Ako smo delikventi, nismo nacionalisti

Ovim riječima jedan od likova novog romana splitskog novinara i književnika Damira Pilića kudi svog prijatelja i partnera u krađi motora, kad ovaj pljuje na Rome zbog njihove etničke pripadnosti. Mjesto radnje je splitska ulica, a vrijeme predratno. Roman “Splitting – Kako sam tražio Srbe po gradu” drugo je Pilićevo prozno djelo (nakon neopravdano slabo zapaženog jednog od najboljih romana dvijetisućitih “Đavo prvo pojede svoju majku”). U njemu autor kroz glasove različitih likova pripovjedača ispisuje recentnu povijest grada Splita, posebice njenu sramotnu i od reflektora javnosti i službenih iskaza odmaknutu povijest, određujući tijek radnje romana ključnim događajima tog perioda i uvlačeći stvarne ličnosti u svoju fikciju. Zbog čega predratni Split kao tema te koliko se on razlikuje od današnjeg grada, za STav govori autor Damir Pilić.

Splitting je roman o gradu, ali i na određeni način (anti)ratna književnost s obzirom na to da su svi dijelovi više-manje u funkciji nadolazećih ratnih zbivanja?

Da, nije baš riječ o ratnoj književnosti. Prije bi rekao da je to predratni roman, čiji je osnovni ton, nadam se, antiratni. Radnja završava u trenutku kad pada prva granata na Split, dakle, kad počinje rat.

No, u svakom slučaju, roman ima snažnu antinacionalističku ideološku pozadinu. Misliš li da će izazvati kontroverze i priželjkuješ li rasprave u javnosti o recentnoj splitskoj povijesti, koja je ostala na marginama službenih iskaza, a koje se sve dosadašnje vlasti na određeni način srame?

Roman je freska različitih stavova koji su postojali u to vrijeme.

Nadam se da hoće. Taj dio splitske povijesti niti je adekvatno analiziran niti raščišćen. U Splittingu postoje i likovi, koji su mladi nacionalisti, tako da će i taj dio publike doći na svoje. No moja intencija je bila nešto drugo – u to vrijeme nisu svi imali jednako pravo glasa niti su mogli ispričati svoju priču, a ja sam sad želio otvoriti prostor za to. I Hrvatima, i Srbima, i nacionalistima, i nenacionalistima, onima koji su bili za očuvanje Jugoslavije i onima koji su bili za nezavisnu Hrvatsku. Roman je freska različitih stavova koji su postojali u to vrijeme.

Multietnički Split

Roman je situiran u kvartu Split 3, u to vrijeme, kako i sam pišeš, izrazito multietničkom okruženju, u kojem su živjela “vojna lica” tj. ljudi iz cijele Jugoslavije i gdje je bilo normalno čuti ekavicu na ulici, a sama ulica je mjesto okupljanja, svi se poznaju. Iz današnje perspektive to izgleda kao neki posve drugi svemir.

foto: Igor Mušić

foto: Igor Mušić

Split je tad cijeli bio multietnički, a posebice Spinut, Blatine i Split 3. Iako se radnja nekih dijelova romana odvija i u Getu te na stadionu, većina priče je smještena na Splitu 3, gdje se nalazi i zgrada Krstarica, čija dva ulaza su pripadala “vojnim licima”, a ostala dva “civilima”. Mjesto okupljanja je bila osnovna škola Veljko Vlahović, gdje se igrao nogomet kraj Regrutnog centra, i to je doista funkcioniralo po principu da su se svi poznavali.

Što se tiče ekavice, pripremajući roman, dosta sam se konzultirao s različitim ljudima, i određeni broj mojih prijatelja su se čudili kako to da mi neki likovi pričaju ekavicom. No ja se doista sjećam vršnjaka, odraslih negdje u Srbiji, koji su dolaskom ovdje nastavili pričati ekavicom, što je i normalno jer djeca formiraju jezik do 5. godine. Tako da to nije neki umjetnički pripovjedački potez koji ne bi bilo utemeljen u tadašnjoj stvarnosti.

To je današnjoj djeci vjerojatno potpuno nezamislivo, kao što i oni sami imaju sasvim drugačiji odnos prema Srbima, nego što smo ga mi imali.

Da, u jednoj epizodi iz romana klinci koji kradu motore, naljute se na svog prijatelja jer pljuje na Rome zbog njihove etničke pripadnosti. Znakovita je rečenica: “Bog te ubije, ako smo delikventi, nismo nacionalisti”. Također, u jednom intervjuu, koji si dao pričajući o osamdesetima, izjavio si kako se u to vrijeme bilo kakav nacionalistički ispad smatrao sramotom. Tvoj roman zahvaća i strukturira se upravo oko te transformacije u pojedinicima i formiranju nacionalističkog identiteta kod nekih od njih. Kako se to dešavalo?

Dvije godine prije događanja u romanu, ’86. ili ’87., bio sam sedam dana na radnoj akciji u Slavoniji sa splitskom brigadom. Iz svake republike je bila po jedna brigada. Jednu večer se neki momak sa splitskog Kmana napio i počeo vrijeđati na nacionalnoj osnovi brigade iz Srbije. Pošto se to doznalo, organiziran je veliki sastanak i odlučeno je da ga se isključi, iako se izvinjavao i plakao. Tad je takav ispad bio puno sramotniji nego neki sitni delikventski prekršaj poput sitne krađe. To ne bi bilo lijepo, ali ovo je bilo za osudu. Par godina kasnije takav ispad, zbog kojeg je ispao papkom, bi ga učinio herojem ulice.

Igrom slučaja na toj akciji je bio jedan od junaka romana, Žaba, odnosno Josip Vranić, koji je stvarna ličnost, a čija je smrt opisana u romanu.

Stvarna je i situacija da su u zgradi Krstarici, gdje žive neki tvoji likovi, u istom portunu živjeli ljudi, koji su se preko noći našli na različitim stranama.

krstarica2Da. Jedan od momaka u romanu Mek Dermot, koji se kasnije penjao na transporter za vrijeme prosvjeda pred Banovinom, živio je u tom portunu, kao i Josip Vranić, ubijen u uniformi na plaži Kašjuni, dok je nadgledan ratni brod Split u kanalu pod zapovjedništvom pukovnika, također susjeda. Svi oni, koji su do jučer zajedno igrali na balun u ulici, ne mareći za politička zbivanja, odjedanput su se našli na posve različitim pozicijama.

Politički kontekst romana

I većina tvojih likova su srednjoškolci potpuno nezainteresirani za političku situaciju. Kako im se dogodila ta transformacija?

Upravo to je ono što je mene zanimalo jer u vremenu unutar kojeg se odvija roman, ja nisam živio u Splitu jer sam studirao u Zagrebu. Kako sam dolazio par puta godišnje, vidio sam kako se stvari mijenjaju. Moji prijatelji, koji nikad nisu bili nacionalisti, počeli su zauzimati stavove prema onim prijateljima koji su bili druge nacionalnosti.

Pretpostavljam da se to odvijalo na isti način kao i u Srbiji, čemu sam svjedočio godinu dana prije, pošto sam tamo bio na vojnom roku od jeseni ’88. do jeseni ’89. U vojsci smo svaku večer morali pratiti Dnevnik pa sam imao priliku vidjeti na koji način se uspinjao Slobodan Milošević pumpajući i huškajući srpski narod protiv ostalih. I taj Dnevnik, odnosno ta propaganda, je trajala sve duže i duže – kad sam odlazio ta informativna emsija je zauzimala vrijeme od dva sata na televiziji. Ljudi kojima je to bio jedini izvor informacija mogli su vrlo lako podleći toj propagandi.

Kad sam se vratio u Hrvatsku, doživio sam svojevrsni déjà vu – isti mehanizmi počeli su djelovati s godinom zakašnjenja i u Hrvatskoj, doduše, na nešto blažoj razini – opet se pojavljuju političari koji huškaju narod, a televizija je u funkciji propagande. Zbog toga se u uvodu romana nalaze i dvije izjave Miloševića i Tuđmana koje daju politički kontekst romanu. Njihova retorika odredile su sva kasnija zbivanja.

Patrijarhalni roditelji, slobodoumna djeca

Tadašnji Split izrazito je patrijarhalan. Dva su momenta u romanu gdje se to eksplicitno vidi – odnosi unutar obitelji, posebice oficirskih, te negativna oznaka djevojke slobodoumnog ponašanja, koju u kvartu zovu Goca Droca. Je li se danas Split na toj nekoj svakodnevnoj razini odmakao prema ravnopravnijem društvu?

Obitelji jesu bile patrijarhalne, ali njihova djeca nisu. Isto tako, slučaj Goce, po meni, reprezentira upravo suprotno. Da se druži s vršnjacima patrijarhalnih nadzora, zbog njenog ponašanja svi bi je osuđivali, a to nije slučaj u romanu. Ona sama vrlo je emancipirana, nije pasivna, sama bira kako će se ponašati i s kim će se družiti.

Da, ali je zbog njenog ponašanja negativno označavaju i to iza leđa.

Ok, možda jest malo patrijarhalno takvo ponašanje, muškarci jesu šovinističke svinje u svim vremenima. Ona nije znala za taj nadimak. Ideja mi je bila da ona zna za taj nadimak, ali da je nije briga, no nisam siguran da bi to funkcioniralo.

Današnji konzervativizam u Splitu dijelom je i rezultat odlaska, ne oficira, nego njihove djece koja su bila najmanje patrijarhalna.

No što se tiče današnjeg Splita, čini mi se da su mladi još konzervativniji i patrijarhalniji nego što su tad bili. Suvremena istraživanja pokazuju da mladi danas imaju konzervativnije stavove nego što su ih imali u predratno doba. Doduše, jedini pozitivni pomaci mlađih generacija pokazuju se u muško-ženskim odnosima. Ta generacija iz romana je zadnja generacija koju nije zahvatio nacionalistički val.

Današnji konzervativizam u Splitu dijelom je i rezultat odlaska, ne oficira, nego njihove djece koja su bila najmanje patrijarhalna. Te generacije, koje su odrastale u multietničkom okruženju, imale su priliku imati bendove, raditi koncerte, biti otvoreni prema drugima…

Diferencijacije među djecom nije bilo – jedino što likovi u tvom romanu imaju drugačije su zdravstvene iskaznice i navijanja za različite klubove.

Išao sam u razred u kojem su pola bili djeca oficira, a pola civila. Mi smo imali bijele iskaznice, a djeca oficira plave s puno stranica. Osim toga, oni su bili privilegiraniji jer je svako dijete imalo svoju sobu. Mi to nismo. To su bile te ekonomske razlike.

“Dan kad smo ubili mladog Makedonca”

Roman je strukturiran oko stvarnih ličnosti i za Split važnih događaja. Jedan od njih je i prosvjed pred Banovinom u svibnju 1991. u kojem je poginuo makedonski ročnik Saša Gešovski. U posljednje vrijeme, osim službene šutnje prilikom obljetnica po tom pitanju, nastao je i jedan magistarski rad na tu temu, a Ozren Žunec u svom istraživanju o hrvatskim oficirima u JNA  donosi svjedočenje o hrvatskom časniku, koji je u to vrijeme bio u ondašnjoj zgradi Vojne oblasti. Određene nedoumice oko tog događaja su rasvijetljene, premda nikad službeno, a gradske vlasti nikad se nisu niti ispričale niti odale zasluženo priznanje žrtvi. Hoće li i trebali se to dogoditi?

prosvjed pred banovinomTo i jest jedan od razloga što sam želio pisati o tom događaju. Prosvjed pred Banovinom, koji je rezultirao smrću guštera, kako bi mi tad rekli, tj. mladog ročnika, šest mjeseci prije prvih granata, u svijesti Splićana je upravo prijelomni trenutak kad je počeo rat. Tome u prilog govori i istraživanje za doktorsku disertaciju, koju je napravio američki politolog Cody McBrown, ali i moji razgovori s brojnim Splićanima, koje sam vodio pripremajući se za pisanje romana.

Sve do tada rat je bio nešto što se događa u pozadini, šulja se daleko od Splita. Smrću tog ročnika ljudi su morali sebi priznati da dolazi nešto na što većina njih nije bila spremna.

Što je najgore, te demonstracije su spriječile jednu drugu inicijativu, koja je možda mogla okrenuti dijelom tadašnju atmosferu. Tog dana u škveru su radnici srpske nacionalnosti, a bilo ih je nekoliko stotina, organizirali potpisivanje peticije, kojom su željeli iskazati lojalnost hrvatskoj državi. No to je potpisivanje prekinuto jer se išlo na Banovinu. Trebalo je biti nastavljeno sutra, no slijedom okolnosti, ta je peticija pala u drugi plan. Umjesto da sutra na naslovnici glavna vijest bude da su srpski radnici lojalni hrvatskoj državi, prva vijest je bila ta nesretna smrt. Sama peticija završila je na nekoj 15. stranici. To sigurno ne bi spriječilo rat, ali bi promijenilo tadašnju percepciju. Ako ništa, nacionalisti ne bi mogli tako lako prijeći preko te činjenice i pala bi im u vodu huškačka teza da su svi Srbi isti i protiv hrvatske države.

No siguran sam da organizator demonstracija, Jure Šundov nije imao ni u primisli da će se to tako dogoditi. Dapače, on je sa splitskom delegacijom nedugo potom otišao u Makedoniju i bio na sprovodu. Ne možemo reći da je taj čovjek bahat potpuno.

Ali godinama kasnije, dok je on dogradonačelnik, taj datum se obilježava bez spomena makedonskog vojnika, osim kao svojevrsne kolateralne žrtve, a monografije koje se izdaju ni u tragovima ne obilježavaju ono što je ključno odredilo taj dan – nevinu smrt.

Oni koji su napisali taj grafit obranili su čast Splita i napravili ono što ja kao građanin očekujem od splitske službene vlasti.

To svakako pokazuje odnos i savjest ljudi koji su sve organizirali. Prije par godina, kad je bila obljetnica, čini mi se, 15 godina od tog događaja, splitska ulica je pokazala što misli – osvanuo je grafit “Dan kad smo ubili mladog Makedonca”. To je pokazatelj da dio Splita ipak shvaća što se taj dan dogodilo. Ideja koja je pokrenuta s plemenitim zahtjevom – deblokadom sela Kijevo, izrodila se u nasilje, koje je rezultiralo nevinom smrću. Oni koji su napisali taj grafit obranili su čast Splita i napravili ono što ja kao građanin očekujem od splitske službene vlasti. Na neki način je potrebno obilježiti smrt tog mladića, bilo spomen-pločom, ulicom ili nečim drugim.

Kad smo već kod imena ulica, u romanu opisuješ šizofrenu situaciju promjene imena ulica i institucija. Primjerice, škola koja nosi naziv po Ruđeru Boškoviću mijenja ime da bi se njegov lik uskoro pojavio na novčanicama. Promatrajući nedavna zbivanja oko imenovanja ulice po Prvom splitskom partizanskom odredu čini se da se po tom pitanju nismo previše makli od devedesetih?

Nije se puno toga pomaklo. Mi još uvijek, doduše, ne živimo u devedesetima, ali živimo na vrijednostima utemeljenim tih godina, koje se uopće ne dovode u pitanje. Priča oko Prvog splitskog odreda je meni osobno nevjerojatna, ali nije neočekivana. Jer nije došlo do suočavanja s prošlošću.

Čak i ako prihvatimo da su partizani radili zločine i neke činjenice kao što je Bleiburg, politička ubojstva UDBA-e, Goli otok, to nema veze s pričom o Prvom partizanskom odredu jer su tu stradali momci koji su krenuli u rat u ponedjeljak ’41. i stradali u četvrtak istog tjedna te nisu ni stigli napraviti nikome nikakvo zlo, niti su odgovorni za ikakvu eventualnu devijaciju antifašističkog pokreta ili buduće komunističke vlasti. Ako nije neupitno da ti mladići dobiju svoju ulicu, onda ovaj grad ima ozbiljnih problema sa svojom prošlošću. A grad koji se ne zna nositi sa svojom povijesnom memorijom, ne može ići naprijed. Zbivanja u Gradskom vijeću po tom pitanju samo pokazuju da Split od devedesetih stoji u mjestu. Postoji iluzija da se nešto događa, grade se nove kuće, turizam donosi neki profit, ali u suštini, sociološki gledano, nismo napredovali. I nećemo sve dok se ne obilježi stradanje Saše Gešovskog, dok ne završe suđenja u Lori, dok oni koji su otjerani ne dobiju svoje stanove natrag…

Nema više “borca”, “baje”, “moše”…

U prvom romanu čini mi se da puno više koristiš sleng, ovdje je samo u dijalozima. Je li to svjesna namjera da roman bude otvoreniji široj publici?

foto: Igor Mušić

foto: Igor Mušić

Nisam siguran da je tako. I ovdje sam nastojao koristiti rječnik tadašnje ulice i izraze koji su danas iščezli s ulica kao što su “borac”, “baja”, “moša”. Ono što je danas “lav”, “kralj”, nekad je bio baja. Dakle, frajer, lola.

“Moša” bi bila finta. “Borac” je bila oznaka za “momak od cure”, ali i tipa općenito. Svi Splićani će se toga sjetiti. S ratom ti su izrazi nestali.

Oba romana su slična po naratološkoj strukturi – nekoliko pripovjedača iznose svoje viđenje događaja, vremenski se nadovezuju jedan na drugi s tim da novi roman kronološki prethodi prvom, ratno-predratni Split im je neki zajednički kronotop (premda je prvi roman velikim dijelom smješten i u Zagrebu). Namjeravaš li i dalje pisati o Splitu ili si sve već rekao što si imao?

Novi roman je uvod u prvi – Đavo prvo pojede svoju majku počinje ’92. godine kad Splitting završava. Iako nije riječ o istim likovima, tek jedan, Kanta, koji preživljava odlazak s HOS-om u Vukovar, pojavljuje se u oba romana kao poveznica.

U tom smislu oni i jesu cjelina, svojevrstan dio trilogije koji će završiti trećim romanom već spremnim u ladici. Događa se deset godina nakon rata, nije generacijski, ima jednog lika i predstavlja svojevrsno dejtonsko finale, ali neću sad puno o tome. Nakon tog romana, okrenut ću se novim temama, dosta mi je više Splita, Hrvatske i Balkana. Već pišem taj četvrti roman. Nego, ima li previše nogometa u romanu?

Nema. Taman koliko roman o splitskoj ulici zaslužuje.

Mašenjka Bačić

Dijelove intervjua možete poslušati ovdje:

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.

6 comments
na kantunu kuca stoji
na kantunu kuca stoji

Bravo, Damire!

Miljun puti, BRAVO!

To i je bija Split.


Tomislav Pađen, poj u  likara dok ti je na vrime, ćuti se kako si za dom zdravlja - spreman!

Tomislav Pađen
Tomislav Pađen

Multietničnosti, su iskreirane, realizirane, od strane, onih čiji potomci i danas vladaju ovdje !! Istjerivalo se Hrvate, a doseljavalo ostale, većinom srbe ! Koji je ovo idiotizam, ovako iskrivljivat istinu, kao što se čini u ovome članku !!

ZvonkoNovak
ZvonkoNovak

Neću puno komentirati ali nije fer da neke stvari koje govori nisu istina...............

Vedran Nije Amsterdam
Vedran Nije Amsterdam

nije Split bio isti u očima stanovnika Varoša, Radunice, Toča ili Splita 3, Blatina i sličnih urbanijih kvartova... tako da pisac gađa u sridu, štono bi se reklo

Boris Lav Petković
Boris Lav Petković

o tisuću stvari bi se ovdje moglo razgovarati....ovo što je on napisao je njegovo viđenje ali ima mnogo drugih koji su živjeli u isto vrijeme i nebi se baš složili s njegovim viđenjem...ali dobro bila su to neka druga vremena...