Dragan Markovina: “Radikalna desnica pokušava nasilno zauzeti institucije sistema”

Iako Hrvatska zbog jednopartijskog nasljeđa nema razvijenu kulturu građanskih prosvjeda, svjedoci smo da se situacija zadnjih godina počela mijenjati, te organizirani građani ili skupine sve češće prosvjedima ukazuju na nepravilnosti u društvu i bore se, više ili manje uspješno, za svoje ili javne interese i prava. O tome smo pričali s Draganom Markovinom: “Radikalna desnica pokušava nasilno zauzeti institucije sistema. S te strane to je vrlo opasno. Treba reći da su sudionici prosvjeda poput onog pred VEM-om  profila koji je uvijek dio neke mase. Ti ljudi se kao pojedinci nikada neće izložiti ničemu”.

Koliki je kapacitet građanskih prosvjeda u borbi za javni interes ili interese pojedinih društvenih skupina, te koliko organiziranje prosvjeda može utjecati na odluke vlasti na lokalnom ili državnom nivou? Iako Hrvatska zbog jednopartijskog nasljeđa nema razvijenu kulturu građanskih prosvjeda, svjedoci smo da se situacija zadnjih godina počela mijenjati, te organizirani građani ili skupine sve češće prosvjedima ukazuju na nepravilnosti u društvu i bore se, više ili manje uspješno, za svoje ili javne interese i prava. Samo u Splitu unazad pet godina organizirana su barem tri prosvjeda koja su mobilizirala značajan broj ljudi i utjecala na društvene tokove ili odluke vlasti. Splićani su se tako masovno pobunili i spriječili gradnju restorana na Marjanu, prosvjed građana u Kaštelima i Splitu spriječio je gradnju spalionice u tvornici Cemex, a veliki prosvjed navijača Hajduka na Rivi pomogao je i usmjerio donošenje Zakona o sportu kojim bi se trebao regulirati status nogometa u Hrvatskoj. O fenomenu građanskih prosvjeda u Hrvatskoj porazgovarali smo s povjesničarom Draganom Markovinom, koji je i sam aktivno sudjelovao u nekima od njih.

Zadnjih nekoliko godina u Splitu je organizirano nekoliko masovnih prosvjeda koji su utjecali na odluke vlasti i ispunili svoj cilj. Kako komentirate kulturu ovdašnjih prosvjeda i njihov kapacitet u borbi za javno dobro?

Prosvjedni letak, foto: Facebook

Prosvjedni letak, foto: Facebook

Prosvjed Za Marjan bio je nekakva prekretna točka kad su u pitanju prosvjedi u Splitu i Dalmaciji, kao što je to u Zagrebu bila Varšavska. Par godina ranije tako nešto je bilo nezamislivo. Sjećam se prosvjeda iz 2007. godine, kada se donosio novi splitski GUP, kojeg su organizirale nevladine organizacije i udruge, od Društva prijatelja kulturne baštine, do udruge Altruist. Bio sam na tom prosvjedu, šetalo se od Prokurativa do Banovine u vrijeme kad se održavala gradska skupština. Bilo nas je niti 50, a u toj skupini bio sam uvjerljivo najmlađi jer glavninu prosvjednika činili su ljudi od 50 pa do 80 godina. Tada su pred prosvjednika izašla dva gradska vijećnika i pitala ljude što žele, ali od svega na kraju nije bilo ništa. Poglavarstvo je donijelo odluku kakvu je i ranije namjerilo.

Kada se desio prosvjed Za Marjan, sve je iznenadio početni odaziv. Tamo se okupilo nekoliko tisuća ljudi i prvi puta se pokazalo da postoji neka mobilizacijska snaga u gradu koja nije vezana uz branitelje ili Hajduka. Zahvaljujući toj jezgri ljudi na protestu, koji su se kasnije doduše svađali i razilazili, Ministarstvo kulture Marjan je proglasilo kulturnim dobrom i osnovni cilj je postignut: Željko Kerum nije na Prvoj vodi napravio restoran. To je bila prekretnica. U slučaju Cemexa, gdje nisam sudjelovao, prosvjed je puno veći odaziv imao u Kaštelima, nego u Splitu, što je tragično, jer je Split punu ugroženiji od isparavanja i zagađenja od Kaštela. Nakon prosvjeda Za Marjan, u Splitu se probudila neka civilna scena, od Društva Marjan, do Građanske inicijative Split i svih silnih tribina koje su imali vezano uz upravljanje starom gradskom jezgrom. Tu postoji jezgra uvijek istih ljudi, ali ljudi koji na nekim lokalno bitnim temama, primjerice oko Geta, izgradnje na Marjanu, ili sada aktualne planirane gradnje na Trsteniku, mogu nešto napraviti i utjecati na donošenje odluka vlasti. Postoji dakle kritična masa ljudi koji će se diči i o tim stvarima javno govoriti, što ranije nije bio slučaj.

Koliko prosvjedi mogu djelovati na odluke vlasti? I koji su preduvjeti za uspješan prosvjed?

Za bilo kakav uspjeh neke javne inicijative važna su tri preduvjeta, od kojih barem dva moraju biti ispunjena. Prvi je novac, kojeg uglavnom nitko nema, jer prosvjednici najčešće nastupaju s autsajderskih pozicija, drugi je da imate dobru organizaciju, a treći je medijska pokrivenost. Ono što sad postoji i što se više ne može poništiti je postojanje medijske pokrivenosti akcija.

Kada god se nešto radi, to će popratiti barem lokalni mediji. Kritična je dakle organizacija koja mora animirati i dovesti dovoljan broj ljudi. Dođe li na prosvjed 20 ili 50 ljudi, neće se ništa postići, ali dođe li primjerice na Zbor građana Trstenika nekoliko tisuća ljudi, onda se neće moći baš lako preći preko toga. Na prosvjedu Za Marjan, prosvjednici su “iskopali” da Kerum ne smije graditi jer time krši zakon, što se vjerojatno ne bi doznalo da prosvjeda nije bilo. Na taj način značajno su utjecali na ponašanje i odluke gradskih vlasti.

Obavljaju li tako prosvjednici posao koji je u domeni lokalne uprave?

Da, siguran sam da bi Željko Kerum na kraju ipak gradio neovisno propisima, da to prosvjedom nije dospjelo u žižu javnosti, jer su gradske službe, odnosno anonimni činovnici u tim službama, elegantno zaobilazili propise i zakone. Da prosvjednici nisu iskopali Županijsku nadležnost i da nisu savjetnika ministra kulture uporno upozoravali na problem, ne bi od toga ništa bilo, Kerum bi podigao restoran bez obzira na sve, pa bi se nakon toga netko mogao samo jalovo pozivat na kršenje propisa i zakona. Restoran bi bio i ostao tamo. Gro stvari u Hrvatskoj i dalje ovisi o građanskim inicijativama, puno više nego o pravnoj državi.

Kako komentirate prosvjed navijača Hajduka ispred Banovine, kada su ultimativno tražili da Grad jamči za milijunski kredit za njihov klub?

Prosvjed Torcide pred Banovinom, foto: screenshot

Prosvjed Torcide pred Banovinom, foto: screenshot

Navijači Hajduka jedina su grupacija u Splitu koja je u stanju dići nekoliko tisuća ljudi u pet minuta da negdje dođu i koja je u stanju dignuti nekoliko desetaka tisuća ljudi za neku akciju. Navijači, odnosno Torcida digli su značajan broj ljudi kada su činilo da će gradsko vijeće donijeti odluku koja njima ne odgovara. Svjedočio sam, bio je strašan pljusak, a stotine mladih navijača trčali su prema Banovini kada su doznali da bi se moglo prelomiti protiv njihove želje. Njihova akcija može se razumjeti i opravdati, ako ćemo to elaborirati s onim kasnijim velikim prosvjedom protiv HNS-a na Rivi. Ono što je tragično u tome je da će, ako postoji pritisak, gradski vijećnici promijeniti mišljenje u pet minuta. Imamo ljude u gradskoj vlasti bez karaktera i političke vizije. Što to znači? Da ako bilo kad neka ozbiljnija grupacija dođe ispred Banovine demonstrirat, da će oni promijeniti svoju odluku? Što će nam onda gradski vijećnici? Isti slučaj bio je i Vladimirom Bencem, koji je grubom silom iskamčio dozvolu da na Zvončacu legalizira svoju nelegalno izgrađenu kuću. S te strane to je vrlo zabrinjavajuće.

Spomenuli ste veliki prosvjed protiv HNS-a na Rivi. Koji je njegov specifikum?

Tu je riječ o nacionalnom, a ne lokalnom problemu, a mišljenja sam da je riječ o prosvjedu koji je bio vrlo artikuliran u zahtjevima i politički osviješten. Taj je prosvjed faktički, koliko god navijači ne žele to tako nazivati, promovirao samoupravljanje. Ono što mene zabrinjava i čudi je činjenica da ti navijači, organizatori i sudionici prosvjeda, uopće ne vidi širu sliku zbog čega se njihov klub našao u toj situaciji. Uporno pokušavaju liječiti posljedice, a ne dotiču se uzroka. Nevjerojatno je da 30 tisuća ljudi demonstrira protiv stanja u HNS-u, a u isto vrijeme 100 metara dalje od njihovog prosvjeda stoji spomenik Franji Tuđmanu, koji je glavni krivac što je Hajduk doveden u položaj u koji je doveden. Jer HDZ je taj koji ga je doveo u to stanje, HDZ na lokalnoj i nacionalnoj razini. Čini mi se da je ta neosviještenost najveći problem prosvjeda navijača Hajduka.

U Splitu i Hrvatskoj uvjerljivo najmasovniji su prosvjedi branitelja. Zašto je tome tako?

Postojali su manje ili više zaslužni borci koji su stvorili to novo društvo i onda su imali dojam, koji je podgrijavan političkim odnosima snaga, da je njihovo mišljenje relevantno za sve što se događa u društvu.

Mislim da je to odgovornost ljevice. Nešto slično je, premda ne kroz prosvjede, nego kroz državne institucije, ranije radio SUBNOR u socijalističkoj Jugoslaviji. Postojali su manje ili više zaslužni borci koji su stvorili to novo društvo i onda su imali dojam, koji je podgrijavan političkim odnosima snaga, da je njihovo mišljenje relevantno za sve što se događa u društvu. Naravno da je logično i nije sporno da ljudi koji su iznijeli najveći teret pri stvaranju države imaju određenu vrstu naknade za to, ali ne u smislu da vode državnu politiku, jer niti su bili izabrani za to, niti su bili kapacitirani. Oni su funkcionirali u jednom zatvorenom tipu društva, gdje se nije moglo ni pomisliti da bi oni vodili neke demonstracije. U Hrvatskoj je problem što se nacionalisti ponašaju kao da su pretplaćeni na takvu vrstu društva koje je u naravi totalitarno, premda ga oni tako ne žele zvati, te ih naprosto nervira činjenica da žive u demokratskom društvu za koje se navodno zalažu i gdje ljudi, barem ne svi, ne dopuštaju da jedna grupacija ljudi diktira politiku. To je inače paradigma koja je vrijedila i za vrijeme SDP-ovih vlada samo u nešto manjem intenzitetu. Sve moćne skupine u društvu uvjeravaju da su branitelji stvorili Hrvatsku, što po mom sudu nije točno. Oni su obranili zemlju u presudnom času, ali je nisu stvorili, niti je ona stvorena 1991. Tu imate jednu skupinu ljudi u braniteljskim udrugama, koji su zapravo dokoni. Naravno ne svi, jer ne misle svi tako. Tim ljudima vrhunac života bio je sudjelovanje u ratu i sada im je životni smisao da nameću vlastiti svjetonazor cijelom društvu. A društvo i politika ih se boje naprosto zato jer se s takvim načinom razmišljanja nitko nije obračunao od 90. do danas. Pothranjivan je taj mit o njihovoj ulozi, taj mit se nije razgradio i sad imamo ovo što imamo.

Za prosvjede branitelja sve češće se može čuti da su samo jedan od modusa političkog djelovanja HDZ-a. Hoće li branitelji uvijek biti politički i svjetonazorski skloni toj stranci?

Neće se promijeniti odnos HDZ-a i tih grupacija, oni će uvijek ostati pupčano vezani. No, mislim da je glavnina ovog društva shvatila o čemu se tu radi i njih više nitko, osim uskog kruga njihovih ljudi ne doživljava ozbiljno, niti ih se boji. Da se njih sada 100 tisuća digne i dođe negdje, mislim da se ne bi dogodilo ništa, jer je već toliki broj građana antagoniziran tim ponašanjem i ne doživljava ga ozbiljno. Mislim da će se taj proces dogoditi i vezano uz utjecaj Katoličke crkve, jer će im se ova koncentracija moći kakvu sad imaju u jednom trenutku pokazati kao kontraproduktivna. To se već počelo događati. Koliko god se, primjerice, to u Splitu i Dalmaciji, koji su vrlo konzervativni, to ne čini tako, Katolička crkva gubi utjecaj i potporu, vrlo ubrzano. I mislim da su oni toga svjesni.

Nedavno su se dogodila dva velika prosvjeda u Zagrebu, prvi protiv odluke Vijeća za elektroničke medije, te prosvjed Radničke fronte na Makovom trgu. Možete li usporediti i prokomentirati ta dva prosvjeda?

Prosvjed Radničke fronte, foto: Facebook

Prosvjed Radničke fronte, foto: Facebook

Ti su prosvjedi u suštini jako različiti. Imate s jedne strane prosvjed neofašističke rulje koja u ogromnom broju dolazi vrijeđati i na vrlo opasan način se obračunavati s Mirjanom Rakić i Vijećem za elektroničke medije, kao borbena pesnica režima. Njih vodi potpredsjednik Sabora i oni tako pokušavaju zauzeti institucije koje ne mogu zauzeti demokratskim putem. To je atmosfera iz Njemačke 30-ih, kada je Hitler već participirao u vlasti, ali nije imao apsolutnu vlast. Radikalna desnica pokušava nasilno zauzeti institucije sistema. S te strane to je vrlo opasno. Treba reći da su sudionici tog i takvih prosvjeda profila koji je uvijek dio neke mase. Ti ljudi se kao pojedinci nikada neće izložiti ničemu. S druge strane, prosvjed Radničke fronte na Markovom trgu, bio je jedan opušten, normalan događaj, vrlo spontan i nemušto organiziran, na kojem je bilo 1.500 – 2.000 ljudi, mahom mlađih, što je vrlo znakovito. Oni su izišli svjesni da su autsajderi, da su gurnuti na marginu i da im se pokušava oduzeti prostor za djelovanje. Tu je bio velik broj ljudi s imenom i prezimenom i ozbiljnom profesionalnom karijerom u javnom životu. Bez obzira što je taj prosvjed bio bitno manji i organizacijom slabiji od prvog navedenog, pokazao je da se u ovom društvu ljudi više ne boje patetičnog nacionalističkog narativa i da će on dugoročno izgubiti.

Kakva je bila situacija s prosvjedima u doba Jugoslavije i koliko je taj naslijeđeni način ponašanja utjecao na današnji kapacitet građana za prosvjedovanje?

Bilo je nekoliko vrsta prosvjeda koji su bili državno dirigirani, jedan koji je bio republički dirigiran i tek jedan koji nije bio dirigiran od vlasti. Država je organizirala masovne prosvjede kao na primjer o statusu Istre nakon rata. Premda, kako ih je organizirala država i kako nisu oponirali sistemu, pitanje je možemo li to uopće nazvati prosvjedima.

Jedini pravi otpor sistemu dogodio se 1968. na studentskim demonstracijama, doduše malima u Zagrebu i Sarajevu, te puno masovnijim u Beogradu.

 Bila je nadalje ’71. godina i cijeli kontekst oko toga, gdje su se pojavljivale razne disidentske, za ono doba nedopustive ideje u odnosu prema režimu, ali budući da su time dirigirali studentski vođe, dakle legalna studentska organizacija, a u konačnici i hrvatska Partija, to također nije bio u punom smislu riječi otpor sistemu. Neke od temeljnih poluga sistema su to vodile i govorile na tim skupovima.

Jedini pravi otpor sistemu dogodio se 1968. na studentskim demonstracijama, doduše malima u Zagrebu i Sarajevu, te puno masovnijim u Beogradu. Studenti su tada tražili još ljeviju paradigmu, ali to tada nije odgovaralo sistemu. To je zapravo bio jedini hrabriji iskorak svih tih godina, što god netko mislio o političkoj pozadini i ideologiji tih prosvjeda. Jer time se oponiralo režimu.

Jesu li prosvjedi uoči rata promijenili tu paradigmu?

Ono što se događalo krajem 80-ih, iako je nominalno bilo protiv socijalističkog uređenja, zapravo je već došlo na valu raspada tog sistema, na valu probuđenog nacionalizma, zbog činjenice što je dio Partije opet bio za to, te na kraju na valu uspona HDZ-a, koji je od svih tadašnjih stranaka bio u pobjedničkom naletu. To dakle nisu bile antidržavne demonstracije, već demonstracije u korist novog režima koji je evidentno dolazio. Tako da te kulture prosvjeda u Hrvatskoj zapravo nema, odnosno nije je bilo. Zato danas i jest problem dići značajan broj ljudi za nešto što je anti-sistemsko, a puno ih je lakše dignuti za nešto što odobrava postojeće vrijednosti. Tako je recimo bio prosvjed za Mirka Norca na splitskoj rivi, kada se htjelo rušiti legalno izabranu vlast na ulici. To su bili prosvjednici koji su organizirano došli ili su dovedeni, a ljudi koji su to vodili umnogome su držali poluge države u svojim rukama. Ljudi koji su došli na prosvjede vjerovali su da su na strani dominantne političke opcije koja će poraziti suprotstavljenu, neprijateljsku opciju. To opet nije bio nikakav rizik, na način da se tim prosvjednicima moglo bilo što lošeg dogoditi.

Kakva je kultura prosvjeda u tranzicijskoj Hrvatskoj u odnosu na zemlje zapadnih demokracija?

U Hrvatskoj se tek stječe svijest o tome. Prijelomna točka bila je Varšavska, pa su bili prosvjedi Akademske solidarnosti, blokada filozofskog fakulteta 2009. godine, zatim je došao prosvjed Za Marjan, pa Srđ u Dubrovniku, sada se prosvjeduje u Puli za Muzil. Dakle, tek s Varšavskom i blokadom filozofskog počela se stvarati neka ozbiljnija kultura prosvjedovanja, slična onome što se događa na zapadu. Pritom je i dalje nezamislivo da kao u Francuskoj ili Italiji, kada je u pitanju neki ozbiljni društveni ili ekonomski problem, nevezan uz nacionalističke narative, na ulice masovno iziđu sindikati, studenti i radnici. Kod nas kad sindikati demonstriraju to je cirkus, može im na prosvjed doći 50 tisuća ludi i to nikome neće značiti ništa.

Lari Lulić

Ovaj tekst je objavljen u okviru projekta “Građanski prosvjedi kao korektiv vlasti” kojeg financira Ministarstvo kulture.

Drugi tekstovi iz projekta “Građanski prosvjedi kao korektiv vlasti”:

Investitorica ne zna što će graditi, građani Varoša ponovo na nogama

0 comments