpada u Cemexu, borbi protiv uzurpacije Matejuške, prosvjeda protiv instaliranja pretovarne stanice za otpad u Varošu, ili deložacije obitelji Dumanić iz Kamenite ulice. Kako kaže, u prosvjedima uvijek radije sudjeluje boreći se za nešto, a ne protiv nečega, a to nešto uvijek je pitanje kvalitete života, pitanje izbora, te angažmana koji će nam svima odrediti budućnost.

Građanska inicijativa Split (ili skraćeno GRIST) tematski se najčešće bavi Povijesnom jezgrom Splita kao središtem svega dobrog i lošeg u gradu, a iz tog epicentra miče se kada buknu drugi tektonski poremećaji, kojih u Splitu ne manjka. Te žarišne točke su Marjan, zatim Karepovac, radi čega su zapravo i organizirani prosvjedi protiv spaljivanja otpada u cementarama, te cijela Istočna obala, koja kao gradski problem tinja još od projekta AFCO, a i dalje ima potencijal da zapečati sudbinu grada kao monomanske destinacije masovnog turizma. U djelovanju, objašnjava Santrić, GRIST ne bježi od nužne žestine, zbog sve konfliktnijih društvenih prilika i polarizacije na kvazi-elite koje grabe i odlučuju o svemu, te sve raspršenijih i obespravljenijih masa koje ne odlučuju ni o čemu, nego, ovisno o platežnoj moći, biraju između trgovačkih centara i kontejnera.

Za razgovor s Vjekom Santrićem vjerojatno nismo mogli odabrati bolji trenutak, budući da se upravo rasplamsala prepirka oko donošenja Plana upravljanja starom gradskom jezgrom, u izradi kojega je, barem na papiru, trebala sudjelovati i Građanska inicijativa Split.

Kakva je civilna scena u Splitu i koji je njen kapacitet u borbi za javno dobro?

Mnogo je življi onaj dio civilne scene koji se bavi različitim društvenim i kulturnim temama koje nisu u direktnoj funkciji javnog dobra. Ako su ćakulanje i tulumaranje oblik civilne scene, oni su zadovoljavajuće rašireni, ali čini mi se da ozbiljniji angažman kao pokušaj utjecanja na uvjete zajedničkog življenja generalno generacijski kržlja i to bespovratno. Iznimke od ovog općeg trenda uglavnom su prigodne, sporadične i kratkotrajne. Ispada da se splitski civilni angažman – ako kao posve specifičan izdvojimo onaj vezan uz sport, tj. Hajduk – najviše tiče ekoloških tema. To su zapravo sva pitanja u vezi s Marjanom, Karepovcem, odnosno gospodarenjem otpadom, i ona u vezi s eksploatacijom nafte u Jadranu. To su, dakle, pitanja kvalitete života i naših izbora i angažmana koji će nam odrediti budućnost.

Uvažavaju li gradske strukture civilnu scenu, doživljavaju li je kao partnera ili protivnika?

Uvažavaju je samo ako moraju, ili ako ih se na to prisili, a često ni tada. Što se više zagrebe po raznim privatnim interesnim sferama, upakiranim u tobožnje strateške projekte i opću dobrobit koju će oni navodno donijeti, to su reakcije struktura podmuklije i utuživije. A tamo vas čekaju istražne i sudske strukture koje su sastavni dio jednog te istog komplota.

Sudjelovali ste ili bili u organizaciji više prosvjeda. Što vas je potaklo na to?

Prosvjed u Splitu

Prosvjed u Splitu

Kolikogod to zvučalo kao “pila naopako”, osobno u prosvjedima manje sudjelujem protiv nečega, a više za nešto. Doživljavam ih kao zadnje, a ne kao prvo rješenje, dakle, tek kad su iscrpljeni svi drugi načini. Naravno, tu je i podrška samoj kulturi prosvjedovanja, ako smatram da su zahtjevi neke skupine opravdani a ona obespravljena. Takva su, na primjer, za mene bila LGBT okupljanja, u kojima sam uglavnom solidarno sudjelovao.

Kao kotarski vijećnik bili ste aktivni u nekoliko prosvjeda u Varošu. Zašto su ti prosvjedi organizirani i čime su rezultirali?

Prosvjedni karakter imala su gibanja u vezi s Matejuškom, kada je gradonačelnik dio tog javnog prostora pokušao privremeno privatizirati i komercijalizirati, no protivljenje, uglavnom mladosti koja se tamo druži, bilo je jasno i efektno, pa je ta prijetnja uklonjena.

Drugi, neusporedivo ozbiljniji i podmukliji pokušaj uzurpacije bila je zajednička akcija župana i gradonačelnika da upravo Matejuška bude mjestom pristaništa i uzletišta za hidroavione. Na sreću, gradonačelnik je na vrijeme iz medijskih protivljenja shvatio da će naići na ozbiljan otpor pa je od toga odustao.

Prosvjedni karakter imalo je i okupljanje zbog pokušaja deložacije obitelji Dumanić u Kamenitoj, no u tome sam se zatekao doslovce pet minuta prije nego je sve počelo u organizaciji Živog zida. Obitelj je još tamo, premda ih se ponovo svim silama, odnosno odvjetničkim driblanjima pokušava razvlastiti.

Prosvjed građana Spinuta: Radi sigurnosti djece tražimo semafor!

 U narednom slučaju samo sam se pridružio zajedničkom prosvjedu s kotarom Spinut zbog niske prometne sigurnosti na raskršću Matoševe i Nazorove, no tek ćemo vidjeti što će tamo donijeti traženo i obećano postavljanje semafora, ako ga bude.

Što je sa slučajem pretovarne stanice za otpad u Varošu?

Premda sam kotarski vijećnik, pa bih se valjda trebao držati inertno neutralno, bio sam prisiljen pokrenuti prosvjed protiv instaliranja pretovarne stanice za miješani komunalni otpad i to na najapsurdnijem mogućem mjestu u kvartu, što je bio zajednički dogovor Komunalnih službi grada Splita i gradskog poduzeća Čistoća.

Zanimljivo je da smo tim prosvjedom, u kojemu je uz brojne sugrađane sudjelovala i većina kotarskih vijećnika, ne samo spriječili beskrajno štetno i bedasto postupanje na praktično najvećoj i jedinoj zelenoj površini takvog tipa u kvartu, nego je sudar na toj temi rezultirao i promjenom u upravljanju kotarskim vijećem, koje je od tada značajno aktivnije. Naravno, ostala nam je obaveza da ta pitanja riješimo na bolji način, što ćemo upravo ovih dana i učiniti konkretnim prijedlozima povodom novog Plana o gospodarenju otpadom.

Trenutno je aktualna gradnja u Kamenitoj. Što je važno kada je taj slučaj u pitanju?

Tu je u igri nekoliko razina problema. Jedna je samo započinjanja gradnje dok nema svih pravovaljanih rješenja i dozvola, a što se svakodnevno pretvara u sve rašireniju praksu.

Druga je sam proces i način dobivanja takvih dozvola, uključujući i preskakanje činjenice da baš na toj čestici nikad nije bila nikakva građevina, nego tipičan varoški parkić.

Investitorica ne zna što će graditi, građani Varoša ponovo na nogama

A treća je prenapregnutost logike po kojoj Varoš i Radunica, kao povijesno najživopisniji kvartovi nakon same gradske jezgre, eksponencijalnom brzinom bivaju pretvarani u turističke resorte, a da pri tome svi sliježu ramenima i ne osjećaju se za to odgovornima.

Koji su najveći krivci za građevinski i ini kaos u gradu – gradske vlasti, investitori, ili konzervatori? Također, možete li usporediti djelovanje različitih gradskih uprava?

Prikupljanje potpisa za referendum o monetizaciji autocesta

Prikupljanje potpisa za referendum o monetizaciji autocesta

Ne vidim nikakvih bitnih razlika među gradskim upravama kad je u pitanju prostorno devastiranje Splita, premda se ono zbiva sve ubrzanije i sve nezaustavljivije. Riječ je o inercijskoj konstanti s akceleracijom za koju je pitanje kad će se, gdje, i hoće li se uopće zaustaviti. Krivci su isti u Varošu, kao i u cijelom gradu, kao i u cijeloj Hrvatskoj. Tražiti u bermudskom trokutu “gradske vlasti – investitori – konzervatori” najvećeg krivca, uzaludan je posao jer svatko od aktera – kad dođe do pritužbi zbog nezakonitosti – istodobno optužuje i pokriva onog drugoga.

“Istjerivači zakonitosti” – bili oni neposredno ugroženi subjekti, šira zainteresirana javnost ili istraživački novinari – redovito bivaju kontraoptuživani da su protiv svakog razvoja, investiranja i radnih mjesta. Te se optužbe u pravilu fabriciraju preko medija u korporacijskom vlasništvu, kao i preko medija pod političkom kontrolom. Tako da zapravo popis krivaca treba proširiti na bermudski četverokut, a kad im se pridruži i sudove do kojih eventualno dospije dio problematičnih investicijskih zahvata, eto nas već kod bermudskog peterokuta.

Zašto ključni odgovorni akteri djeluju na način u kojemu se zakone čita kao neobaveznu lektiru koju se po volji može zaobilaziti ili mijenjati?

Da vide koliko daleko mogu ići i do kada to možemo trpjeti! Na primjer, jesmo li u posljednjih 20 godina išta uspjeli učiniti protiv zastrašujućeg odustajanja Hrvatske od urbanizma, od planiranja prostornog razvoja, prostornih funkcija i namjena.

Što se Splita tiče, ne može Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo zamijeniti urbanistički zavod Splita ili Dalmacije niti mu je to funkcija, a još manje ga mogu zamijeniti tzv. gradonačelnički savjetnici za urbanizam bez obzira zvali se oni Poljanić, Jeramaz ili Pejković. Grad veličine i značenja Splita ne može biti izručivan nikakvim urbanističkim komisijama ili povjerenstvima u kojima struka ne samo da je manjinski zastupljena nego i o njoj odlučuju političke stranke, odnosno gradonačelnik. To je u startu abdikacija grada od grada, kojom već na izborima svakom gradonačelniku dajemo za pravo da s gradom radi što god ga je volja, pa nam to jedan za drugim i čine.

Bili ste u skupini koja je tražila smjenu šefa splitskog konzervatorskog odjela Radoslava Bužanića. Zašto ste tražili smjenu i zašto zahtjev nije prošao?

Svaki novi gradonačelnik urbanistički dio vlasti zapravo dijeli s hermetičnim Konzervatorskim odjelom kao ekspoziturom inistarstva kulture – uz to da su konzervatorske ingerencije, osobito u najvrednijim tzv. zonama A i B zaštite, približne ovlastima pape nad izborom biskupa, a jednako su toliko i neprikosnovene. Zato i nije čudno da na mjestu konzervatorskog pročelnika desetljećima imamo rotaciju ukupno dvije do tri osobe, koje nikada i nikome nisu odgovorne, a osobito ne gradu i građanima. Njihova je odgovornost u sferi stroge diskrecije i osim samog gradonačelnika i investitora kao približno ravnopravnih predstavnika političke moći i moći novca, oni svoju vlast dijele tek do razine Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo.

Građani ili udruge o tim procesima u najbolju ruku mogu nešto saznati naknadno i to nakon višekratnih pozivanja na Zakon o pravu na pristup informacijama.

Konferencija udruga zbog Plana upravljanja, foto: STav

Konferencija udruga zbog Plana upravljanja, foto: STav

Aktualno je donošenje Plana upravljanja povijesnom jezgrom. Što se tu događa?

Dugogodišnji splitski pokušaj, koji još uvijek traje, da dobijemo Plan upravljanja povijesnom jezgrom, kojega je Split već desetljećima dužan i sebi i UNESCO-u na čijoj smo listi zaštićene baštine, upravo je Konzervatorski odjel zajedno s Ministarstvom kulture uporno i uspješno blokirao na sve moguće načine, a slično se ponašala i sama gradska uprava tijekom izrade Plana. Trebalo je samo pridobiti znanstveni tim, odnosno predstavnike Sveučilišta da umjesto operativnog Plana naprave tisućustraničnu analizu.

Moć upravljanja, da ne kažem manipuliranja jezgrom i dalje bi ostala proporcionalno raspodijeljena između istih aktera kao i do sada, samo da nije suviše robusnih udruga koje su se u procesu izrade Plana previše dobro upoznale sa svim planerskim igricama, pa sad pretendentima na sve dosadašnje diskrecione ovlasti i prava rade štetu koja ih silno nervira. Dakle, ne štetu Gradu, nego štetu njima koji sivu zonu svog odlučivanja odavno smatraju svojim prirodnim lenom.

Kakva je svijest Splićana o prosvjedima i mijenja li se?

Kad vam se građani, makar i jedan put, masovnije odazovu nekom prosvjedu, oni smatraju da su time svoje učinili i da bi to time trebalo biti riješeno. Vođe ili organizatori prosvjeda sakupljaju potpise i kontakte za sljedeću akciju, a građani očekuju da to dalje odrade oni koji su upućeniji i imaju više vremena. Tako dolazi do obostranog razočaranja. Vođa, jer smatraju da su napušteni od onih koji su im se bili pridružili, a građana jer su razočarani što se ništa nije postiglo iako su oni pomogli koliko su mogli.

Između ta dva ekstrema na većim ili manjim valovima plovi većina prosvjeda. Još je teže s tzv. prosvjedima solidarnosti, kad npr. prosvjeduju radnice Kamenskog, Uzora ili radnici Jadrankamena, Konstruktora, Dalmacijavina. Sve su to prosvjedi, koji osim nešto medijskog praćenja, ne dobivaju nikakvu ili vrlo slabu podršku, a do neba je zaslužuju.

O omalovažavanju i ironiziranju prosvjeda neću uopće govoriti, premda je i to raširena praksa koja ukazuje ne samo na zabrinjavajuću društvenu ravnodušnost, nego i na dublje poremećaje osnovnih društvenih vrijednosti.

Da li prosvjedi – time što upozoravaju na nezakonitosti, pogodovanje ili nešto treće – zapravo obavljaju posao gradske uprave?

Ne, bilo bi suviše naivno očekivati da je to njihov posao. Jer mi smo interesno, klasno, socijalno, ekonomski i na brojne druge načine duboko podijeljeno društvo, koje međutim neprestano producira oficijelnu mantru o društvenoj beskonfliktnosti unutar koje se zakoni tobože donose u interesu svih, u interesu ravnopravnosti ili čak jednakosti, a to nije tako, niti je ikad bilo.

Prema tome, mora postojati ne samo “civilna scena” kao umiveni građanski korektiv, a često i partner gradskih ili državnih vlasti, nego također i još više oni oblici otpora koji ne dovode u pitanje samo ovaj ili onaj zakonski prijedlog, nego i cijeli aparat ili poredak kojim sebe od ostatka društva štiti neka politička ili financijska kasta.

Koliko po vašem mišljenju prosvjedi mogu djelovati na ponašanje i odluke gradskih vlasti, odnosno biti korektiv vlasti?

Sami prosvjedi ne mogu pomoći čak ni Torcidi ili Našem Hajduku za uspostavu drukčijih prilika u klubu ili u nogometnoj organizaciji. Vidjeli smo da i oni imaju cijele štabove entuzijasta i stručnjaka koji prije i nakon prosvjeda iščitavaju zakone i traže njihove promjene, njihovu provedbu, lobiraju, prave medijski i svaki drugi pritisak. To je uvijek kombinacija postupaka koje je često veliko umijeće dobro voditi i tempirati. Jednako je tako ili još teže u drugim sferama. Jer, postoje teme koje su iznimno važne, ozbiljne, kompleksne, no nikad neće biti predmetom širokih prosvjeda, jer to naprosto ne zanima širok krug ljudi. Tada morate tražiti sasvim drukčija sredstava borbe.

Lari Lulić

 Ovaj tekst je objavljen u okviru projekta “Građanski prosvjedi kao korektiv vlasti” kojeg financira Ministarstvo kulture.

Drugi tekstovi iz projekta “Građanski prosvjedi kao korektiv vlasti”:

Kad Splićani prosvjeduju

Dragan Markovina: “Radikalna desnica pokušava nasilno zauzeti institucije sistema”

Investitorica ne zna što će graditi, građani Varoša ponovo na nogama